Komorna opera The Turn of the Screw (prevedeno kao Okretaj zavrtnja) Benjamina Brittena, nastala je u koprodukciji riječkog i šibenskog HNK-a imala je dvije premijere – prvo u Šibeniku, pa potom u Rijeci. Bila je to i hrvatska praizvedba, i u godini u kojoj se u glazbenom svijetu obilježava stota obljetnica rođenja britanskog skladatelja Benjamina Brittena (1913-1976), prvoga nakon Purcellova vremena koji je probudio zanimanje svjetske glazbene javnosti za englesku glazbu. Koprodukcija dvaju hrvatskih kazališta, jednog velikog i drugog malog, zanimljiva je sama po sebi, a izbor Brittenove komorne opere izazov za obje strane.
Šibenska premijera protekla je u znaku apsolutna uspjeha tog zapravo hrabrog repertoarnog poteza. U Šibeniku je prije dvije godine, nakon gotovo stotinu godina, postavljena također komorna opera, Menottijev Medij, a sad je izbor pao na Brittena. Obje komorne opere mračna su sadržaja i mistične, zlokobne atmosfere, a prosječna šibenska publika, kao uostalom možda i ona šira, hrvatska, sklonija belkantističkoj opernoj tradiciji nego modernizmu, čak i bez previše informacija i znanja o autoru i djelu. Pa ipak, premijera u Šibeniku protekla je odlično a izvedba praktički bez greške. Okretaj zavrtnja mračna je priča o dvoje ljudi koji i nakon svoje smrti manipuliraju s dvoje djece. Prema noveli Henrya Jamesa nastao je, tako, mali operni triler za koji je libreto napisao Myfanwy Piper. Benjamin Britten operu je pisao za venecijanski Bienalle (svjetska premijera bila je 1954. godine u teatru La Fenice), a sad je izvedena na engleskom jeziku uz titlovani prijevod.
Premda se o slici predstave, o scenografiji, uglavnom priča na kraju nekog osvrta ovdje ću početi upravo s njom. Scenografija Dalbora Laginje i Ozrena Prohića koji je operu i režirao, jednostavno je sjajna! Mračna, hladna, geometrijska, likove je ovijala nekim zagonetnim sfumatom, scenu punila mističnom, grobljanskom atmosferom koja se gusto prelijevala preko rampe. Nema tu nijedne oble, mekane linije, sve je britko i hladno kao smrt. Sjajan i višeznačni dio scenografije je iznutra osvjetljeni ormar u kojem nastaju neki od najljepših prizora, pogotovo se to odnosi na scene u kojemu u ormaru igraju Martina Klarić i dječak Sven Jagarinec (inače član zbora Zagrebački dječaci). U vizualnom smislu, Okretaj zavrtnja je niska iznimno efektnih scenskih slika u tamnoj gami u kojemu siva boja ima podlogu u crnoj i obratno. Takva scena kao da guta likove, a ogroman dopinos efektnosti dala je scenska rasvjeta Zorana Mihanovića.
Naravno, bez obzira na obrnut početak ovoga osvrta glazbeni dio je onaj koji pobire sve komplimente. Okretaj zavrtnja je zbir sjajnih solističkih nastupa, vidjelo se da je u pripreme uložen ogroman trud. Koga izdvojiti? Tenora Marka Fortunata koji igra pokojnika, nekadašnjeg slugu Quinta, ili sjajnu guvernantu Marijane Prohaske... Izvrsna je bila i šibenska operna pjevačica Martina Klarić kao djevojčica Flora, intonativno čist mali Sven Jagarinec (dječak Miles), a u toj nisci odličnih pjevača su i Nera Gojanović Kljajić, inače ravnateljica HNK-a u Šibeniku i idejna začetnica ovog projekta, pa Vedrana Šimić, Sergej Kiselev – gotovo bez iznimaka svi odlični u pjevanju i glumi i teško je reći jesu li bolje zvučala sola i dueti ili kvarteti i seksteti. Orkestrom je u Šibeniku ravnala autorirativna Nada Matošević Orešković, a u Rijeci gost iz Novog Sada Aleksandar Kojić. Svaka scena, svaka emocija, svako psihološko stanje, svaka nijansa raspoloženja i cijela atmosfera te mračne obiteljske priče na šibenskoj je sceni svirana, i pjevana, u čudesnim Brittenovim intervalima kakve ne pozna klasična opera.
Bilo je očigledno da su se dirigentica Nada Matošević Orešković i redatelj Ozren Prohić vrlo dobro razumjeli i vrlo temeljito, sa svim sudionicima, pripremili ovo komplicirano ali sjano malo operno djelo. Snježana Abramović Milković do u tančine je osmislila svaki scenski pokret, a Sara Lovrić Caparin kreirala sjajne kostime. Zaista, bilo je nemoguće pronaći slabo mjesto u autorskom i izvođačkom timu! Izvedbi teškoj, kompliciranoj i složenoj u svakom smislu. Unatoč tome što je opera pisana za samo sedam pjevača njezin je sadržaj, i u ovom slučaju redateljski postupak, toliko složen da ju je opsluživala prava vojska scenskih radnika i rekvizitera – bar tridesetak ljudi čija se imena nikad neće naći u programskoj knjižici ali u Okretaju zavrtnja rade lavovski posao tako da predstava zaista ima dva lica i odvija se na sceni i oko nje. I to mehaničkom preciznošću, ali i umjetničkom nadahnutošću!
Bila bi šteta da Okretaj zavrtnja izostane s ostalih hrvatskih kazališnih scena!
© Jordanka Grubač, KLASIKA.hr, 13. studenoga 2013.
