Maštovito ispričana bajka

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Engelbert Humperdinck, Ivica i Marica, dir. Saša Britvić, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Moglo bi se raspravljati o repetoarnom izboru opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, kad u njemu nedostaju djela koja bi zacijelo imala prednost. No s cjelokupnom, pogotovo scenskom i vokalnom realizacijom, možemo uglavnom biti zadovoljni. Pohvale ponajprije idu muzikalnom redatelju Ivanu Leu Lemu, scenografkinji Vesni Režić, kostimografkinji Mirjani Zagorec, oblikovatelju svjetla Deniju Šestiću, koreografkinji Larisi Navojec i autorima videoprojekcija Willemu Miličeviću i Vicu Rossiniju. Nije bilo baš lako vizualizirati klasičnu dječju bajku ispričanu gustim kasnoromantičnim orkestralnim slogom i dati joj značenje koje bi korespondiralo s problemima našeg vremena, dakle zadržati bajku i situirati je u vrijeme koje je prilično daleko od svijeta bajki. A možda i nije?!  Jer klasične bajke nisu nimalo lako dječje štivo. U njima je sadržano više žvotnih istina nego u mnogo kojoj književnosti za odrasle. Da ne kažemo da su često i nemilosrdne. No i život može biti takav, pogotovo prema nezaštićenama na margini društva a takva su mala gladna romska djeca koja žive odbačena na smetlištu grada. Takvi su Ivica i Marica u Lemovoj maštovitoj režiji.
  
  No situacija se mijenja u nastavku. Da bi kontrast bio veći Lemo ih dalje vodi u pustu šumu. Ona nije lijepa ali u njoj borave bića iz mašte, dječji prijatelji (Pjesuljak i Rosuljak) i neprijatelji (Vještica), a u dječjoj mašti razvija se svijet snova (poznata pantomima u snu). Tu promjenu svjetova scenski su realizatori prikazali vrlo lijepo, jednostavno ali i raskošno – zadržavši smisleno opravdano redatelju toliko drag indijski štih – s toliko lijepih kostima, lijepih plesnih pokreta u zlatnoj odjeći, privlačnih kolača u ružičastom, dobrostivih patuljaka u nijansama plave boje. Pritom su pokazali što se sve može postići s videoprojekcijama. Da, ali to treba znati. I opet, imati mašte. Posebno je uspio kostim Vještice, „brendirane Barbie babe“, kako navodi redatelj, toliko različit od uobičajenog. koji je briljantno nosila i scenski dominirala naša snažna umjetnička ličnost Ivanka Boljkovac.   
  
  I svi ostali solisti bili su na visini, svježe dječji razigrane i raspjevane Helena Lucić Šego i Marija Kuhar Šoša u naslovnim ulogama, njihovi vrlo agilni roditelji Tamara Franetović Felbinger i Davor Radić, ljepoglasi Pjesuljak i Rosuljak Mia Domaćina i Kristina Anđelka Đopar, a Dječji zbor Zvjezdice, koji su pripremili Zdravko Šljivac i Ljerka Biluš, nakon pomalo plašljivog početka potvrdio je svoju priznatu kvalitetu.
  
  Izvedbu je s osjećajem za stil, znalački i glazbeno osmišljeno vodio Saša Britvić. Pjevači su ga slijedili pa je vokalni dio bio bitno bolji od orkestralnog. Orkestar Opere HNK-a u Zagrebu teško se može pohvaliti svojim dometom u ovoj realizaciji.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 28. listopada 2013.
  

Piše:

Marija
Barbieri