„Završila je jedna era.“ – pisali su talijanski i svjetski novinari u povodu smrti velikog talijanskog dirigenta Claudia Abbada koji je nakon duge, otprilike dvodesetljene borbe s rakom želuca i vrhunske medicinske njege preminuo u Bologni. Nakon prvog napada slabosti savjetovali su mu da se odmori i reducira aktivnosti, ali njegova glazbenička strast je bila veća od toga i ostavio je mnoge zadatke za eventaulne naslijednike. Jedan od njih je i Ion Marin, sve eksponiraniji rumunjski dirigent koji mu je svojedobno bio asistent. Završila je neka dirigentska era već nekoliko puta ako se samo osvrnete na sjećanja iz svoga malog života, ali i eru čuvanja teško prispodbivog i pismenog zapadnoeuropskog glazbenog naslijeđa koju bi Claudio Abbado sigurno nastojao nastaviti. Ne bi bilo nikakvo čudo da je Italija proglasla nacionalnu žalost jer je od svih odličnih dirigenata koji se s vremena na vrijeme, ali i redovito pojavljuju iz te glazbeno impregnirane zemlje, Abbado na svoj način svjetskog glazbenika bio poseban. Zato se programi klasične glazbe i na radiju i na televizijskim kanalima odužuju jer je dokumenata više nego dovoljno.
Sve je službene počasti Abbado itekako zaslužio. Umro je 20. siječnja jedan nositelj počasne titule Viteza Velikoga Križa (da spomenemo tek jedno od priznanja kojima je ovjenčan za svoj rad). Od sjevera do juga Italije talijansku dirigentsku čast sada brani Riccardo Muti, bar dok ne začujemo neko novo ime, a zacijelo već netko čeka u prikrajku. Claudio Abbado bio je sin violinista i kompozitora Michelangela Abbada koji mu je u djetinjstvu pružio prvu poduku iz klavira. Brat Marcello također je, potekavši iz glazbeničke obitelji, ostvario pristojnu karijeru kao i nasljednici glazbeničke loze. Nakon studija klavira i kompozicje, milanski Konzervtorij mu je omogućio da s domaćim studentskim orkestrom debitira sa kao šesnaestogofišnjak. Od 1955. godine studira dirigiranje sa Hansom Swarowskym u Beču, a potom nakratko seli na Akademiju Chigiana u Sieni.
Put velikoj karijeri otvorile su mu pobjede na međunarodim natjecanjima Serge Koussevitsky u američkom Taglewoodu, a potom, i nagrada Dmitrij Mitropoulos koja mu je smjesta donijela petomjesečni posao s Newyorškom filharmonijom. Rodni Milano Abbadu je pružio priliku da još 1960. godine debitira u Scali, a osam godina kasnije postaje muzičkim direktorom te kuće. Bunili su se oni zatočeni u talijanskoj opernoj tradiciji, ali Abbado im je donio i Albana Berga i Musorgskog. Muti poslije njega nije bio nimalo blaži prema umovima koji žele gledati i čuti uvijek isto ma kako se mrštili i negodovali. Sve je Abbado vedro izdržao u velikoj karijeri unatoč ponekad i ograničenoj susretljivosti poslodavaca.
Abbado je od izvrsnog orkestralnog tijela Scale utemeljio i Filharmoniju koja je gostovala i u Zagrebu, osnovao ju je s ciljem da se njeguje i drukčiji, orkestralni repertoar. Krasile su ga stalne mijene i vrhunska prilagodljivost, vrhunsko znanje i nepopustljiva elementarna muzikalnost. Neumorni intelekt i jednako tako neumorna dražest vodila ga je do Bečke državne opere gdje je primjerice predstavio i Hovanščinu Musogrskog, Fierrabas, jednu od opera iz zanemarenog dijela Schubertova naslijeđa, ili u Berlin u kojem je predstavio integralnog Borisa Godunova. Abbado na mjestu GMD-a (generalnog muzičkog direktora) dugo razdoblje vodi i Bečku Operu i Filharmoniju, Londonski simfonijski orkestar. a nemali je njegov prinos slavnoj Berlinskoj filharmoniji. Saznavši da je bolestan, kažu unutrašnji izvori, još je otpustio uzde kao što se to može u Berlinskoj filharmoniji tako da članovi ne počnu uskoro brljati. Na kraju je 30. kolovoza 2013. imenovan doživotnim senatorom talijanskog Senata zbog svojih umjetničkih postignuća.
I naše domaće veze nisu premale, ali su ponekad i sramotne u neprepozavanju. Claudio Abbado se prije tridesetak godina za Deutsche Grammophon prihvatio snimanje 1. klavirskog koncerta u b-molu, op. 23. s Londonskom filharmonijom te prezrenim i svojeglavim Ivom Pogorelićem koje je dirigentski diktator Karajan napustio. Abbadova je pjevačica u Bečkoj državnoj operi bila i Dunja Vejzović bilo kao Marie s Bergovu Wozzecku ili Ortrud u Wagnerovom Lohengrinu kada je pomela tada aktualne zvijezde poput Placida Dominga ili Cheryl Studer. I premda se u naponu dirigentske snage nikada slučajno ili namjerno nije ponovno pojavljivao u našim krajevima, bilježe se njegovi nastupi sa Simfonijskim orkestrom tadašnje Radiotelevizije Zagreb u Istri godine 1964. i 1965. kada su izvedena djela Dellapiccole, Prokofjeva, Bacha, Debussyja i Ravela, a solist u Beethovenovu 3. koncertu za klavir i orkestar u c-molu bio je Ranko Filjak, nezaboravni i ponabolji muzikalac generacije.
Priče kažu da je dječak-dirigent Claudio Abbado kao dvadeset-i-nešto-godišnjak konkurirao za mjesto dirigenta u Zagrebu i – bio odbijen. Izdaleka čujemo svi to sveprisutno i neugasivo roštanje – „Kaj bu nama taj balavac dirigiral?“ A balavac je svojim opernim i simfonijskom repertoarom ostavio veliki trag na neki svoj vedar mediteranski način sa zalihom znanja i dobre volje koji bi dostajali i za više dirigentskih života. I kao što bi rekao talijanski kolega s početka: još jedna era je okončana, okončana s nadama.
© Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 26. siječnja 2014.
