Giacomo Puccini rođen je u Lucci u Toskani 22. prosinca 1858. u obitelji glazbenika s tradicijom od pet generacija. S četrnaest godina svirao je orgulje u crkvi. S dvadeset je skladao Motet i Credo iz kojega će zatim nastati cijela Misa u As-duru. Godine 1880. položio je s izvrsnim uspjehom prijamni ispit za Konzervatorij u Milanu. Skladbom Capriccio sinfonico uspješno ga je 1883. i završio. A onda se posvetio operi. Njegova prva opera – Le Villi / Vile – nije primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno ali je uspješno praizvedena 1884. u Teatro Dal Verme u Milanu, što je navelo drugog izdavača, Giulija Ricordija da je otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. Susret s Ricordijem znatno je utjecao na Puccinijev život i karijeru. Uvjeren u njegovu nadarenost, Ricordi ga je mudro savjetovao i vodio. Puccini je kupio kuću u ribarskom mjestašcu Torre del Lago na jezeru Massacuccioli gdje je mirno mogao raditi i družiti se s prijateljima scapigliatima.
Neuspjeh Edgara, rađenog prema drami u stihovima Alfreda de Musseta koji nije bio po Puccinijevu ukusu, na praizvedbi 1889. u Scali zamalo je obeshrabrio Ricordija. Ipak mu je pružio još jednu priliku. Tako je nastala Manon Lescaut prema romanu opata Prévosta. Praizvedena 1. veljače 1893. u Teatro Regio u Torinu, naišla je na dobar prijam publike i kritike (što je bila prava rijetkost za praizvedbe Puccinijevih opera). U njoj je Puccini već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. Za Manon će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896. – kad je počela i njegova suradnja s Arturom Toscaninijem (1867-1957), često prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna – Tosce (1900), Madame Butterfly (1904), opere La fanciulla del West / Čedo Zapada (1910), La Rondine / Lastavica (1917), Il tabarro / Plašt, Suor Angelica / Sestra Angelica i Gianni Schicchi (1918) te Turandot (posmrtno 1926). Osam dana poslije Manon Lescaut u Torinu, u Scali je praizveden Verdijev Falstaff. Kao da je osamdesetogodišnji genij simbolično predao najvrijedniji dio talijanskog opernog naslijeđa svojem četrdeset pet godina mlađem sunarodnjaku.
S La Bohème je počela Puccinijeva suradnja s izvrsnim libretistima Luigijem Illicom (1857-1919) i pjesnikom Giuseppeom Giacosom (1847-1906). Zahtjevan kao i Verdi, vrlo je precizno izražavao svoja traženja i nesmiljeno ustrajavao na njima. Stvarao se njegov stil. Imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izljevima melodike u pretežito lirskim arijama i duetima, ali to nije nimalo utjecalo na tijek radnje, nego se čvrsto stapalo u nedjeljivu cjelinu. Postigao je savršenu ravnotežu riječi, glazbe i scene. Izvanredno je vladao orkestrom s kojim je mogao stvoriti svaki ugođaj mjesta radnje i eksplicirati svaku emocionalnu situaciju. Stekao je slavu i bogatstvo i mogao je sebi priuštiti raskošne praizvedbe svojih opera Čedo Zapada i Triptih (Il Trittico) u Metropolitanu. Praizvedbu Turandot, koju je dovršio Franco Alfano, u Scali pod Toscaninijevim ravnanjem nije doživio, jer je umro u Bruxellesu 29. studenoga 1924. nakon neuspjele operacije raka grla.
U vrijeme kad je talijanskom scenom vladao verizam, jaka umjetnička osobnost, Puccini, pošao je vlastitim putem. Već u La Bohème stvorio je samosvojan i prepoznatljiv stil. Krenuo je hrabro naprijed, prepuštajući se isključivo vlastitom doživljaju glazbe i drame u njoj. Naravno, nije mogao posve zanemariti smjer koji je osvajao svjetske pozornice, kao što nije mogao ostati imun na događanja u europskoj glazbi onoga vremena, ali nije pao ni pod čiji utjecaj i nijednome se smjeru nije priklonio. Tako je našao svoje mjesto u povijesti glazbe. Iako se razlikuju mišljenja o tome koja mu je opera najuspjelija, mnogo je više onih koji se slažu da je on najbliži tome da bude Verdijev nasljednik, a nepobitna je činjenica da je jedan od najizvođenijih skladatelja i vrhunski majstor operne scene.
Tosca
Siromašna seoska djevojka Floria Tosca koju su odgojile redovnice, a koja je oko 1800. godine svojim pjevačkim umijećem oduševljavala Rimljane i uživala Papinu naklonost te joj se divio i sam Giovanni Paisiello (1740-1816) nakon što je s velikim uspjehom debitirala u njegovoj operi Nina, zacijelo nije mogla ni slutiti da će nakon stotinu godina postati kultni operni lik čijoj privlačnosti neće moći odoljeti slavne operne dive. Doduše, već je i prije, godine 1887., postala glavni lik drame u pet činova La Tosca slavnoga francuskog dramatičara Victoriena Sardoua (1831-1908). Kad je to djelo zainteresiralo Puccinija, on još nije bio na vrhuncu slave. Posegnuo je za tom dramom snažnih strasti osobito impresioniran njezinom interpretkinjom, slavnom francuskom tragetkinjom Sarah Bernhardt (1844-1923), koju je gledao u Firenzi godine 1895. Hrabrilo ga je da je tada vremešni veliki Verdi smatrao Toscu dobrim opernim sižeom. Doduše, glavna mu se junakinja učinila malo presnažna, preizravna, ali mu je Sardou, od kojega je zatražio dopuštenje da sklada operu prema njegovoj drami, odgovorio da su „sve zaljubljene žene iste“.
Ricordi je od Sardoua otkupio pravo na libreto, no ugovor za novu operu potpisao je s tada poznatim skladateljem Albertom Franchettijem (1860-1942). Puccini nije popuštao i nagovarao je Ricordija da uzme taj siže Franchettiju iz ruku s izgovorom da je „ugođajem drama posve neprimjerena njegovoj mnogo izvornijoj glazbenoj osjećajnosti“, kako prenosi Puccinijev biograf Leonardo Pinzauti (1926). Franchetti je naposljetku odustao i Ricordi se ipak obratio Pucciniju. Illica i Giacosa počeli su raditi na libretu. Prema običaju, mlađi Illica, čiji je život nalikovao onome opernih junaka – izgubio je, naime, desno uho u dvoboju zbog neke žene – sastavio je prozni tekst. Deset godina stariji, Giacosa, najvažniji talijanski komediograf posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća, prema njemu je pisao stihove.
Sardouova Tosca bila je sjajna melodrama, tako reći bez greške, s trojnim jedinstvom mjesta, vremena i radnje, čvrste strukture i vrlo djelotvorna. Illica ju je s pet činova skratio na tri i od dvadeset tri lika zadržao je devet. Svi su njome bili oduševljeni. Jedino se Giacosa žalio. Govorio je: „La Bohème je bila poezija bez zapleta, Tosca je zaplet bez poezije.“ I nije bio baš daleko od istine! Ali, Puccini je bio prevelik umjetnik i u tu mračnu dramu krvavih strasti, u tu mješavinu seksa, pobožnosti, umjetnosti, ljubavi, ljubomore, pohote i sadizma unio je prekrasne lirske trenutke poput glasovite Toscine molitve Vissi d'arte, Cavaradossijeve predsmrtne meditacije E lucevan le stelle i njegova ariosa u završnom duetu O dolci mani.
Tosca, ta toliko komentirana opera, najčešće kao digresija u okviru standardnog puccinijevskog stila, odličan je primjer stvaralačke dosljednosti i koherentnosti. I u ovom slučaju treba imati na umu da je glavna Puccinijeva odlika uživljavanje u situacije što ih nameće kontinuitet radnje, prepuštanje atmosferi, gradacijama i koloritu događanja.
Uz protagonisticu, i ostali su glavni likovi Tosce povijesne osobe. Cesare Angelotti, rodom iz Napulja, bio je konzul Rimske Republike nastale u vrijeme francuske okupacije Italije i uistinu je pao kao žrtva režima baruna Vittelija Scarpije, rodom sa Sicilije. Ali razlog tome je bio više privatne nego političke naravi. Naime, glasovita ljepotica lady Hamilton, supruga engleskoga veleposlanika u Napulju i prisna prijateljica napuljske kraljice Marije Caroline (1752-1814), kćeri Marije Terezije, željela mu se osvetiti jer je javno objavio njezinu ne baš kreposnu prošlost. Iskoristila je kraljičino prijateljstvo, a kraljica je onda utjecala na svojega ljubavnika baruna, koji je vrlo lako osuđivao ljude na smrt i plijenio njihovu imovinu. Mario Cavaradossi, potomak dobrostojeće plemićke obitelji, nije bio neki gorljiv i opasan republikanac, nego sumnjivac zbog sklonosti francuskoj književnosti (otac mu je bio Voltaireov prijatelj) i zbog studija u Parizu kod slavnoga slikara Jacquesa-Louisa Davida (1748-1825).
Tosca je primjer opere koja poštuje jedinstvo događanja radnje, a to je nešto manje od 24 sata: prije podne, navečer i u zoru 16. na 17. lipnja 1800. Naime, u operi se spominje poraz austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Michaela von Melasa (1729-1806) od Francuza u bitci kod Marenga u Piemontu 14. lipnja, a vijest o tome stigla je u Rim za dva dana. Zanimljivost tog bojnog okršaja jest u tome što je ratna sreća najprije bila na strani Austrijanaca, što objavljuje Crkvenjak u prvome činu, a onda se okrenula i dovela do njihova poraza, o čemu javlja Sciarrone u drugome.
Praizvedba Tosce
Kako je Tosca u pravom smislu riječi rimska priča, Ricordi je smatrao da treba biti praizvedena u Rimu. I to se dogodilo 14. siječnja 1900. u Teatro Costanzi, današnjoj Rimskoj operi. Dirigirao je jedan od najvećih talijanskih dirigenata svjetskoga glasa Leopoldo Mugnone (1858-1941), redatelj je bio Tito Ricordi (1865-1933), najstariji sin Puccinijeva izdavača Giulija, a naslovnu je ulogu pjevala rumunjska sopranistica Hariclea Darclée (1860-1939), koja je tada bila na vrhuncu karijere i svojim fizičkim svojstvima potpuno odgovarala liku. Scarpiju je tumačio bariton Eugenio Giraldoni (1871-1924). Za ulogu Cavaradossija Pucciniju su stajali na raspolaganju stariji i iskusniji Emilio de Marchi (1861-1917), za kojega se naposljetku i odlučio, i zvijezda u vrtoglavu usponu Enrico Caruso (1873-1921).
Praizvedba je počela nervozno. Bilo je to vrijeme kad su anarhisti pripremali atentate, poglavito na okrunjene glave, a praizvedbi je trebala nazočiti kraljica Margherita. Kraljica je došla tek u drugome činu nakon što se raspoloženje smirilo, a prisutni su bili i skladatelji Pietro Mascagni, Francesco Cilea i Alberto Franchetti. Publici se opera svidjela, moglo bi se reći da je bila oduševljena. Više nego kritika. Kritika ju je različito prihvatila, ali ipak bolje nego La Bohème. Istaknula je Puccinijevu oštru orkestraciju, ali i naglasila da je glazbom oplemenio inače vulgarnu radnju djela. Kazalište je bilo rasprodano dvadeset večeri. Dana 17. ožujka Tosca je izvedena u milanskoj Scali također s Haricleom Darclée, pod ravnanjem Artura Toscaninija i imala je dvanaest izvedbi. Opera se zatim davala u Bologni, gdje je Caruso ubrao lovorike, i u Buenos Airesu.
Ali prava, svjetska izvedba Tosce bila je 12. srpnja 1900. u Covent Gardenu s velikom hrvatskom umjetnicom Milkom Trninom, u svijetu poznatom jednostavno kao Ternina (1863-1941) u naslovnoj ulozi. Trnina je tada bila u pravom i najboljem smislu riječi operna zvijezda, možda čak i najslavnija pjevačica onoga doba i Pucciniju je mnogo značilo što ju je dobio za premijeru u Covent Gardenu. Nezadovoljan zbog mlakog uspjeha rimske praizvedbe, došao je u London i naišao na glazbenike koji su obožavali Wagnera i nisu bili baš oduševljeni njegovom operom. Ali Trnina je temeljito proučila partituru, s puno žara prionula je pokusima i orkestar prisilila da s istom predanošću svlada novu i za nj u početku ne osobito zanimljivu operu. Kao prava primadona, željela je zablistati u punom sjaju te je namjerno propustila glavni pokus. Uspjeh je bio senzacionalan. Puccini je bio oduševljen Trninom, smatrao je njezino ostvarenje „pravim i potpunim“. Smatrao je da Tosca treba biti umjetnica izrazite dramatske snage, kakva je Trnina i bila. A kako je tada bila na vrhuncu, lako je vjerovati da je mogla utjeloviti njegov ideal. Uz nju su nastupili veliki talijanski pjevači, tenor Fernando de Lucia (1860-1925) i bariton Antonio Scotti (1866-1936). Dirigirao je također izvrsni umjetnik Luigi Mancinelli (1848-1921).
U svojoj knjizi Great Women-Singers of my Time (Velike pjevačice moga vremena), objavljenoj 1931, engleski glazbeni kritičar, pisac i pjevački pedagog Herman Klein (1856-1934) pisao je: „Trninina veličanstvena Tosca bila je jedinstvena u svojoj osebujnoj ljepoti, svojim dramatskim kontrastima, neodoljivom zamahu tragičnog intenziteta od vrhunaca do vrhunaca. „Nijedna se Tosca nikada nije približila Trnininoj.“ – bio je Puccinijev vlastiti sud kad sam ga upitao posljednji put kad je došao u London. Od svih Talijana koje sam upoznao, Puccini je najmanje iskazivao svoje osjećaje, i osmijeh na njegovu licu bio je dragocjen. Ali njegovo je lice bilo upravo ozareno kad je nakon prve predstave Tosce izašao pred zastor između Trnine i Scottija usred prave bure oduševljenja.“ Nakon Trnine, najveće Tosce bile su Čehinja Maria Jeritza (1887-1982) i Grkinja Maria Callas (1923-1977). Hrvatsko-češko-grčki trolist uveo je lik Sardouove i Puccinijeve heroine u svijet istinske umjetnosti.
Trnina je bila i prva Tosca u Metropolitanu 4. veljače 1901. Dana 2. prosinca 1903. izvedena je predstava Tosce koja ulazi u povijest. Uz Trninu i Scottija nastupio je Enrico Caruso. „Monstre Tosca“, nazivao je Puccini izvedbe opere s to troje besmrtnih pjevača. Ali Trnina nije Toscu pjevala u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je velika interpretkinja naslovnog lika bila Zinka Kunc-Milanov, koja je bila i velika Tosca Metropolitana. A bila je to i Dragica Martinis koja ju je pjevala i u Bečkoj državnoj operi te Sena Jurinac.
Tosca u Hrvatskoj
Toscu su hrvatskoj publici najprije predstavile talijanske operne družine: 1902. u Rijeci i 1904. u Splitu. Prva izvedba opere na hrvatskome jeziku u prijevodu Milivoja Iblera bila je u Zagrebu 6. listopada 1911. Dirigirao je Milan Zuna (1881-1960), češki dirigent i violinist, koji je za djelovanja u Zagrebu, od uspostave trećeg sustavnog djelovanja Opere, znatno unaprijedio hrvatski glazbeni život pa su ga zbog visoke kvalitete izvedaba nazivali zagrebačkim Toscaninijem. Redatelj je bio umjetnik istančana ukusa Ivo pl. Raić (1881-1931). Scenski je predstavu oblikovao Tomislav Krizman (1882-1955). Naslovnu je ulogu pjevala dvadesetsedmogodišnja Anka Horvat (1884-1948), koja je dvije godine prije debitirala kao Carmen, Cavaradossi je bio zaslužni prvak zagrebačke Opere, veteran Ernesto Cammarota (1861-1934), a Scarpia jedna od stožernih ličnosti hrvatske operne reprodukcije, Marko Vušković (1877-1960), tada u zenitu svojih pjevačko-interpretativnih dosega. Zanimljivo je kako je zagrebački tisak vrijednosti glazbe najčešće nalazio u „distinguiranoj instrumentaciji“, u tome da je Puccini „psiholog koji tonovima kleše svoje karaktere, da spaja najjače orkestralne, vokalne i dramatske efekte u jednu veliku harmoničnu cjelinu“ i usprkos nekim zamjerkama zaključio: „unatoč svemu opera Tosca djelo je velikog genija“.
Mnogo je bilo krasnih tumača likova iz Tosce na hrvatskim scenama. Slijedile su obnove i premijere: 1914. pod ravnanjem Fridrika Rukavine s Vikom Engl, Mukom de Jarićem i Ivanom Levarom, 1933. pod ravnanjem Lovre pl. Matačića u režiji Slavka Batušića s gošćom, glasovitom Marijom Nemeth, Josipom Rijavcem i Rudolfom Bukšegom. Sljedeća obnova bila je 1942. pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Marka Vuškovića s Vilmom Nožinić, Gustavom Remecom i Milanom Pichlerom. Obnovom 1945. dirigirao je Milan Sachs a glavne su uloge pjevali Vilma Nožinić, Josip Gostič i Rudolf Župan. Premijerom opere 1959. dirigirao je Milan Horvat, režirao ju je Branko Gavella u čijem se prijevodu izvodila, a Mirka Klarić, Josip Gostič i Frano Lovrić bili su nositelji glavnih uloga. Premijerom na talijanskom jeziku 1972. ravnao je Lamberto Gardelli, redatelj je bio Peter Busse a u glavnim su ulogama nastupili Branka Stilinović, Stojan Stojanov i Ferdinand Radovan. Obnova 2003. bila je u suradnji s HNK-om u Splitu u režiji Božidara Violića, dirigirao je Mladen Tarbuk, a u glavnim su ulogama nastupili Vlatka Oršanić, Jerry Hadley i Armando Mora. U 465 izvedaba do 2004. najviše su puta pjevali Toscu Vilma Nožinić – 64 puta, Cavaradossija Josip Gostič – 59 puta i Scarpiju Marko Vušković – 60 puta. A bilo je i slavnih gostiju: Ema Destinova, Vera Scwarz, Eleanor Steber, Lucille Udovich, Magda Olivero, Raina Kabaivanska, Nikolaj Gedda, Tito Gobbi, George London, Ingvar Wixell i drugi.
Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvodi u petak 7. ožujka 2014. Toscu, kao najnoviju premijeru, u povodu devedeset godina od smrti autora. Dirigent je Srboljub Dinić, redatelj Lorenzo Mariani, scenograf Maurizio Balò, kostimografkinja Silvia Aymonino, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Uloge tumače: Gabriela Georgieva / Kristina Kolar (Floria Tosca), Domagoj Dorotić / Stjepan Franetović / Zurab Zurabishvili (Mario Cavaradossi), Luciano Batinić / Davor Radić / Giorgio Surian (Barun Scarpia), Antonio Brajković / Robert Palić / Siniša Štork (Cesare Angelotti), Ozren Bilušić / Željko Grofelnik / Alen Ruško (Crkvenjak), Marko Cvetko / Damir Klačar (Spoletta), Antonio Brajković / Robert Palić (Sciarrone), Maja Grubeša / Magdalena Kovač / Gabrijela Tušek (Pastir) i Ante Batinić / Ivan Šatalić (Tamničar). Sudjeluju Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Dječji operni zbor i Dječji zbor Zvjezdice. Repriza je u subotu 8. ožujka 2014. u 18 sati.
U povodu 90 godina od smrti Giacoma Puccinija u foyeru HNK-a bit će postavljena izložba pod nazivom Puccini u zagrebačkoj Operi. Izložba sadržava fotografije mnogih interpreta različitih produkcija i premijerne cedulje devet Puccinijevih naslova sa zagrebačke operne scene u razdoblju od 1898. do 2011. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. ožujka 2014.
