Prije stotinu godina, 10. kolovoza 1913. izvedbom Verdijeve Aide počele su operne priredbe u Areni u Veroni, jedan od najsjajnijih i najslavnijih svjetskih opernih događaja. Začetnik ideje da se u golemom i akustički prikladnom ambijentu rimskog amfiteatra proslavi stota obljetnica Verdijeva rođenja i to s njegovom Aidom bio je glasoviti talijanski tenor Giovanni Zenatello.
Prekrasan i dobro očuvan rimski amfiteatar na Piazza Bra, sagrađen u prvom stoljeću carstva, oko 30. godine nakon Krista, u kojemu su se odigravale gladijatorske igre i prizori lova, koji je mogao primiti više od trideset tisuća posjetitelja uvijek je plijenio pozornost svojom arhitektonskom ljepotom. Arena je građena u obliku elipse, unutrašnjost je duga 138 metara, široka 109. Godine 1117. dobrano ju je uništio požar, ali je u doba renesanse također služila za uprizorenje raznih scenskih događanja. Bili su to tzv. pravni dvoboji u kojima je prvenstvo imala obitelj Visconti. U 16. i 17. stoljeću u njoj su se održavali turniri i viteške svečanosti, a najradije se gledao lov na bika koji su vodili psi. Tim su događajima prisustvovale i tako ugledne ličnosti kao austrijski car Josip II., papa Pio VI., Napoleon i okrunjene glave koje su se 1822. okupile na Kongresu u Veroni. Zahvaljujući dobroj akustici sredinom 19. stoljeća Arena je počela služiti u plemenitije svrhe. Priređivale su se dnevne priredbe, konjaničke trke, sportske i druge manifestacije. No do 1913. nije bilo sustavnih događanja.
Godine 1913. slavila se stota obljetnica rođenja Giuseppea Verdija, i Verona je, sa svojom bogatom glazbenom tradicijom, tražila način kako je što svečanije obilježiti. Na zamisao da se u tom ambijentu izvede Aida došla su tri Veroneza: spomenuti Giovanni Zenatello te dirigenti Tullio Serafin i Ferruccio Cusinati. U lipnju 1913. iskušali su akustiku, ispostavilo se da je izvrsna, i krenulo se u organizaciju koju je vodio sam Zenatello. Predstava otvorenja najavljena je za 10. kolovoza 1913.
Giovanni Zenatello (1876-1949), tenor moćna glasa i temperamentnog scenskog nastupa, karijeru je počeo kao bariton, a slavu stekao poglavito kao interpret Verdijeva Otella kojega je tumačio više od tri stotine puta, i kao Pinkerton na praizvedbi Puccinijeve Madame Butterfly, preuzeo je ulogu Radamesa. Amneris je pjevala njegova životna suputnica, 34-godišnja Katalonka Maria Grazia Gay Zenatello (1879-1943) koja je pod tim imenom nastupala iako službeno nisu bili u braku, ali su zajedno živjeli od njezina nastupa u Scali 1906.
Nama je najzanimljivija nositeljica naslovne uloge – Šibenčanka Ester Mazzoleni. Rođena je u Šibeniku 12. ožujka 1883. Stric joj je bio tenor Francesco, Frane, Fran Mazzoleni (1832.-?), veliki dobrotvor poznatog Teatra Mazzoleni u Šibeniku, koji je 1857. u Scali pjevao Orontea u Verdijevim Lombardijcima. Kao dijete u internatu u Pisi i Trstu pjevala je u crkvi. Prve poduke iz pjevanja dobila je od maestra Antonija Ravasija (1835-1912) koji je iz Bergama došao u Dalmaciju i tu ostao do smrti u Zadru. Slučajan susret s upraviteljem Teatra Costanzi u Rimu donio joj je poziv na audiciju i angažman pa je 24. siječnja 1906. debitirala kao Leonora u Trubaduru. U siječnju 1908. nastupila u Scali pod ravnanjem Artura Toscaninija, ali njezin veliki dan i pravi trijumf bio je na otvorenju sezone 1908./1909. u ulozi Julije u Spontinijevoj Vestalki. Potvrdila se kao interpretkinja snažnih dramskih likova s isto tako velikim vokalnim kao i scenskim zahtjevima. Njezina je velika zasluga što je ponovno pobudila zanimanje za rani talijanski belkanto kao i za opus Giuseppea Verdija koji su bili prilično zapostavljeni u to vrijeme snažnog zanimanja za verizam. Uz Aidu, u Areni u Veroni pjevala je 1923. Normu. Godine 1925. udala se za notara u Palermu i, prema tadašnjim običajima, povukla sa scene. Nastanila se u Palermu u kojemu je umrla u stotoj godini, 17. svibnja 1982.
Slavni bas onoga doba Gaudio Mansueto (1873-1941) koji je nastupao kao Mansueto Gaudio pjevao je Ramfisa, a također poznati bariton Giuseppe Danise (1882-1963) i malo poznati 26-godišnji Amerigo (Arrigo) Passuello (1887-1918) izmjenjivali su se u ulozi Amonasra. Karijera tog vrlo talentiranog mladog umjetnika kratko je trajala. Umro je kao vojnik od španjolske gripe četiri dana prije potpisivanja primirja u Prvome svjetskom ratu. Dirigirao je veliki talijanski dirigent Tullio Serafin (1878-1968), umjetnik iznimno duge karijere i iznimno širokog repertoara i vrlo dugog života. Počeo je karijeru u orkestru Scale kao violist pod Toscaninijevim ravnanjem. Poglavito je poznat po tome što je probudio zanimanje za rani talijanski belkanto koji je tada bio posve zapostavljen. Njegova je velika zasluga što je Mariju Callas uputio u belkantistički repertoar za koji je postala pojam. Inače, upravo je Gioconda 1947. u Areni u Veroni označila njezin prodor u vrh operne reprodukcije. Aida je 1913. izvedena pet puta. Tradiciju predstava u Areni u Veroni prekinula su dva svjetska rata, od 1915. do 1918. i 1940 do 1945. Nekadašnji broj od 30 tisuća posjetitelja znatno je reduciran iz sigurnosnih razloga. Predstave su se održavale bez mikrofona i zvučnika, ali se 2011. uveo i elektronički zvučni sustav.
Talijani nastoje da u predstavama sudjeluju talijanski izvođači pa je bilo pravo čudo kad je 1968. i 1969. baš u Aidi nastupila jedna strankinja. Naša umjetnica Biserka Cvejić pjevala je Amneris. Pjevala ju je na jubilarnoj stotoj izvedbi opere 8. srpnja 1968. Ljiljana Molnar-Talajić sedamdesetih je godina prošlog stoljeća bila zvijezda Arene u Veroni. Grad je bio oblijepljen njezinim slikama. Aidu je pjevala 1972., 1974., 1976., 1977. i 1983., a Leonoru u operi Moć subine bila je 1975. i 1978. godine. Pretprošle godine Lana Kos, nova zvijezda na hrvatskom opernom nebu, pjevala je jedanput Violettu u Traviati. Ove godine otpjevala ju je tri puta i dobila poziv za četvrti kao i ponude za sljedeće nastupe.
Ovogodišnja Arena u Veroni je od 1. srpnja do 9 rujna ponudila šest opernih naslova: Verdijeve Aidu, Nabucca, Traviatu, Trubadura i Rigoletta te Romea i Juliju Charlesa Gounoda. Izveden je i Verdijev Requiem i Gala Verdi s prvim činom Traviate, drugim Rigoletta i četvrtim Trubadura. Bila su tu su i dva koncerta opernih arija: Gala Domingo – Harding i Gala Domingo Operalia. Aida se izvodila u trima scenskim postavama. Na otvorenju je bilo moderno uprizorenje koje je priredila operna družina La Fura dels Baus pod vodstvom Carlusa Padrissa. Slijedila je također već povijesna standardna režija Franca Zeffirellija i na kraju rekonstrukcija predstave otvaranja iz 1913. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. kolovoza 2013.
