Dobitnica nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević za 2013. godinu za izuzetne uspjehe u protekloj godini i godišnje nagrade Zagrebačke filharmonije i Zagrebačke banke za Mladog glazbenika godine, koja joj je uručena u sklopu Filharmonijskog bala, mezzosopranistica Diana Haller rođena je 1986. u Rijeci gdje je završila Srednju glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova. Izvrsno školovana mlada umjetnica od 2009. je članica Državne opere u Stuttgartu. Na prvom nastupu u Hrvatskoj u listopadu prošle godine na koncertu u sklopu ciklusa Molto cantabile oduševila je svime čime umjetnik može oduševiti. Nakon diplome s najvišim ocjenama na Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu, jednogodišnjeg usavršavanja na Kraljevskoj akademiji za glazbu u Londonu kod istaknute britanske mezzosopranistice Anne Howells i poslijediplomskog studija opere i Lieda na Visokoj školi za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu kod Dunje Vejzović te niza majstorskih tečajeva kod renomiranih majstora pjevanja, Diana Haller prošle je godine premoćno pobijedila na Međunarodnom natjecanju Hugo Wolf, a ove ju je utjecajni njemački časopis Opernwelt proglasio Mladom pjevačicom godine. Angelina u Rossinijevoj Pepeljuzi u Stuttgartu kojom je osvojila publiku i kritiku pribavila joj je poziv Meropolitana da bude jedina zamjena za veliku Joyce DiDonato u izvedbama Pepeljuge u Metu u svibnju 2014. godine.
Je li Vaš izbor da studirate na Konzervatoriju u Trstu bio svjestan ili slučajan odabir?
Kad me Dunja Vejzović prvi put čula 2002. kad sam imala šesnaest godina, rekla je da će moj glas biti za belkanto, a gdje učiti belkanto nego u Italiji. Italija je, dakle, bila prirodan odabir. Odlučila sam se za Trst dijelom i zbog toga što je moja prabaka Emilia Haller diplomirala na tršćanskom Konzervatoriju. Zatim tu je predavala Gloria Scalchi koja je ostvarila veliku karijeru kao rossinijevski koloraturni mezzosopran – a sebe smatram takvim – i svidjela mi se njezina tehnika. Naposljetku, što nije nevažno, Trst je samo 65 km udaljen od Rijeke i mogla sam češće dolaziti kući.
Oblikovani ste u inozemstvu i imate bolji pregled o tome kakva je danas budućnost mladog pjevača. S kakvim se teškoćama susreće? Kakve su mu perspektive?
Najprije, nije lako biti daleko od Hrvatske. Nostalgija je velika. No danas su dobra komunikacijska sredstva pa lako održavam vezu s obitelji što mi je vrlo važno. Prvi problem s kojim se suočavaju mladi pjevači je da prebrzo dobivaju prevelike uloge. To se gotovo redovito događa u manjim kazalištima s manjim ansamblima, pa su maksimalno iskorištavani. Imam sreće da sam u kazalištu A kategorije s velikim ansamblom. Ima nas pet mezzosoprana u stalnom angažmanu što znači da ne moram pjevati sve fahove nego ostati u svome. Uprava u Stuttgartu inteligentno postupa, daje mi prave stvari, vodi računa o tome da me ne prezasiti ulogama i nastoji da sve bude izbalansirano.
Kako ste došli u Stuttgart?
Igrom slučaja upala sam u Operni studio. Htjela sam doći studirati kod gospođe Vejzović. Radila sam s njom 2008. na Majstorskom tečaju u Grožnjanu. Sviđao mi se njezin način rada, discipliniran i jasan. Tada sam otišla studirati u London gdje sam upoznala Lied, ne samo njemačku popijevku nego i francusku i englesku. Činilo mi se da bi bilo dobro otići na usavršavanje k Dunji Vejzović u Stuttgart. A k tome sam željela i nastaviti učiti njemački. U Stuttgart sam zapravo došla na tri programa: majstorsku klasu Lieda, solističku klasu opernog pjevanja i primljena sam u Operni studio. Na audiciju sam se svidjela predstavnicima Opere u Stuttgartu koji su me odmah pozvali u studio. Malo me je bilo strah, nisam još dobro vladala njemačkim a i bojala sam se da će sve ići prebrzo. No gospođa Vejzović me je ohrabrila da prihvatim poziv. Rekla je da ću pjevati samo male uloge pa ću imati dovoljno vremena da studiram i s njom radim na pjevačkoj tehnici. I tako sam dobila svoj prvi mali angažman.
Jesu li Vam studij u inozemstvu omogućili roditelji ili ste imali stipendije?
Imala sam puno stipendija. Naime, prije sam učila klavir nego pjevanje i na tom sam studiju osvojila dosta nagrada. Moja majka je vrlo pametna žena i ta je sredstva spremala za moj studij, nismo još znali koji, ali skupio se određen iznos i štedilo se. Dobila sam stipendiju od grada Rijeke, pa u Trstu stipendiju Zaklade Ananian. One su mi puno pomogle, no roditelji su ipak najvećim dijelom financirali moj studij.
Znači ipak se može kad se hoće.
Mislim da se sve može kad se hoće. Potrebno je samo raditi, pozitivno razmišljati i tražiti. Ako negativno razmišljamo: to je toliki novac kako ću uspjeti, projekt je već pao u glavi. Ali ako mislite: pokušat ću, prijavit ću se na više mjesta – možda će nešto upaliti.
A kako ste došli do toga da budete cover Joyce DiDonato za Pepeljugu na Metropolitanu?
I to se dogodilo slučajno. Meni su se dosad velike stvari dogodile posve slučajno. Metropolitan je tražio cover za Joyce DiDonato. Moj sadašnji agent iz bečke agencije Opera 4u – koji me tada uopće nije poznavao – nazvao je prije premijere Pepeljuge u Stuttgartu prošlog svibnja Operu i pitao tko pjeva Angelinu. Odgovorili su mu da je ja pjevam. Preslušao je na You Tubeu nekoliko mojih snimaka, između ostalih i Rossinijevih arija, i poslao me je na tako veliku audiciju pred Ioanom Holenderom, bivšim direktorom Bečke državne opere a sada savjetnikom Metropolitana, a da me nikada nije slušao u živo. Naravno, prihvatila sam poziv. Bilo je naporno, dan prije imala sam predstavu u Stuttgartu. Završila je oko 21.30, ukrcala sam se na vlak do Frankfurta, tamo prespavala i u 7.00 ujutro odletila prvim avionom za Beč. Audicija je bila u 11 sati. Uspjela je i dobila sam cover. Tu me je i agent prvi put čuo u živo i sad radim s njim i zadovoljna sam. Poslao me je u Salzburg na Svečane igre za Ines u Trubaduru pod ravnanjem Danielea Gattija s Annom Netrebko i Plácidom Domingom i za Pepeljugu, u projektu mladih (Young Singers Project). Vrlo mi je drago da ću ići u Metropolitan i upoznati dirigenta Fabija Luisija, naravno Joyce DiDonato i sve druge sudionike i da ću osjetiti atmosferu rada u toj slavnoj opernoj kući. Posebna će mi čast biti upoznati Joyce DiDonato koja je nevjerojatna umjetnica a, kažu, i vrlo draga osoba. Možda će mi dati kakav koristan savjet.
Ravnomjerno se bavite Liedom i operom. Gdje se bolje osjećate?
Svugdje se dobro osjećam, volim sve raditi, volim se svega dotaknuti. Smatram da bi bavljenje samo jednim dovelo do zasićenosti. Ove sam sezone otpjevala sedamnaest predstava Pepeljuge i trinaest Fenena u Nabuccu i da ne bi došlo do zasićenja treba mijenjati repertoar i podjednako njegovati sve vrste. Mislim da je to pravi put i da se ostane svježi u glavi. Naravno opera nosi mogućnost igre na pozornici što me vrlo privlači, pogotovo jer kao mezzosopran mogu igrati mladiće. To je neka vrsta dvostrukog života i jako mi je zanimljivo. Uloge su raznolike, s primjesom komike ili tragične. Tri sata živim dupli život, a onda se vraća Diana Haller.
Primijetila sam na Vašem zagrebačkom koncertu da ste bili potpuno mirni, usredotočeni na izraz isključivo glasom. Imponirala mi je ta vaša mirnoća.
Za mene su koncerti popjevaka i oratoriji čisti glasovni izraz. Mislim da je to teže postići i da je za koncert potrebna veća priprema. Cijelu odgovornost snosi pjevač i, naravno, pijanist, u operi odgovornost dijeli više ljudi. Koncert treba dobro osmisliti, izabrati dobar program, to dočarati publici i realizirati da bi bio prijamljiv. U operi je lakše jer ona ima i vizualni dio. Lied se ne može svakome približiti i ne može se približiti gestama, jer one ništa ne govore, možda može pogledom. Na koncertu je sve u glazbi.
Danas u svijetu ima jako mnogo dobrih i izvrsnih pjevača ali sve je manje pravih ličnosti. Što mislite, koji je uzrok tome?
Iskreno, ne znam. Bavim se sobom i nastojim da kompozitor oživi kroz moj rad. Čini mi se da se neki pjevači ne bave dovoljno partiturama, možda bi to mogao biti jedan od uzroka. Pokušavam napraviti sve da mrtvi papir na koji je kompozitor napisao svoje misli, oživi u mom glasu.
Redatelj je danas vrlo važan u postavljanju opere na scenu. Kako Vi kao mlada pjevačica doživljavate rad s redateljem?
Polazim od filozofije da se redatelj trudio stvoriti svoj koncept a nikada sa stajališta da to ništa ne valja. Pokušavam kroz njegovo mišljenje donijeti na pozornicu ono što on želi. Na kraju krajeva pjevač, kako ja mislim, ima dva šefa: dirigenta i redatelja.
A tko je glavni?
Oni bi trebali surađivati. Pokušavam napraviti sve što je redatelj u glavi zamislio i kroz moj lik donijeti na pozornicu ono što on želi.
A ako se to ne slaže?
To mi se dosad nije dogodilo, barem ne u velikoj mjeri. Naravno nikada se nećemo u potpunosti slagati. Pitanje je koliko ste fleksibilni, koliko ste tolerantni da u tih šest tjedana koliko obično traju probe usvojite što taj redatelj želi i ostavite svoje mišljenje po strani u nadi da ćete u nekoj drugoj mogućoj produkciji postupiti prema njemu.
Koliko sam Vas upoznala, čini mi se da ste profilirana umjetnica i da znate što hoćete i niste baš tijesto koje se mijesi.
Upravo mi se zato sviđaju recitali Lieda jer tamo mogu raditi sve što želim i to je sloboda koju u operi nikada neću moći imati. U operi je orkestar, dirigent koji isto ima svoje zamisli. Jako cijenim umjetnike koji imaju stav makar taj stav bio kriv. Pokušat ću tada napraviti nešto u što nisam baš uvjerena, pokušat ću se približiti toj osobi jer je opera suradnja. Recital Lieda je također suradnja, ali, ako dišete jednako – a tu imam sreće jer moj pijanist Filip Fak i ja jednako dišemo i doista smo suradnici – suradnja je jednostavnija.
Kako sebe vidite u budućnosti? Koji ćete repertoar pjevati?
Sad ću se malo posvetiti Mozartu koji je dobar za mlado grlo. Sljedeće sezone u Stuttgartu pjevam Dorabellu u Così fan tutte a nadam se da će ubrzo doći Sextus u Titusu (La clemenza di Tito). Zatim se nadam preći u legato lirski belkantistički repertoar Bellinija: Adalgisu u Normi, Romea u Capuleti i Montecchi. Nadam se da će nakon toga doći Octavian u Kavaliru s ružom Richarda Straussa. Kompozitora u Arijadni na Naxosu upravo sam odbila jer nije dobar za moj sadašnji glasovni razvoj. Eboli u Don Carlu mogla bi doći na red za desetak godina pa Elizabeta u Donizettijevoj Mariji Stuart. Mislim da će se moj glas s godinama otvoriti prema visinama, da ću se razviti u dramski sopran i da će moja zadnja uloga biti Verdijeva Lady Macbeth.
Niste spomenuli Wagnera?
Možda s vremenom Izolda u Tristanu i Izoldi i Kundry u Parsifalu.
A francuski repertoar? Carmen, Charlotta u Wertheru, Dalila?
Carmen mi nekako nije draga, znam da ću je za kojih šest, sedam godina morati otpjevati, odbila sam je pjevati 2015., to je definitivno prerano. Upravo sam dobila poziv iz Scale za Mercedes u Carmen 2015. i to bih prihvatila, ali kosi mi se s već prihvaćenim angažmanom. Charlotta će doći za kojih pet, šest godina, Dalila – o tome trebam još razmisliti, možda kad steknem pastoznost belkanta.
Jeste li zadovoljni svojim odabirom pjevačke karijere?
Pjevala sam još u najranijem djetinjstvu. Imala sam tri godine i već sam pjevala pjesmice. Najprije sam gotovo deset godina učila klavir i tek sam u svojoj petnaestoj godini shvatila da je pjevanje ono čemu se želim posvetiti. Zahvalna sam roditeljima da su me odveli gospođi Vejzović u Zagreb na mišljenje i podržali me da pređem na pjevanje. Kad sada vidim da sam se dokazala, stoposto sam zadovoljna.
Imate li u planu kakav operni nastup u Hrvatskoj?
Kazališna redateljica i ravnateljica Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci Saša Broz planira uskoro suradnju sa mnom.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. siječnja 2014.
