Obnova s vrsnim mladim snagama

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Wolfgang Amadeus Mozart, Don Giovanni, dir. Josip Šego, red. Olivier Tambosi

• 
  
  Don Giovanni zacijelo nije prikladna opera da se u njoj iste večeri nađe zajedno nekoliko novih izvođača koji prvi put pjevaju svoje uloge, i to uglavnom mladih, pa i vrlo mladih – Leon Košavić ima tek 22 godine – a k tome i dirigent prvi put ravna tom iznimno složenom i zahtjevnom partiturom. Riječ je o redom sposobnim pjevačima koji posve sigurno mogu dati mnogo više. Je li Ljubomir Puškarić najbolji izbor za Don Giovannija – teško je reći. Malo je premekan, blag, pogotovo uz Marka Mimicu kao Leporella, koji bi, po mom mišljenju, i prema karakteru bas-baritonskog glasa i golemoj snazi izraza bio bolji izbor za naslovni lik. No Puškarić prelijepo pjeva, to se uvijek rado sluša, i u nekoj više lirskoj podjeli, zacijelo bi bio uvjerljiviji. S druge strane, za Leporella bih poželjela glas ponešto mirnije basovske fraze. No oba su uzorno svladala svoje velike uloge, a pridružio im se s potpunim uspjehom u pjevačkom i scenskom pogledu Leon Košavić kao upravo idealan Masetto. Najbliži mozartovskom stilu, suveren kao uvijek, bio je Zrinko Sočo kao Don Ottavio, dok je Ozrenu Bilušiću nedostajalo glasovne veličanstvenosti za lik Komtura.
  
  Veliko, ugodno iznenađenje priredila je raskošnim glasom i sigurnim pjevom Nikolina Pinko u teškoj ulozi Donne Anne za koju ima sve predispozicije, a Valentina Fijačko svojoj je niski odličnih mozartovskih kreacija dodala još jednu – Donnu Elviru. Marija Kuhar Šoša ponovila je svoju već poznatu uspjelu Zerlinu. S tako kvalitetnim pjevačima moglo se postići mnogo više i iznijansirati izvedbe u solo nastupima kao i u ansamblima, npr. tercetu maski nedostajalo je blagozvučja, a u arijama su svi bili ponešto zakočeni. Orkestar nije svirao na razini dostignuća u Lohengrinu, što se ne bi smjelo dogoditi. Dirigent Josip Šego ravnao je uglavnom urednom izvedbom, kako to on redovito postiže, ali za Don Giovannija potrebno je mnogo više. Većih zamjerki nema, ali mnogo nedostaje.
  
  No kolikogod imali primjedbi na cjelokupnu glazbenu izvedbu – a ima ih – ona je neusporedivo bolja od režije Oliviera Tambosija na skučenoj sceni Bengta Goméra. Stiješnjeni na nekoliko kvadratnih metara, solisti jedva pronalaze svoj životni prostor. Mladi su i razigrani, željni da pokažu svoje mogućnosti, a skučeni su. Stjecao se dojam da su prema kraju bili zamoreni, čak više psihički nego fizički, neprekidnim ulaženjem i izlaženjem kroz nekakve prozore. Stalno razmišljamo hoće li se žene saplesti u duge šlepove i proći bez povrede. A što da kažemo o tome da je scena uvijek osvijetljena, a veći dio opere događa se noću, pa postaje glupo da se osobe gledaju na metar udaljenosti a ne prepoznaju se.
  
  I na kraju, Don Giovanni jest dramma giocoso, ali ne mislim da mora izazivati smijeh, a događalo se. Ne govori li to nešto?! No unatoč svemu, ovaj je Don Giovanni ostvaren s našim snagama, mnogo boljima od uvoznih na premijeri, i s time možemo i trebamo biti zadovoljni.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. lipnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri