Za veliku opernu divu

Milka Trnina, monografija u povodu 150. godišnjice rođenja, ur. Zdenka Weber, Križ

• U sklopu niza manifestacija kojima se pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića obilježava 150. obljetnica rođenja slavne hrvatske operne umjetnice velike svjetske karijere Milke Trnine (Vezišće, općina Križ, 19. prosinca 1863. – Zagreb, 18. svibnja 1941.), objavljena je reprezentativna monografija, rad osmero stručnjaka koji su se i ranije bavili pojedinim segmentima života i karijere Milke Trnine. Detaljno su proučili sve raspoložive izvore počevši od prve relevantne biografske knjige dramskog prvaka i redatelja HNK-a u Zagrebu Mate Grkovića (1966), dopunili ih novim podacima i podastrijeli javnosti u trinaest većih tematskih cjelina obradivši ih iscrpno na suvremen način na dvjestotinjak bogato ilustriranih stranica lijepo opremljene knjige velikog formata.
  
  Nastanak te vrijedne knjige potakla je Udruga poklonika Milke Trnine, agilno društvo osnovano prije deset godina s ciljem afirmiranja umjetnosti hrvatske primadone. Uređenje knjige povjereno je predsjednici Udruge dr. sc. Zdenki Weber, koja je u uvodu zahvalila svim suradnicima, a posebno podršci nakladnika – Općini Križ i njezinoj načelnici Ivani Posavec Krivec. Ona je kao profesorica povijesti i geografije napisala studiju Milka Trnina u zavičajnom zrcalu, u kojoj se uz političke i društvene okolnosti u drugoj polovini 19. stoljeća kada je rođena Milka Trnina, osim citiranog putopisa Josipa Badalića Legendarna Moslavina (In memoriam Milki Trnini) navode brojne manifestacije i akcije kojima se njezin zavičaj godinama odužuje svojoj slavnoj kćeri.
  
  Milka Trnina je rođena u očevu mlinu na rijeci Česmi na otočiću Doljnji Sip (Vezišće). Nakon prerane smrti oca, majka se zajedno s Milkinim bratom vratila u rodnu Požegu, a brigu i skrbništvo nad osmogodišnjom djevojčicom Milkom preuzeli su ujak, hrvatski književnik Janko Jurković, i njegova žena Laura, draga „tetica“ i vjerna pratiteljica kroz život, koji su živjeli u Zagrebu te omogućili pametnoj i darovitoj nećakinji najbolje uvjete za uzoran odgoj i obrazovanje. O godinama koje je Milka Trnina provela u Zagrebu, od školovanja i prvih nastupa, preko željno očekivanih gostovanja na koja je dolazila iz bijelog svijeta, do konačnog povratka kada je bila na vrhuncu karijere, a koju je prekinula zbog tragičnih posljedica upale ličnog živca piše publicistinja i operna kritičarka Marija Barbieri.
  
  O počecima međunarodne karijere Milke Trnine u Leipzigu i Grazu pišu Zdenka Weber i Christa Höller, a slijede uspjesi u Njemačkoj, prvo u Bremenu, a potom u Münchenu, gdje je provela deset godina i gdje je doživjela svoje vrhunce, okrunjena titulom Königlich Bayerische Kammersängerin (Kraljevske bavarske komorne pjevačice). O tom minhenskom razdoblju, gdje su se uz ostalo mnogo izvodile Wagnerove opere piše dr. Ivan Mirnik. Slijedio je poziv na Svečane igre u Bayreuthu i uspjeh s ulogom Kundry, ali i slavlje u Covent Gardenu gdje je bila prva Tosca u toj slavnoj londonskoj kući. Pripremala je tu ulogu sa skladateljem Puccinijem koji je nakon premijere izjavio da se nijedna Tosca nikad nije približila Trnininoj (Marija Barbieri). O slavi Milke Trnine preko Atlantika od Bostona, Albanyja, Philadelphije, Baltimora do New Yorka i Metropolitana piše Zdenka Weber. Tu valja podsjetiti na Milkin sukob s Wagnerovom udovicom Cosimom koja je inzistirala da se Parsifal izvodi isključivo u Bayreuthu, ali Trnina je ipak isposlovala prvu izvedbu te opere izvan Bayreutha i to u Metropolitainu, gdje je još jednom briljirala kao Kundry.
  
  U nastavku knjige kustosica Nada Premrl opisuje ostavštinu Milke Trnine u Muzeju grada Zagreba u kojoj se između 250 predmeta ističu raskošni kostimi u čijim je kreacijama uz engleskog slikara Andersona umjetnica i sama surađivala. Zanimljivo je da postoji i CD sa zvučnim zapisom iz Metropolitaina s početka 20. stoljeća na kojem se čuje i Trninin glas, ali je zbog loše kvalitete on praktički neupotrebljiv. Kako je umjetnica bila kritična nije dozvoljavala daljnja snimanja, tako da smo uskraćeni za zvučni dokument njezina pjevačkog umijeća. Ostala su međutim brojna pismena svjedočanstva njezinih suvremenika na kojima se i temelji ova monografija. Neki predmeti iz ostavštine Milke Trnine pohranjeni su i u Muzeju Požege, o čemu svedoči kustosica Lidija Ivančević Španiček.
  
  Dirigent Antun Petrušić, utemeljitelj Zagrebačkog opernog studija i jedan od utemeljitelja Udruge poklonika Milke Trnine i njezin prvi predsjednik u dva mandata piše o kontinuitetu percepcije umjetničke ličnosti i dometa Milke Trnine uz popis svih dobitnika godišnje Nagrade Milka Trnina koje dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika od 1958. Na istu temu nadovezuje se Zdenka Weber pišući o aktivnostima Udruge poklonika Milke Trnine na časnoj zadaći afirmiranja njezina imena i slave u proteklih deset godina, a koristan je i kronološki popis svih nastupa Milke Trnine od 1879. do 1916, kao i popis njezinih šezdesetak uloga s čak trinaest Wagnerovih heroina u čemu je bila nenadmašna u svoje vrijeme.
  
  Pri kraju knjige objavljena su sjećanja na Milku Trninu iz pera suvremenika Alfreda von Mensija-Klarbacha (iz 1923) i razgovor Ive Raića s Milkom Trninom u povodu darovanja njezinih dragocjenih kostima i nakita Zagrebačkom teatru (objavljen u Hrvatskoj pozornici 1925). Sažetak na engleskom jeziku i životopisi autora tekstova zaokružuju bogat sadržaj monografije o Milki Trnini. Dragocjeno je to svjedočanstvo o iznimnoj hrvatskoj primadoni, koja se proslavila u svijetu pod imenom Milka Ternina. Iz Zagreba je, kao najbolja učenica, krenula na studij pjevanja u Beč, a potom već opisanim putem međunarodne slave, da bi se na kraju vratila u Zagreb, u kojem je uvijek rado gostovala, obljubljena i slavljena kao najveća zvijezda. Bila je svjesna svojih kvaliteta, marljiva i samokritična te dosljedna i prodorna sa svojim revolucionarnim idejama u službi umjetnosti. Bila je samouvjerena s istančanim osjećajem za jedinstvo glazbe, dramske radnje i scenskog izgleda. 
  
  Milka Trnina je uvijek s ponosom isticala svoje hrvatsko podrijetlo, a svoje je bogatstvo nesebično poklanjala u dobrotvorne svrhe. Njezin joj se hrvatski narod odužio trajnim i višestrukim spomenima njezina imena. Najznačajnija je, već spomenuta, ugledna nagrada Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Milka Trnina za najbolja godišnja ostvarenja na području izvedbene glazbene umjetnosti, a i jedan od najljepših slapova na Plitvičkim jezerima zove se Milkin slap. Zaključimo i ovom prigodom često citiranom rečenicom iz dnevnika Milke Trnine: „Umjetnički život je težak i mučan, svim time, ako još jednom na svijet dođem i da mogu birati, ne bih drugo zvanje odabrala.“
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 18. prosinca 2013.

Piše:

Višnja
Požgaj