Dostojanstven pristup

CD opera: Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinski, Croatia Records – uz 50. obljetnicu objave prvog izdanja

• Pristup popularnim djelima, pogotovo ako u sebi imaju nacionalni naboj, često prijeti da postane malo ležeran, pa i onda kad izvođači, ponajprije dirigent, živo žele obrnuto tj. dati im pun dignitet koji djelo zaslužuje prema svojim umjetničkim vrijednostima. To je prije pedeset godina uspjelo Milanu Sachsu. Poštujući tradiciju i uživajući velik ugled u ansamblu zagrebačke Opere postigao je respektabilan domet orkestralne svirke i uz pomoć zborovođe Stanka Šimunića isto takvo dostignuće u pjevanju zbora. Teško će se to ponoviti. Sachs je istaknuo ono što je najbolje u djelu, neki su trenuci antologijski kao npr. pristup šestoj slici Sulejmanova umiranja koja je i inače jedan od najuspjelijih odlomaka opere. Cijela izvedba ima neki unutarnji svečani hod, unatoč povremeno malo sporijem tempu u nekim lirskim arijama, i to je njezina najveća kvaliteta. Zajčeva omiljena opera izrasta tako, zahvaljujući i vrlo dobrom libretu Huga Badalića, koji se temelji na istoimenoj, 1812. nastaloj drami prerano umrlog njemačkog dramskog pisca i pjesnika Theodora Körnera (1791-1813) u jedan od uspjelijih primjera romantičnog opernog romantizma, doduše zakašnjelog, u ovom dijelu Europe (Hunyadi László Ferenca Erkela praizveden je 1844.).
  
  Kao svaka romantična opera, ponajprije ona koja se temelji na povijesnim događanjima, i Zajčeva glazbena tragedija u tri čina (osam slika) koju je on sam nazvao Nikola Šubić Zrinjski i pod tim je naslovom 1876. praizvedena, pa nema razloga zašto se promijenilo prezime u “Zrinski” – zahtijeva ne samo dobre pjevače nego i cjelovite umjetničke osobnosti koje će dočarati glavne junake. Tu Sachs nije bio najsretnije ruke. Posve je prirodno naslovni lik povjerio Vladimiru Ruždjaku, jer je on postao za nj pojam. Ruždjaku nedostaje ona snažna herojska karakteristika kakvu je imao npr. Ante Marušić, ali njegovu pjevanju nema prigovora. Bio je na vrhuncu, glas mu blista. No promašen je izbor Jelene i Eve. Tada, doduše, još nije bilo antologijske i nepremašene Jelene lirskog soprana Branke Beretovac-Vondraček, ali gotovo dramski sopran Branke Stilinović, iako ona prekrasno pjeva, ne odgovara karakteru lika. Pogotovo jer je uz nju Eva Milke Bertapelle, vrlo slične vrsti glasa, ali nipošto ne i ostalih vokalnih kvaliteta. Tako je Jelena mnogo jača od Eve što remeti odnos među likovima. Deset godina poslije Branka Stilinović će biti izvrsna Eva, i dvije Branke bit će zacijelo najprimjereniji tandem Zajčeve žene i kćeri. U taboru Zrinjskog Zvonimir Prelčec, koji je imao vrlo fonogeničan glas, korektan je Juranić, dok je Nikola Bogdan uzdigao u važnosti lik Gašpara Alapića.
  
  Po mom mišljenju nesporazum je nastao u turskom taboru u kojemu su dvojica među najvećim povijesnim ličnostima: Sulejman Veliki i njegov moćan veliki vezir, možda najveći u cijeloj povijesti Osmanlijskog carstva, Mehmed Sokolović. Tragedija Zrinjskog dobiva na značenju kad se njemu suprotstavljaju povijesni divovi. Dragutin Bernardić je korektan Sulejman, ali tada je tu ulogu pjevao Tomislav Neralić, neusporedivo snažnija osobnost neusporedivo većih glasovno-interpretativnih kvaliteta.
  
  Franjo Paulik velik je i jedinstven, ali Sokolovića su pjevali dramski tenori, od Jastrzebskog i Šimenca nadalje. A Sachsu je na raspolaganju bio Josip Gostič. Sokolović se ni najmanje ne ulaguje Zrinjskom, on djeluje s položaja moći, nudi i prijeti. I baš u srazu moćnog vezira velikog cara i kneza jednog malog naroda i jest veličina tog dramatski ključnog prizora u operi. Herojski Zrinjski i herojski Sokolović uspjelije bi ga idejno iznijeli. Milivoj Belavić je toplo usrdni Levi, a Ivica Kiš dobro ocrtan Timoleon.
  
  Mo Sachs se držao tada uobičajenih skokova, pa nema nekih odlomaka koji su se čuli i čuju se u novijim izvedbama opere.
  
  Unatoč primjedbama, pothvat Croatia Recordsa da nakon pedeset godina objavi digitaliziranu antologijsku snimku kapitalnog djela hrvatske glazbe, hvalevrijedan je i zaslužuje punu pozornost.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. lipnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri