Poleti, misli, na krilima zlatnim

Giuseppe Verdi, u povodu 200. obljetnice rođenja

• 
  
  Giuseppe Verdi rođen je 10. listopada 1813. u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta blizu Parme. Parma je tada bila pod francuskom vlašću i dječak je zaveden u matične knjige kao Joseph Fortunin François Verdi. Glazbom se počeo baviti zarana pa je s jedanaest godina postao orguljaš u svojemu selu. Otac ga je poslao u Busseto gdje je osvojio punu naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost, pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Nisu ga primili na tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi njegovo ime, ali se mladić ipak školovao kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga dirigenta Scale.
  
  Povijest nastanka Verdijeva opernog prvijenca obavijena je velom tajni. Zna se samo da je 1834. tada još posve nepoznat 21-ogodišnji Giuseppe Verdi dobio ponudu Pietra Massinija, upravitelja Teatra Filodrammatico u Milanu da za tamošnje izvođače, uglavnom amatere, sklada operu. Poznato je da se zvala Rocester, ali da nije nikada izvedena i da se do danas nije pronašao ni list te partiture. Zbog nepovoljnih događaja Verdi se vratio u Busseto i dvije je godine izbivao iz Milana. Ali njegov učitelj Vincenzo Lavigna, a i Massini, smatrali su svojom dužnošću da mu osiguraju novu priliku. Ovaj put bila je to Scala. Nagovorili su njezina utjecajna intendanta Bartolomea Merellija (1794-1879) da pruži priliku mladom autoru. On je pružio mladom nepoznatom autoru priliku kakvu početnici ne dobivaju baš uvijek.
  
  Veliki uspjeh Oberta na praizvedbi 17. studenoga 1839. označio je početak jedne blistave karijere. Partituru je otkupila i izdala izdavačka kuća Ricordi, i to je bio još jedan sudbonosan korak u Verdijevu životu. Upravitelj Scale Merelli angažirao ga je kao stalnog skladatelja i naručio mu tri nove opere za sljedeće dvije godine, za izvedbe u Milanu i Beču. Premda Oberto, grof sv Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) ima mnogo nedostataka, ipak to djelo obilježava početak puta koji će biti trijumfalno završen nakon 54 godine s Falstaffom. Libreto ima sve slabosti loših opernih libreta: lošu dramatsku konstrukciju i jednodimenzionalne likove, ali je ipak i takav pružio osnovu za nizanje lijepih glazbenih zamisli. A i glazba, iako je očito da se naslanja na Bellinija i Donizettija, sadrži kvalitete koje nedvojbeno upućuju na nov glazbeni jezik, nov operni stil, osebujan i prepoznatljiv, jednom riječi verdijanski. Verdijeva melodika u djelu ima svu ljepotu njegovih preteča, ali i novu dramatsku snagu koju će poslije razviti do neslućenih razmjera. Verdi već iskazuje i osjećaj za stvaranje dramatskih situacija i pokazuje obilje melodijske invencije što će krasiti sva njegova djela. I premda se o Obertu ne može govoriti kao o uspjeloj cjelini, nekoliko posebice uspjelih odlomaka, osobito kvartet u drugome činu i finala činova jasno pokazuju što će Verdi svojim razvojem značiti u talijanskoj glazbi i operi uopće.
  
  Jedan dan kraljevanja
  
  Nakon uspjeha Oberta moćni intendant Scale Merelli, osjetivši Verdijev genij, odmah ga je vezao ugovorom. Drugu operu, Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno), skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu, smrti dvoje djece i supruge Margherite, kćeri njegova dobročinitelja Barezzija. Opera nije postigla uspjeh pa se zakleo da više neće skladati. Ali onda mu je Merelli dao libretto Nabucca i trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela – Falstaffa, praizvedenog također u Scali, 9. veljače 1893. godine.
  
  Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao skraćenica za Viva Vittorio Emanuele Re D'Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati, i u devet robijaških godina – anni di galera – kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Nastali su tako Lombardijci (I Lombardi alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija (I due Foscari), Giovanna d'Arco, Alzira, Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri), (prerađeni Lombardijci u Jérusalem), Gusar (Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio. U njima se već razabire veliki Verdi. S područja općeg prelazi na osobno. Zanimaju ga ponajprije odnosi između likova.
  
  Macbeth, praizveden 14. ožujka 1847. u Teatro della Pergola u Firenzi, bio je prvi Verdijev susret sa Shakespeareom i prva njegova opera u kojoj se osjeća prevlast dramatike nad pjevnošću. U opusu genijalnog engleskog autora našao je pogodan siže za stvaranje glazbene drame. Instinktom profinjena dramatičara uspio je proniknuti u neke Shakepeareove ključne trenutke u životu protagonista i oko njih razviti dramatsku napetost. „I have done the deed.“ / „Tutto è finite.” / „Sve je svršeno.” – kaže Macbeth kada krvavih ruku priopćuje ženi da je ubio kralja Duncana. Ta fraza, prva prava Verdijeva parola scenica – scenska riječ, ključni je trenutak drame. Ona se ponavlja u djelu. Tako je na početku drugoga čina ponavljaju limeni instrumenti, i tako se napetost nastavlja u krasnoj ariji Lady Macbeth La luce langue koju je skladao za parišku izvedbu opere 1865. godine.
  
  Latinska trilogija

  Opere, nastale u tzv. robijaškim godinama, utrle su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i Traviati (La traviata). U njima je Verdi zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je bio i ostao osnovnom preokupacijom njegova ljudskog i umjetničkog postojanja. Dolazak na scenu kao protagonista dvorske lude, Ciganke i posrnule žene, promijenio je opći odnos prema operi u kojoj su glavni junaci bili heroji. Rigoletto, prema mnogim mišljenjima, najsavršenija opera, počeo je svoj životni put trijumfom. Praizvedba 11. ožujka 1851. u venecijanskom Teatro La Fenice protekla je u znaku potpuna autorova trijumfa. Sljedećega dana Venecijom su odjekivale melodije iz opere, osobito posljednja Vojvodina arija, glasovita La donna è mobile, koju je Verdi napisao na nagovor tenora, ali uz jedan uvjet: nije se smjela izvesti ni na jednom pokusu.
  
  I zbilo se ono što se rijetko događa na praizvedbama remek-djela. Publika i kritika jednodušno su prihvatile Rigoletta, a isti odnos prema operi traje i danas. Skladatelj je pisao svojemu libretistu, venecijanskom pjesniku i novinaru, koji mu je priskrbio deset libreta, Francescu Mariji Piaveu (1810-1876): „Možda će to biti najveća drama modernog teatra, a protagonist je karakter dostojan Shakespearea.“ Jednom, kasnije, izjavio je: „Ne vjerujem da ću ikada napisati nešto ljepše od Rigoletta.“ Rigoletto je vrhunac opernog izraza jednog sjajnog razdoblja. Teško će se pronaći glazbeno-scensko djelo toliko bogato melodijom, toliko skladno komponirano, tako koncizno i sadržajno, tako briljantno, a istodobno i toliko potresno kao što je upravo ta Verdijeva opera. Verdi je u njemu uspio ono što uspijeva samo najvećima: spojiti tragično i komično u shakespeareskom stilu. Dovoljno je reći: Rigoletto je savršeno djelo u kojemu nema ničega previše, a ničega ne manjka. A sve je to Verdi stvorio u četrdeset dana koliko mu je trebalo da sklada operu!
  
  I praizvedba drugoga djela trilogije, Trubadura 19. siječnja 1853. u Teatro Appollo u Rimu protekla je u trijumfu. Četvrti se čin ponavljao. No praizvedba Traviate 6. ožujka 1953. u venecijanskom La Fenice bila je jedan od onih povijesnih neuspjeha remek-djela. Verdi je izrekao glasovitu rečenicu: „Sinoć Traviata – fijasko. Krivnja je moja ili pjevača? Vrijeme će pokazati.“ Verdi je Traviatu skladao za samo četiri tjedna. Rađala se iskonskom snagom, kako se obično i rađaju remek-djela. Verdi je u njoj pokazao sve svoje veliko tehničko majstorstvo, jasnoću i preglednost, humanost, psihološko poniranje u lik, nepogrešiv ukus. Premda je siže lako mogao odvesti u melodramatiku, nijedanput se nije okliznuo. Nikada nije postao plačljivo boležljiv i sentimentalan, zadržao je čistoću velike geste kojom su ocrtani svi njegovi likovi. Našao je za nju vlastitu, posebnu boju, toliko poznatu tinta musicale. Za razliku od Trubadura, koji je obojio tamnim melankoličnim teškim preljevima, za Traviatu je našao topliji, nešto patetičniji zvuk gudača koji su u toj operi dominantni, pogotovo u preludiju trećem činu. I tako je jedan romantičan siže u genijalnog majstora operne scene postao jedna od najljepših opera, zapravo, muzičkih drama. Kako reče slavni francuski romanopisac, kritičar i esejist Marcel Proust: „Verdi je u Traviati uzdignuo Damu s kamelijama u kraljevstvo umjetnosti.“ Svjestan da je uzimanjem suvremene teme, jer je Traviata u svakom smislu prava suvremena i moderna opera – Verdi je počekao da se slegnu prijepori i otupi oštrica novine: suvremena tema i siže iz svijeta nemorala. I to se dogodilo vrlo brzo.
  
  Nakon dugogodišnje veze sklopio je brak s pjevačicom Giuseppinom Strepponi (1815-1897) koja ga je vjerno pratila na putu uspjeha i slave. Počeo je skladati i za parišku Veliku operu, što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes), 1855. i Don Carlos, 1867. Za venecijanski La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Za Petrograd je 1862. napisao Moć sudbine (La forza del destino). U Simonu Boccanegri dao je jedan od najljepših primjera dueta oca i kćeri, baritona i soprana, koji je često dramatska okosnica njegovih djela.
  
  U Kairu je 24. prosinca 1871. praizvedena Aida. Snagom genija, Verdi je stvorio operu koja nema ništa egipatskog u zvuku, a ipak je toliko egipatska u duhu kao što je to tragedija Antonije i Kleopatra njegova pjesničkog idola Shakespearea. Posve posebna u Verdijevu opusu, Aida je, prema riječima Charlesa Osbornea, autora knjige o Verdiju, „u čisto glazbenom smislu čudo melodijske ljepote i maštovite orkestracije, sa savršenom ravnotežom objektivne deskripcije i subjektivne osjećajnosti, ukratko – trijumf stvaralačke mašte.”
  
  U crkvi San Marco u Milanu 22. svibnja 1874. izveden je Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873). Praizveden je u povodu prve godišnijce Manzonijeve smrti. Skladatelj je sam vodio pokuse i ravnao zborom od 120 ljudi i orkestrom od stotinu. Iste je godine dirigirao sedam koncerata u Opéri-Comique u Parizu, iduće godine bilo ih je osam i dobio je viši orden Legije časti. U ponekim kritičkim osvrtima moglo se pročitati pitanje je li to sakralna glazba ili nije. Ali Verdija to pitanje nije zanimalo. Za njega je postojala samo dobra i loša glazba. Stavak Dies irae pružao mu je mogućnost da istakne svoju nadarenost izrazitog dramatičara, a odlomci kao što je Agnus Dei imaju sva obilježja neusporedive ljepote njegove melodike kao što i cijelo djelo odaje vrhunskog majstora instrumentacije. Precizan u zahtjevima, izvođačima je odrešito rekao: „Ova se misa ne smije pjevati na operni način, tako da me neće zadovoljiti boje koje mogu zvučati dobro u kazalištu.“ Jasno je da Verdijev Requiem nije namijenjen crkvenom obredu. Verdi, dramatičar, koji je u operama davao glazbenu važnost riječima i situaciji, nastavio je to isto u tom svom djelu, ali tu se tekst nije mogao mijenjati. A humanistu, kao što je bio, taj mu je tekst poslužio da prividnom zaokupljenošću smrću očajnički razmišlja o životu. Više su ga zanimali živi ljudi, više ga je potresalo čovječanstvo koje pati, nego veličanstveni užas Božjeg suda. U Requiemu je izrazio odnos prema smrti, a to nedvojbeno ne znači nježno predanje i radostan pogled u budući zagrobni život. Njegov Requiem nije misa za mrtve, nego za žive. Intenzitet i suosjećanje u njegovu tragičnom sagledavanju ljudskog ima shakespeareovsku dimenziju, a virtuoznost njegove tehnike može se nazvati mozartovskom.
  
  U Teatru alla Scala u Milanu Verdi je 24. ožujka 1881. predstavio prerađenog Simona Boccanegu s novim veličanstvenim prizorom u Vijećnici. Ricordi je predložio da mu u preradbi pomogne Arrigo Boito (1842-1918), budući autor genijalnih libreta Otella i Falstaffa. U Scali je 5. veljače 1887. praizveden Otello. Bio je to jedinstven događaj u glazbenim krugovima Italije, a i u cijelom europskom glazbenom životu uopće, i ta će praizvedba ostati zabilježena u povijesti kao jedna od najsjajnijih praizvedbi koju je svijet doživio. Cijeli je Milano živio za tu večer, ulice su vrvjele ljudima, pjevale su se Verdijeve melodije, skandiralo „Viva Verdi!“ (Živio Verdi!). Sat prije početka predstave tri tisuće mjesta u Scali bilo je popunjeno gledateljima i svi su bili svjesni da su svjedoci povijesnog događaja. Gledalište je blistalo od novog električnog svjetla i ozarenog mnoštva radoznalaca i pravih poznavatelja umjetnosti. Scena, kostimi, zbor i orkestar bili su prvorazredni. Od protagonista pravi junak večeri bio je francuski bariton Victor Maurel (1848-1923), prema pričanju očevidaca, briljantan Jago. Maurel će tumačiti Jaga na gotovo svim premijerama Otella koje su ubrzo slijedile po svjetskim opernim kućama, a kreirat će i Falstaffa na praizvedbi. Otella je pjevao Francesco Tamagno (1850-1905), koji će najveću slavu steći upravo kao tumač toga lika. Dirigirao je Franco Faccio. Verdi i njegov libretist ispraćeni su ovacijama kakve se ne pamte. Skladatelju su darovali srebrni album s potpisima građana Milana. Dvadeset puta pozivan je pred zastor, cijelo je gledalište bilo na nogama, oduševljenju nije bilo kraja.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Je li Otello Verdijeva najveća opera? Na to je pitanje pokušao odgovorti Charles Osborne, autor knjige The Complete Operas of Verdi (Sve Verdijeve opere), objavljene 1969. u Londonu. „Verdijeva najveća opera? Rekao bih da jest. Kao kazališni čovjek, uvjeren sam da je Otello najljepša opera i najljepša glazbena drama. Kakva nevjerojatno svježa, mladenački nadahnuta partitura za čovjeka koji je prešao sedamdesetu godinu! Kako Verdi uspijeva zadržati melodijsku, harmonijsku i dramatsku razinu od prvog akorda do završne tišine! Kakvo psihološko bogatstvo otkriva muzička karakterizacija! Lako je reći da je Falstaff jače umjetničko djelo od Veselih žena windsorskih. Ali danas, nakon dvadeset godina druženja s Otellom i ljubavi prema Shakespeareu koja je još duljeg vijeka, ozbiljno razmišljam o tome da je Verdijevo djelo veće od Shakespeareova. Kombinacija elizabetinskih kvaliteta nježnosti, žestine i senzualnosti kakvu nalazimo u operi, ne prestaje me zadivljavati. Verdijev glazbeni jezik i stil iznad su svake hvale: melodija je tako bogata kao u njegovim mladim danima, ali oslobođena svih stega prethodnog razdoblja, slobodno se razvija, brojevi se pretaču jedan u drugi s najvećom umješnošću i suptilnošću. Kakav je golem utjecaj Verdijev Otello imao na suvremenu operu! Čujemo ga iz najboljih stranica Puccinija, Straussova Intermezza, Brittenova Petera Grimesa i Billyja Budda. Ali to uopće nije važno. Važno je da Otello ne pokazuje ničiji utjecaj, to je logičan kraj Verdija kao glazbenog dramatičara, posljednja stanica na tom putu u njegovoj dugoj karijeri. Naposljetku, Wagner nije ništa više izumio muzičku dramu nego što je to učinio Verdi. A obojica su na određen način Mozartovi dužnici. Ali s Otellom, tom tragičnom konfrontacijom životnih suprotnosti i dubokom tragalačkom studijom zakonitosti srca, Verdi je svoj dio duga odužio...“
  
  Oproštaj s Falstaffom
  
  Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije, i na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame, svjež i obogaćen glazbeni tretman i plemenitost ljudskog. Snagom dramatske glazbene riječi, pogledom u budućnost i modernim izrazom, skladatelj je našega vremena. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek kojemu doduše ništa nije strano, ali koji nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedino mogući put. Nakon što je iskusio najdublju životnu tragediju i doživio nezamislivu slavu, nakon što je umjetnost obdario mnogim veličanstvenim tragičnim likovima, umjetnički se oprostio od svijeta 9. veljače 1893. lirskom komedijom Falstaff. Iskustvom onoga tko je proživio sve, vedro je zaključio: „Tutto nel mondo è burla. L' uom è nato burlone!“ / „Sve na svijetu je šala, a najveći je šaljivčina čovjek!“
  
  I to je bio Verdijev umjetnički oproštaj od svijeta. Nakon što je završio gradnju svog, kako je sam smatrao, najvećeg djela – Doma za odmor (Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu, u njemu je i umro 27. siječnja 1901. godine. Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro na posljednji ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo. Milano je bio zavijen u crne zastave. Arturo Toscanini (1867-1957) ravnao je zborom od više od osam stotina ljudi koji je pjevao besmrtni zbor iz Nabucca.
  
  „Va, pensiero, sull' ali dorate...” – “Poleti, misli, na krilima zlatnim...”
  
  Kao sve genijalne stvaraoce i Verdija, poput Shakespearea, Sofokla, Dantea, Michelangela, Bacha, Mozarta ili Beethovena, karakterizira istina, iskrenost, izravnost, veliki klasični potez i elementarna snaga. A kao muzičko-scenskog umjetnika posebno, snaga dramatske muzičke riječi i neusporediva ljepota melodike u širokom luku. Pogledom u budućnost, modernim izrazom i svevremenošću Giuseppe Verdi je skladatelj našega doba, velik u svjetskim razmjerima, jednako snažno kao što je u doba talijanskog Risorgimenta bio idol vlastite nacije, a snagom umjetničke istine ostat će velik i u svim budućim vremenima.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. listopada 2013.

Piše:

Marija
Barbieri