Njemački skladatelj Engelbert Humperdinck poznat je ponajprije po operi Ivica i Marica (Hänsel und Gretel), Humperdinck je rođen 1. rujna 1854. u Siegburgu u Rajnskoj pokrajini. Studirao je arhitekturu u Kölnu gdje se zbližio sa skladateljem, dirigentom, piscem i muzičkm pedagogom, Ferdinandom Hillerom (1811-1885) koji je u njemu prepoznao glazbenu nadarenost i nagovorio ga da se upiše na sudij kompozicije, glasovira i violončela. Smatrali su ga briljantnim studentom i to mu je 1876. donijelo Mozartovu stipendiju koja mu je omogućila nastavak glazbene naobrazbe kod skladatelja i dirigenta Franza Lachnera (1803-1890) i orguljaša i skladatelja Josefa Rheinbergera (1839-1901). Ubrzo nastaju Humperdinckova prva djela, Humoreska za orkestar i zborska balada Die Wallfart nach Kevlaar (Hodičašće u Kevlar) koja mu je 1879. donijela Mendelssohnovu nagradu. Slijedila je Meyerbeerova nagrada koja mu je omogućila odlazak u Francusku i Italiju, gdje je 1880. u Napulju upoznao Richarda Wagnera. On ga je pozvao u Bayreuth i kao njegov asistent sudjelovao je u pripremma praizvedbe Parsifala. Napustivši Bayreuth kratko je vrijeme proveo u Barceloni i Kölnu, a zatim je otišao u Mainz gdje je za izdavača Schotta priredio partituru opere Brončani konj Daniela Françoisa Aubera, pa u Frankfurt u kojemu je djelovao kao profesor na Konzervatoriju i kritičar novina Frankfurter Allgemeine Zeitung. Opera Ivica i Marica donijela mu je cijelo bogatstvo.
Humperdinck se 1897. povukao u Boppard na Rajni i posve posvetio skladanju. Godine 1900. imenovan je ravnateljem berlinske Majstorske škole kompozicije i suradnikom Kraljevske umjetničke akademije. Uspjeh konačne verzije njegove druge opere Kraljevska djeca (Die Königskinder) 1910. učinio ga je poznatim po cijelome svijetu ali u domovini je njegova slava blijedjela. Posljednje djelo koje mu je donijelo stanovit uspjeh bio je spektakl The Miracle (Čudo) na scenarij Maxa Reinhardta, praizveden 1911. u Londonu. Publika je djelo prihvatila zbog raskoši produkcije, ali su se glazbenici oglušili. Umro je u Neustrelitzu 27. rujna 1921. godine.
Opera Ivica i Marica nastala je prema istoimenoj bajci. Libreto za tu operu-bajku, kako ju je označio skladatelj, u tri čina napisala je njegova sestra Adelheid Wette prema priči Jacoba Ludwiga i Wilhelma Carla Grimma. Adelheide Wette (1858-1916), koja je dramatizirala mnoge priče i bajke, dramatizirala je i bajku Ivica i Marica obogativši je likovima Pješčanog i Rosnog čovječuljka (Pjesuljka i Rosuljka). Zamolila je u travnju 1890. svoga brata da uglazbi četiri narodne pjesmice, kako bi ta dječja priča dobila i svoju glazbenu nadgradnju. Namjeravala ju je u takvom obliku prikazati svojoj djeci. Humperdinck je tada tražio tekst za komičnu operu i obitelj ga je uvjerila da bi se od tih pjesama mogao sastaviti zgodan mali Singspiel. Na nagovor poznatog skladatelja Huga Wolfa, kojemu je odsvirao te skladbe, uzeo je sestrinu dramatizaciju kao libreto svoje opere i dao se na posao.
O nastanku opere opširno je pisala skladateljeva supruga Hedwiga: „Kad je djelo bilo dovršeno, moj ga je suprug poslao nekolicini kazališnih ravnatelja, ali bez uspjeha, jer se ono svojom bezazlenošću nije moglo staviti uz bok u ono doba modernoj Cavalleriji rusticani, koja je tada kraljevala europskim pozornicama. Ravnatelj Jahn, koji je kasnije ravnao bečkom premijerom Ivice i Marice, tada je smatrao operu eventualno prikladnom za izvedbu na kakvoj manjoj pozornici u predgrađu...
U travnju 1893. kapelnik Hermann Levi iz Münchena pisao je mojem mužu pismo u kojemu ga je pitao, ima li možda štogod, što bi moglo izvesti tamošnje društvo glazbenika. Moj mu je muž s priličnim zakašnjenjem poslao glazbu „anđeoske pantomime“ i priopćio mu da je to odlomak iz opere koju je upravo završio. Levi mu je ubrzo odgovorio da su te note stigle prekasno za koncert, ali da ga je glazba toliko oduševila, da bi on to djelo rado izveo na münchenskoj pozornici. Naravno, moj se suprug obradovao tim prijedlogom. Naskoro iza toga pokazao je Ivicu i Maricu Richardu Straussu i Felixu Mottlu, koji su je prihvatili za izvedbe u Weimaru i Karlsruheu. Tako je praizvedba opere bila uoči Božića, 23. prosinca 1893. u Weimaru pod ravnanjem Richarda Straussa. Sedam dana kasnije izvedena je u Münchenu, a nakon šest dana i u Karlsruheu.
Od toga časa prešla je opera Ivica i Marica brzo preko svih pozornica srednje Europe, prevedana je na gotovo sve europske jezike, davana je u Sjevernoj i Južnoj Americi, pa čak i u Kairu, gdje je anđele prikazivalo četrnaest malih crnih dječaka. Prodrla je čak i u samostane, i to u štajersku benediktinsku opatiju Admont i u samostan Engelbert u Švicarskoj. Tu se Marica morala pretvoriti u dječaka, a jedino je vještica kao simbol zla smjela ostati žensko.“
Strauss je djelo proglasio „remek-djelom najveće kvalitete koje je originalno, novo i autentično njemačko“. Potkraj devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća Humperdinckova je opera postala jedna od najpopularnijih i najizvođenijih. Okarakteriziralo je se tada kao „punu neusiljene invencioznosti i pisanu s mnogo znanja i ukusa, koja se zaslugom svoje svježine, životnosti i melodioznosti mnogo izvodi“. Ivica i Marica prva je opera koja se u cjelosti prenosila na radiju. Bilo je to 6. siječnja 1923. iz Covent Gardena.
Opera Ivica i Marica je ubrzo nakon praizvedbe osvojila pozornice srednje Europe. Tome je pripomoglo da je 1894. Georg Richard Kruse osnovao družinu koja je operu izvodila diljem Njemačke. Humperdinckov njemački odgovor verizmu, ali ne u stilu Carla Marije Webera, Hansa Marschnera ili Alberta Lortzinga oduševio je njemačko općinstvo i u godini nakon praizvedbe više od pedeset njemačkih kazališta uvrstilo ju je u repertoar. Vrlo brzo našla se u repertoaru gotovo svakog kazališta na njemačkom govornom području. U dvadesetak godina libreto je preveden na dvadesetak jezika. Sam njemački car Wilhelm II. divio se djelu na njegovoj berlinskoj premijeri pod ravnanjem Felixa Weingartnera i dodijelio je 1896. autoru naslov profesora. Jedna od najvećih umjetnica onoga doba Ernestine Schumann-Heink pjevala je Vješticu na premijeri u Hamburgu pod ravnanjem Gustava Mahlera. Londonsko općinstvo upoznalo je operu iste te 1894. godine u engleskome prijevodu pod ravnanjem Luigija Arditija. Američko općinstvo upoznalo ju je u Daly's Theatru u New Yorku 8. listopada 1895., a hrvatska premijera s naslovom Hänsel i Gretel bila je 7. prosinca 1895. u Zagrebu. Miroslava Housa bia je Hänsel a Marija/Micika Freudenrich Gretel. Opera je obnavljana 1935. i 1943. Vrijedi zabilježiti i produkciju studenata zagrebačke Muzičke akademije 1968. pod ravnanjem Jovana Šajnovića, u kojoj je buduća proslavljena primadona Dunja Vejzović skrenula na sebe pozornost nesvakidašnjošću svoje umjetničke osobnosti.
Kritičari oduvijek raspravljaju koliko je tako složena partitura s razrađenim spletom motiva prikladna glazba za jednostavnu tradicionalnu bajku. Humperdinckova je orkestracija, pogotovo u simfonijskim dijelovima opere – wagnerijanska, bogata bojama, ali unatoč tome njezin je melodijski i ritmički obrazac jednostavan. I Humperdinck se služi Leitmotivima, ali ne tako striktno kao Wagner. Mogli bismo reći, da se služio wagnerijanskom tehnikom ali nije upotrebljavao njegovu filozofiju. Ipak je djelo skladao u tradiciji njemačke dječje pjesme – dva su motiva preuzeta iz glasovite kolekcije Dječakov čarobni rog. Originalnost opere proizlazi iz sinteze četiriju suprotnih parova: djetinjstvo/odraslo doba, bajka/stvarnost, dijatonika/kromatika i prokomponiranost/epizoda. Humperdinck taj spoj tretira vrlo vješto i profinjeno što daje djelu poseban čar. Kao nasljednica Wagnerove tradicije u zajednici s narodnom pjesmom i realizmom opera Ivica i Marica zauzima posebno mjesto u glazbenoj povijesti, pa nije čudo što je veoma privlačila slušateljstvo na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. I možda je baš bogatstvom melodija koje izravno potječu iz narodne pjesme Humperdinck i uspio postići ugođaj opere bajke.
Opera Hrvatskog narodno kazališta u Zagrebu izvest će premijerno operu 25. listopada 2013. Dirigent je Saša Britvić, redatelj Ivan Leo Lemo, scenograf Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, scenski pokret osmislila je Larisa Navojec, autor video projekcija je Willem Miličević, a oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Uloge tumače: Jelena Kordić / Helena Lucić Šego (Ivica), Gorana Biondić / Marija Kuhar Šoša (Marica), Vitomir Marof / Davor Radić (Otac), Tamara Franetović Felbinger / Željka Martić (Majka), Ivanka Boljkovac / Cecilija Car (Vještica), Mia Domaćina / Marina Klarić (Pjesuljak), Kristina Anđelka Đopar / Ana Zebić (Rosuljak). Sudjeluju Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Dječji zbor Zvjezdice.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. listopada 2013.
