Kad se publika dosađuje

Opera u Zadru: Francis Poulenc, La voix humaine, red. Mário Sousa, izvode: Filipa Lã, sopran, Francisco Monteiro, klavir, Velika dvorana HNK Zadar, 20. veljače 2014.

• 
  
  Programski podnaslov Opera u Zadru sugerira moćan glazbeni doživljaj u gradu bogate operne povijesti u kojem opera danas egzistira tek eventualno jednom izvedbom godišnje – ljeti, na Forumu, i to sa više-manje standardnim repertoarom talijanske opere 19. stoljeća. Bez obzira na radost koju izaziva već sâma pomisao na operu unutar redovne koncertne sezone i bez obzira na napor zadarskog HNK-a da svojoj publici osigura što raznolikiju glazbenu ponudu, portugalsko-zadarska (pra)izvedba Poulencove mono-opere La voix humaine ostavlja pomalo metalan okus u ustima. Trojka koju čine sopranistica Filipa Lã, pijanist Francisco Monteiro i režiser Mário Sousa odlučila se za osobnije čitanje Poulenca. Ne ulazimo u to je li individualan pristup bio cilj koji opravdava sredstvo, s obzirom na očito kombiniranje izvorne Cocteauove monodrame i Poulencove opere, no i uz najbenigniju vizuru nije moguće previdjeti određene detalje koji su ovu tragédie lyrique pretvorili u – dosadno ostvarenje. A to je očito osjetila i publika.
  
  Već na jezičnoj razini mnogo toga je izgubljeno. Cocteauov izvorni tekst, dakako na francuskom jeziku, u operi baš i ne trpi portugalski prijevod za koji je inače zaslužan Francisco Monteiro. Odnosno, trpio bi ga kad bi se radilo samo o drami. Prijevode s portugalskog na hrvatski jezik i titlove odradio je zadarski Odjel za francuske i iberoromanske studije, točnije njegov profesor Davor Gvozdić te studentice Ana Katarina Mandić i Nina Eschebach. To može biti hvalevrijedan pothvat, vjerojatno i za potrebe nekog akademskog predmeta, ali koliko se supstance izgubi u prijevodu prijevoda najbolje znaju profesionalni prevoditelji. Nadalje, titlovi prekriveni klavirom i vješalicom s odjećom kao dijelom scene nipošto ne mogu doprinijeti slušateljevom uživljavanju u Poulencov minimum akcije - maksimum dramsko-emocionalnog naboja. Barem se to moglo izbjeći: selidbe dijelova publike iz lijevog partera u središte u potrazi za boljim pogledom na scenu bile su popratni dio izvedbe. Videoprojekcija kao pozadina Njene podsvijesti i osjećajnog svijeta pomalo je klišeizirani redateljski potez kojim se nije mnogo postiglo na uvjerljivosti.
  
  I o sâmoj ideji glazbene realizacije moglo bi se razgovarati. Poulenc je skladao klavirsku verziju nakon koje je napravio orkestralnu, no ne zato što bi se opera češće izvodila u komornom obliku od orkestralne. Poulenc je doslovno zabranio izvođenje klavirske verzije te se desetljećima uglavnom izvodi orkestralna jer se Poulenc navodno pribojavao salonskog ugođaja koji bi mogao proizaći iz izvođenja klavirske verzije. Tek je 2003. godine snimljena prva izvedba s klavirskom verzijom s Felicity Lott i Grahamom Johnsonom i to uz posebno dopuštenje Poulencove obitelji. Jasno je da prostor zadarskog HNK ne dopušta orkestralnu verziju koja bi u fizičkom smislu odvajala orkestar od solistice; jedino moguće rješenje bilo bi postavljanje solistice i orkestar na pozornicu, što bi s obzirom na Poulencov reducirani orkestar itekako bilo izvedivo i što se često radi kad se izvedba postavlja u koncertne prostore. Druga je stvar koliko si HNK Zadar u recesiji može priuštiti takvu izvedbu.
  
  Bez obzira na profinjen zvuk Monteirova klavira, jasno je koliko zvučno bogatstvo nedostaje izostankom orkestra. Klavir kao takav ne uspijeva dočarati bilo koji finiji detalj poput primjerice zvuka telefona kojeg u orkestralnoj verziji oponaša ksilofon, a koliko se to tek odnosi na snažne orkestralne poteze i bogatu Poulencovu orkestraciju! No, to nije krivnja portugalskih izvođača. Ono što je zapravo upitno i problematično u pristupu izvedbi je ukidanje specifičnog recitativnog stila, karakterističnog za La voix humaine, i njegova zamjena dramskim govorom. Nije poznato što se time htjelo postići i koje je estetsko opravdanje za taj potez u kojem su govorni dijelovi dominirali nad pjevanima. Je li to povezano s prijevodom? Očito ne, jer postoje i izvedbe La voix humaine s engleskim prijevodom koje su zadržale izvorni recitativ.
  
  Filipa Lã ima boju glasa koja se odlično slaže s Poulencovim djelom, njezina scenska gluma s rasponom od krajnjeg očaja do krajnjeg oduševljenja koje spaja mentalna rastrojenost Elle – nije neuvjerljiva. Kakogod, portugalska izvedba se podosta razlikuje od svih referentnih izvedbi, a koliko god cijenim individualnost u interpretaciji, osobno se ne bih mogla složiti s većinom odluka. Ova mono-opera zahtijeva krajnji slušateljev angažman. Ukoliko izvedba nije doista besprijekorna, ako nedostaje ono nešto, oštrica će promašiti cilj te će reakcije publike biti glasni uzdasi, šaputanje, smijuljenje, pogledavanje na sat...
  
  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 22. veljače 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga