Oklada između Boga i vraga
Mefistofele u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu Split
-
Poznaješ li Fausta, slugu mog?
Najčudnovatiji luđak kojeg znam.
On čudnom službom služi Ti!
Iznimno zanimljiva ličnost u talijanskoj umjetnosti druge polovine devetnaestog stoljeća, pjesnik i skladatelj Arrigo Boito, rođen je u Padovi 12. veljače 1842. Mati mu je bila poljska grofica Jòzefina Radolińska, a otac Silvestro, slikar minijaturist, avanturist, koji je ubrzo napustio djecu i prepustio je majčinu odgoju. Boito je s odličnim uspjehom završio Konzervatorij u Milanu. Zajedno s Francom Facciom (1840-1891), koji će postati skladatelj ali će slavu steći kao dirigent, skladao je dvije kantate. S novcem koji su dobili od talijanske vlade otišli su u Pariz. U kulturnom središtu svijeta upoznao je Victora Hugoa, Hectora Berlioza, Gioachina Rossinija i Giuseppea Verdija. Tada mu je prvi put pala na um misao da sklada opere o Faustu i rimskom caru Neronu.
Kad se kao devetnaestogodišnjak 1861. vratio u Milano Boito je postao vođa mladih umjetnika intelektualne avangarde koji su težili novom romantičnom kulturnom smjeru. Poznati su pod imeom scapigliati, a smjer scapigliatura. Djelovao je kao novinar te glazbeni i kazališni kritičar, ali i kao pjesnik. Bio je opsjednut idejom kontrasta, sukoba u svemiru između svjetla i tame, anđela i vraga. Talijanski filozof Benedetto Croce (1866-1952) označio ga je kao jedinog pravog romantičara u talijanskoj književnosti kojega je opčinjala borba između dobra i zla. Goetheov Faust potpuno je zadovoljio te njegove preokupacije i skladao je operu Mefistofele, praizvedenu 1868. u Scali. Za nju je, naravno, napisao i libreto i tako bio prvi talijanski skladatelj i istodobno libretist. Mefistofele je na praizvedbi uzvitlao mnogo prašine i Boito ga je sedam godina prerađivao a za to je vrijeme napisao nekoliko libreta, za Giocondu Amilcarea Ponchiellija pod pseudonimom Tobia Gorrio što je anagram njegova imena i tekst za Verdijevu Himnu nacija te preveo Wagnerova Rienzija. Poslije je preveo libreto Gluckove Armide i Shakespeareova Romea i Juliju za veliku dramsku umjetnicu Eleonoru Duse (1858-1924) s kojom je sedam godina održavao prisnu vezu.
Razdiran dvojbom između naglašene samokritičnosti i romantične sentimentalnosti Boito je počeo skadati operu Neron koju nije dovršio i istodobno je pisao operne librete. U ranim godinama bio je žestoki protivnik Giuseppea Verdija, u kasnijima mu je postao odan suradnik i prijatelj. Za njega je najprije revidirao Simona Boccanegru za izvedbu 1881. u Scali a zatim napisao dva vrhunska libreta za Otella i Falstaffa. Divljenje prema Verdijevu geniju preraslo je u duboko poštovanje prema Verdiju čovjeku pa je bdjeo uz skladateljevu samrtnu postelju. Boito je 1889. postao ravnatelj Konzervatorija u Parmi. Stekao je počasni doktorat iz glazbe na Sveučilištu u Cambridgeu. Umro je u Milanu 10. lipnja 1918. godine. 
Legenda o povijesnoj ličnosti doktora, prema nekima Johanna a prema drugima Georgiusa Fausta, njemačkog maga i filozofa iz prve polovine 16. stoljeća često je bila predmet umjetničkog oblikovanja. No bit te legende najbolje je izrazio veliki njemački pjesnik i pisac Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832), jer je zapravo mit o doktoru Faustu mit o veličanstenom prodoru u svijet, u sve njegove tajne i ponore. To je ta vječna ljudska težnja za spoznajom, koja je jednakom snagom zaokupljala pozornost Goethea, njegovih suvremenika, naraštaja koji su slijedili, a i onih koji su mu prethodili. Već su Robert Schumann, Hector Berlioz i Charles Gounod dali svoju glazbenu verziju Goetheova spjeva uzimajući iz njega one elemente koji su najbolje odgovarali njihovu stvaralačkom temperamentu. Potpuno drukčija i posebna umjetnička priroda neobične kulture i erudicije, Arrigo Boito, najdublje je zašao u bit Fausta. Ne povodeći se za uzročnošću scenske radnje i zahtjevima pozornice, Boito je autor i jednoga ne baš u cijelosti uspjelog libreta, ali libreta u kojemu je glavna Goetheova misao ostala netaknuta i bitno istaknuta. Zato i Boitova opera, upravo kao i Goetheov spjev, počinje Prologom na nebu, nimalo scenski zahvalnom ali idejno nužnom prizoru, u kojemu doduše ulogu Gospoda preuzima zbor chorus misticus, u kojemu ostaje težište na okladi između Boga i vraga. Ta borba dualizma započeta u Prologu, i kod Boita i kod Goethea završava smrću Fausta – zapravo duše oklade. Boito je uobličio u libreto prvi i drugi dio Goetheova spjeva.
Mefistofele, opera u četiri čina s prologom i epilogom, praizvedena je u milanskoj Scali 5. ožujka 1868. Kako je tako mlad autor bez opernog iskustva ishodio da mu praizvedba prvijenca bude u Scali, lakše je shvatiti ako se zna da je umjetnički ravnatelj najslavnijega talijanskog kazališta bio Alberto Mazzucato (1813-1877), ranije njegov profesor na Konzervatoriju (kod Mazuccata je učio i naš Ivan pl. Zajc), da je najpoznatiji talijanski glazbeni kritičar toga doba Filippo Filippi (1830-1887) pripadao kao i Boito smjeru scapigliatura, a da je jedan od najboljih skladateljevih prijatelja bio Giulio Ricordi (1840-1912), sin moćnog izdavača, koji je postupno preuzimao upravu kuće umjesto oboljela oca. Samouvjeren, Boito je objavio libreto nekoliko tjedana prije praizvedbe, što je navelo starog majstora Rossinija da ustvrdi kako „mladi skladatelj hoće trčati a još ne zna hodati“. U svojoj samouvjerenosti Boito je išao i dalje pa je preuzeo i dirigentsko vodstvo predstave, za što ipak nije imao sposobnosti.
Na praizvedbi je vladala napeta atmosfera, a vani na trgu mnoštvo je očekivalo rezultat. Svidjeli su se prolog i još nekoliko prizora, ali sve ostalo publika je ispratila s negodovanjem. Rasprave o vrijednosti djela oduljile su se do ranog jutra i bile su više nego burne i žučne. Gazzetta di Milano pisala je: „Da se krilo Scale srušilo, ta nesreća ne bi bila mogla uzrokovati snažnije reakcije.“ Neki tradicionalni kritičari – a to začuđuje – izrazili su se pohvalno o djelu, a suzdržani su bili samo prema njegovoj „intelektualnoj hladnoći“, dok ga je jedan od Boitovih drugova scapigliata – Antonio Ghislanzoni (1824-1893), budući autor libreta Verdijeve Aide, optužio za futurizam i wagnerizam.
Giulio Ricordi napisao je u Gazzetta musicale hladno ali pravedno: „Boito je skladao operu kojoj ne manjkaju kvalitete, ali ne nedostaju ni mnogi nedostaci. Duguje li te nedostatke manjku scenskog iskustva? Ako je tako, u redu: iz opere u operu napredovat će velikim koracima, a onda se doista nadam da ću ubrojiti Boita među najbolje majstore. Ali, ako su ti nedostaci plod unaprijed stvorena sustava, nepokolebljiva umjetničkog uvjerenja? A onda uz sve iskreno i srdačno prijateljstvo koje gajim prema Boitu, usuđujem se jasno mu reći: bit ćeš pjesnik, izvrstan libretist, ali nikada skladatelj kazališnih djela.“Zanimljiva i oštroumna prijateljska reakcija na to osebujno djelo!
Toliko su snažne bile razlike u mišljenjima da je jedan kritičar pozvao drugoga na dvoboj. Opera je trajala pet i pol sati, pa je sljedeća izvedba bila u dvije večeri. No publika je jednako oštro reagirala, čak je i policija morala posredovati, i djelo je skinuto s repertoara. Boito je uzeo partituru, velikim je dijelom spalio i počeo raditi novu verziju djela. I to je trajalo sedam godina. Skraćeni i prerađeni Mefistofele predstavljen je publici Teatra Comunale u Bologni 4. listopada 1875. Smtralo se da publika u tom gradu ima najviše osjećaja za suvremenu glazbu – izvedba Wagnerova Lohengrina 1871. postigla je velik uspeh – i to se potvrdilo jer je i uspjeh prerađenog Mefistefelea bio velik. Dodajmo i da je tada Fausta pjevao glasoviti tenor Italo Campanini (1845-1896) koji će ga pjevati i u Metropolitanu na prvoj izvedbi opere u prvoj sezoni djelovanja te slavne operne kuće u svibnju 1883. Godinu dana poslije Bologne Boito je izrazio zadovoljstvo „boljom izvedbom, boljim zborom“ u Veneciji. I Mefistofele je krenuo u svijet. Godine 1880. stigao je u London, Boston, New York, Lisabon i druge europske gradove. Opera je doživjela svjetsku potvrdu izvedbom u Scali 1881. Za nas je važna izvedba Mefistofelea u Scali 1952. kojom je ravnao Victor de Sabata, a uz Nicolu Rossi-Lemenija u naslovnoj ulozi, Renatu Tebaldi u ulozi Margherite i Ferruccia Tagliavinija kao Fausta Elenu je pjevala naša Dragica/Carla Martinis.
U Hrvatskoj je Mefistofelea prva upoznala riječka publika 1887. u Teatro Comunale u izvedbi talijanske operne družine. Prva hrvatska izvedba djela bila je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 13. travnja 1901. Dirigirao je Nikola Faller, naslovnu ulogu tumačio je Edo Aschenbrenner, Ernesto Cammarota pjevao je Fausta, Aida Alloro Margaretu. Opera je obnovljena 1931. pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Augusta Markovskog. Veliki Josip Križaj bio je Mefistofele, Mario Šimenc Faust, a Vilma Nožinić Margareta. Opera se poslije u Hrvatskoj nije izvodila. Nekoliko puta koncertno je izveden Prolog.
Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu premijerno će izvesti ovu jedinu novu produkciju Mefistofelea 2014. u svijetu (operu ove godine na repertoaru imaju još samo dvije operne kuće, u Mainzu i Budimpešti) u subotu 15. ožujka. Izvedbom ravna Nikša Bareza, redatelj i kostimograf je Michał Znaniecki, a naslovnu ulogu pjeva Ivica Čikeš. Sudjeluju Paolo Lardizzone (Faust), Valentina Fijačko (Margherita), Vedrana Šimić / Antonija Teskera (Elena), Terezija Kusanović (Marta i Pantalis), Vladimir Garić (Wagner) i Vinko Maroević (Nereo). Scenograf je Luigi Scoglio a oblikovatelj svjetla Bogumil Palewicz. Premijera je u subotu 15. ožujka u 20 sati, a slijede reprizne izvedbe 18, 20, 22. i 24. ožujka u 19.30 sati.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 8. ožujka 2014.
