Tristan i Izolda
Wagner je 1856. počeo raditi na Siegfriedu, završio prva dva čina i ostavio ih po strani da bi se potpuno usredotočio na novo djelo – Tristana i Izoldu. Dva su izvora nadahnuća za nastanak Tristana i Izolde. Wagner se u listopadu 1854. upoznao s opusom njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera (1788-1860) što je, prema skladateljevim riječima, bio najvažniji događaj u njegovu životu. Do kraja je ostao vjeran Schopenhauerovom učenju da je glazba najveličanstvenija od svih umjetnosti, da je izravni izraz biti svijeta, iako to nije bilo posve u skladu s njegovim prijašnjim pogledima prema kojima je glazba u operi trebala biti podređena drami. Drugi izvor bila je Mathilde Wesendonck (1828-1902), supruga bogata trgovca svilom koju je upoznao 1852. godine. Obožavatelj Wagnerove glazbe, Otto Wesendonck, stavio je Wagneru na raspolaganje kuću na svojemu posjedu. I u sljedećih pet godina Wagner je počeo osjećati više od obične naklonosti prema lijepoj ženi svojega dobročinitelja koja je uz to pisala i pjesme. Naklonost mu je bila uzvraćena, ali ne u toj mjeri da bi upropastila Mathildin brak. Cijela je priča nadahnula skladatelja da ostavi Prsten Nibelunga, kojemu će se vratiti tek za dvanaest godina, i prione uz Tristana koji izvor nalazi u ljubavnoj priči iz doba kralja Arthura Tristan and Iseult. Dok je radio na operi, skladao je ciklus od pet pjesama za glas i glasovir na Mathildine tekstove i nazvao ga Wesendonck Lieder (Pjesme Mathilde Wesendonck). Dvije je sam označio kao „studije za Tristana i Izoldu“. Ljubavna priča Wagnera i Mathilde završila je 1858. kad je njegova supruga Minna pronašla njegovo pismo Mathildi, i nakon burne svađe, Wagner je napustio Zürich i krenuo u Veneciju
Davna legenda o Tristanu, vjerojatno keltske provenijencije, dobila je svoj prvi književni oblik u 12. stoljeću. Wagner je kao osnovu svoje drame uporabio tzv. dvorsku romancu, poemu Tristan und Isolt njemačkog pjesnika sa samog početka 13. stoljeća, Gottfrieda von Straßburga. Počeo je razmišljati o operi na temu Tristana u jesen 1854., ali najranija postojeća skica datira iz prosinca 1856. dok je još radio na prvom činu Siegfrieda. Prozni scenarij počeo je pisati u kolovozu 1857. a poemu je završio u rujnu. Kao i u slučaju Siegfrieda – ali ne i kao kod drugih njegovih muzičkih drama – svaki je čin bio posve završen i cijela partitura dovršena prije nego što je počeo i skicirati sljedeći. Tako je partitura prvog čina bila dostupna nakladniku Breitkopf&Härtel u Zürichu početkom travnja 1858, drugoga čina u Veneciji sredinom ožujka 1859, a trećega u Lucernu početkom kolovoza 1859.
Muzička drama Tristan i Izolda postala je epohalno djelo na kojem su se hranili ne samo poznavatelji glazbe nego i mnogobrojni skladateljevi obožavatelji doživljavajući je kao divnu himnu ljubavi „spomenik tom najljepšem od svih snova“, kako ju je sam Wagner označio. Ali djelo nadilazi emocionalno iskustvo i ulazi u kraljevstvo metafizike. Ljudsko postojanje i vanjski stvarni svijet nestaju a spas je u samoj biti, nedokučivoj temeljnoj zbiljnosti koja je iza svakog čulnog iskustva, a to je ustvari krajnja stvarnost.
No dok je Tristana i Izoldu Wagner skladao u jednom dahu, do praizvedbe opere došlo je vrlo teško. Između 1861. i 1864. pokušavao je ishoditi premijeru Tristana u Beču, ali unatoč brojnim pokusima djelo je označeno kao „nemoguće“ i do premijere nije došlo. No, sve se u njegovu životu bitno promijenilo kad je 1864. na bavarsko prijestolje stupio Ludwig Drugi. Te je 1864. godine počela njegova ljubavna veza s Lisztovom kćeri Cosimom (1837-1930), tada suprugom još jednog njegovog vatrenog poštovatelja, slavnog dirigenta i pijanista Hansa von Bülowa (1830-1894). Sljedeće godine, u travnju, rodila im se prva kći i dobila ime Izolda.
Iz današnje perspektive mogli bismo reći da je ljubav prema Mathildi Wesendonck bila predigra budućem Wagnerovu životu s Cosimom Liszt. Dvadeset i četiri godine od njega mlađa, Cosima je bila izvanbračno dijete Franza Liszta i francuske grofice Marie d' Agoult (1805-1876), kao spisateljice poznate pod pseudonimom Daniel Stern, koja je zbog ljubavi prema slavnome pijanistu i skladatelju napustila muža. Energična i beskrajno Wagneru odana, Cosima je pomalo preuzimala u svoje ruke upravljanje njegovom umjetnošću.
Tristan i Izolda, ta najveća apoteoza ljubavi na glazbenoj sceni, muzička drama u pravome smislu riječi, sadržava već sve odlike Wagnerova jezika i stila. To je doista sveukupni umjetnički čin – Gesamtkunstwerk – gdje se riječ i glazba spajaju u nedjeljivu cjelinu. To je beskrajna melodija neprekinuta u svojemu trajanju. To je gust, harmonijski do kraja razrađen orkestar, tu su čvrsto određeni Leitmotivi. Tu je glasoviti Tristanakord koji će promijeniti glazbena promišljanja, tu je motiv ljubav – smrt, koji će ga stalno pratiti i, naposljetku, tu je Wagnerov pesimizam – nemogućnost da se ostvari osobna sreća.
Nakon dugih i napornih pokusa praizvedba toga kapitalnog Wagnerova djela, koje je označilo novu stepenicu u razvoje glazbe, te veličanstvene himne ljubavi, bila je 10. lipnja 1865. u bavarskoj Dvorskoj operi u Münchenu. Dirigirao je Hans von Bülow. Uloge dvoje ljubavnika tumačili su supružnici Ludwig i Malvina Schnorr von Carolsfeld, čija ljubav sliči ljubavi likova koje su tumačili. Ludwig Schnorr von Carolsfeld (1836-1865), sin slavnog slikara, nije htio poći očevim stopama nego se posvetio pjevanju. Debitirao je 1858. u Karlsruheu gdje je upoznao svoju buduću suprugu, od njega deset godina stariju, dansku sopranisticu Malvinu Garrigues (1825-1904), kćer brazilskog konzula u Kopenhagenu, i Francuskinje. Zaljubili su se i nakon dvije godine vjenčali i zajedno nastupali. Prema nekim izvorima, Ludwig II. je 1861. slušao Ludwiga Schnorra kao Lohengrina i toliko ga se to dojmilo da je postao vatreni Wagnerov obožavatelj. Kad je Wagner u Beču uzalud pokušavao ishoditi praizvedbu Tristana i Izolde – a jedan od razloga je bio i taj da tamošnji tenor nije mogao svladati ulogu Tristana – upoznao je supružnike Schnorr, dao im da pjevaju neke odlomke iz Tristana i izabrao ih za premijeru djela. Ali nakon četiri nastupa, devetnaest dana poslije 29. rođendana, Ludwig Schnorr je naglo umro, pretpostavlja se od golemog napora koji je uložio u tu ulogu i velike pretilosti, što je uzrokovalo zdravstvene teškoće. Malvina Schnorr pala je u duboku depresiju i nikada više nije nastupila na sceni. Brangänu je na praizvedbi pjevala Anna Deinet (1843-1919), koloraturni sopran Dvorske opere u Münchenu, interpretkinja Kraljice noći u Čarobnoj fruli, kasnije udana za glasovitog glumca i kazališnog ravnatelja Ernsta von Possarta. Kurwenal je bio prvi tumač Wolframa u Tannhäuseru, njemački bariton iz Tirola, Anton Mitterwurzer (1818-1876).
Prva izvedba Tristana i Izolde u Hrvatskoj bila je 29. lipnja 1916. u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu. Ravnatelj Opere Srećko Albini uvrstio je Tristana i Izoldu u repertoar u prijevodu Milutina Cihlar-Nehajeva i djelom dirigirao. Režiju je povjerio Ivu Raiću-Lonjskom, a naslovne uloge Stanislavu Jastrzebskom i Viki Engel. Iznimna pjevačica i glumica, a uz to i lijepa žena, Vika Engel je uz Milku Trninu jedina hrvatska interpretkinja toga lika. Josip Križaj je bio kralj Marke, Rudolf Bukšek Kurwenal, a Mira Korošec Brangäna. U posljednjoj, petoj, predstavi gostovala je prvakinja praškog Narodnog divadla, Hrvatica Gabrijela Horvatova, jedna od najvećih umjetnica operne scene koje smo dali svijetu. Lovro pl. Matačić dirigirao je 1971. koncertnom izvedbom djela u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Uz goste u naslovnim ulogama, sudjelovali su Ruža Pospiš-Baldani, Franjo Petrušanec i Tomislav Neralić. Mladen Tarbuk uvrstio je Tristana i Izoldu 2005. ponovno na repertoar HNK-a u Zagrebu. Djelo je doživjelo ukupno desetak izvedaba. Najveći hrvatski tumač likova u toj muzičkoj drami i jedna od najvećih svjetskih interpretkinja Izolde svih vremena je Milka Trnina.
Riječka publika upoznala je Tristana i Izoldu 1913. u Teatru comunale u izvedbi talijanske operne družine.
Majstori pjevači
Nakon pariške izvedbe Tannhäusera 1861. koja je doživjela neuspjeh i nakon tri predstave skinuta s repertoara, Wagner je napustio Pariz ali ne mogavši natrag u Bavarsku otišao je u Biebrich u Prusku i počeo raditi na Majstorima pjevačima (Die Meistersinger von Nürnberg). Njegova veza s Cosimom skandalizirala je cijeli München i u prosincu 1865. Ludwig ga je zamolio da napusti grad. Priskrbio mu je vilu Tribschen na Luzernskom jezeru, i ondje je 1867. Wagner završio Majstore pjevače. Nakon bavljenja germanskom mitologijom, koja ga nije prestajala zaokupljati cijeloga života, u Majstorima pjevačima posegnuo je za stvarnim sadržajem iz njemačke povijesti učinivši povijesni lik nürnberškog majstora-pjevača, postolara Hansa Sachsa (1494-1576), glavnim likom opere. Sachs je, prema predaji, za sobom ostavio šest tisuća pjesama. U operi je on konzervativac ali kao čovjek zdrava razuma i istančana ukusa, zadržavši ono što je najbolje u tradiciji, u stanju je priznati ljepotu novoga i prihvatiti je. Majstori pjevači na čelu s Beckmesserom utjelovljuju predrasudu i u krajnjoj liniji kritiku, dok je Walther von Stolzing predstavnik ideala nove umjetnosti. Njegov trijumf na kraju, zapravo je trijumf samoga Wagnera.
Pričajući priču o postolaru Hansu Sachsu Wagner zalazi u njemačku povijest i u stvarni svijet. „Čvrsto je stao na zemlju“, običava se reći, u toj muzičkoj drami čiji je glazbeni jezik nakon kromatske zasićenosti Tristana obogatio polifonom fakturom. U doba kad su se pojavili, Majstori pjevači bili su najdulja partitura. Lik Hansa Sachsa, kako je precizno ustvrdio njegov veliki interpret, naš Tomislav Neralić, najdulja je uloga u opernoj literaturi.
Majstori pjevači praizvedeni su 21. lipnja 1868. u Dvorskoj operi u Münchenu. Dirigent je bio Hans von Bülow, mladi Hans Richter uvježbavao je zbor. Hrvatska umjetnica – Zagrepčanka Matilda Malinger (1847-1920) – pjevala je Evu. Kći vojnog kapelnika, virtuoza na klarinetu i nastavnika na Glazbenom zavodu, Ivana Mallingera, sa šesnaest je godina otišla na usavršavanje na Konzervatorij u Pragu, a školovanje je nastavila u Beču. U Beču ju je čuo kapelnik Dvorske opere u Münchenu Franz Lachner i uz potporu Richarda Wagnera doveo je u bavarsku prijestolnicu i ponudio trogodišnji angažman. Nije još navršila dvadeset godina, a debitirala je u iznimno zahtjevnoj naslovnoj ulozi Bellinijeve Norme, što je izazvalo senzaciju. Imala je izrazito lijep glas, izvrsnu pjevačku tehniku i temeljitu glazbenu naobrazbu te naglašen interpretativni dar, pa je odmah bilo jasno da će se razviti u veliku umjetnicu operne scene. U svoje interpretacije Wagnerovih likova unosila je poseban poetski izraz. Nakon uspjeha u Münchenu, godine 1869. otišla je u Dvorsku operu u Berlin i do 1882., kad se povukla sa scene, bila je jedna od njezinih najistaknutijih članova. Do kraja 19. stoljeća još će jedna hrvatska umjetnica biti ideal Eve – Blaženka Krnic (1870-1947), u Njemačkoj poznata kao Beatrix Kernic. Pjevala ju je 1899. i na Bayreuthskim svečanim igrama i postigla veći uspjeh od Milke Trnine. Bila je Cosimina ljubimica. Njezin je glas sačuvan u izdanju 100 godina Bayreutha (100 Jahre Bayreuth) na CD-u u izdanju Reparatur Maschinen.
Pjevači su se za praizvedbu birali diljem Njemačke i Austrije. Hansa Sachsa pjevao je Franz Betz (1835-1900), koji je bio i prvi tmač Wotana u Prstenu Nibelunga 1876. u Bayreuthu. Walthera von Stolzinga pjevao je Franz Nachbaur (1835-1902), a Davida Karl Schlosser (1835-1916), koji će tumačiti Mimea 1876. u Bayreuthu. Veit Pogner bio je Kaspar Bausewein (1838-1903), koji će tumačiti Hundinga na praizvedbi Walküre, a Beckmesser austro-ugarski bas-bariton i skladatej Gustav Hölzel (1813-1883). Magdalena je bila Sophie Dietz. Ludwig Drugi bio je u tolikoj euforiji da je zahtijevao da Wagner sjedi s njim u kraljevskoj loži, što je tada bilo nezamislivo. Wagner se suočio i s mnogim neprilikama administrativne naravi. No, praizvedba je postigla velik uspjeh. Neki kritički osvrti nisu bili najpovoljniji, ali publika je djelo odmah prihvatila i ono je trajno zasjelo u repertoar nailazeći uglavnom svugdje na oduševljeni prijem. Strogi George Bernard Shaw nazvao je Majstore pjevače „pravim čudom, riznicom svega što je lijepo i sretno u glazbi“.
Prva izvedba Majstora pjevača u Hrvatskoj bila je 15. lipnja 1929. u Narodnom kazalištu u Zagrebu u prijevodu Petra Konjovića. Dirigent i redatelj bio je Friderik Rukavina a Hansa Sachsa pjevao je Nikola Cvejić. Vilma Nožinić bila je Eva, Walthera je pjevao gost Francesco Battaglia, Pognera Aleksandar Griff, a Beckmessera Rudolf Bukšek. Kad je djelo 1931. obnovio Milan Sachs a redatelj bio August Markowsky, veliki interpret Hasa Sachsa, iznimnog lika u opernoj literaturi, bio je Josip Križaj. Majstori pjevači ponovno su obnovljeni 1969. Dirigirao je gost Otmar Suitner, redatelj je bio također gost Peter Lehmann, a Hansa Sachsa pjevao je Tomislav Neralić koji je tu ulogu tumačio i u Njemačkoj operi u Berlinu. Evu je pjevala Božena Ruk-Fočić koja je u toj ulozi nastupila i u Covent Gardenu. Zagrebačka Opera gostovala je s Majstorima pjevačima 1970. u Bergamu. Djelo je doživjelo dvadesetak izvedaba.
Riječka publika upoznala je Majstore pjevače 1912. u Teatru comunale u izvedbi talijanske operne družine.
Parsifal
U listopadu 1868. Cosima je konačno uspjela privoljeti Bülowa da joj da rastavu ali do razvoda je došlo tek kad je Wagneru rodila još dvoje djece: kćerku Evu koja je ime dobila prema glavnoj junakinji Majstora pjevača i sina Siegfrieda (1869-1930) prema junaku Prstena. Minna Wagner već je bila umrla, i zaljubljenicima ništa više nije stajalo na putu da ozakone svoju vezu. Vjenčali su se 25. kolovoza 1870. Za Božić, Cosimin rođendan, Wagner je skladao Siegfried Idyll (Siegfriedovu idilu), djelo za komorni orkestar koje sadrži neke motive iz Prstena ali nije dio njega.
Jedno razdoblje u Wagnerovoj umjetnosti je završeno. Više nije oduševljen filozofskim idejama Friedricha Wilhelma Nietzschea (1844-1900), kojega je upoznao još 1868. u Leipzigu i s kojim su on i Cosima u Baselu usko prijateljevali i postaje mu protivnik. Vraća se u svijet kršćanskih legendi o gralskim vitezovima i počinje raditi na Parsifalu. Bavi se njime četiri godine, boraveći često u Italiji zbog lošeg zdravlja. Piše niz eseja i neke reakcionarne traktate o religiji i umjetnosti. Njegov glazbeni jezik postaje pročišćeniji, ali u idejnom smislu taj, kako ga je sam nazvao, „svečani posvetni prikaz“ – Ein Bühnenweihfestspiel – krajnji je izraz njegova misticizma.
Prvi Wagnerov izvor za Parsifala bio je istoimeni ep Parzival njemačkog viteza i pjesnika, jednog od najvećih epskih pjesnika svoga vremena, Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine. Wolframovo djelo obrađuje bretonsku legendu o kralju Arthuru gdje se spominje vitez Parzival. Poticaj za prizor s Blumenmädchen – cvjetnim djevojkama – Wagneru je dao ep Alexanderlied koji je o životu Aleksandra Velikog sastavio svećenik Lambrecht negdje između 1150. i 1170. godine. Ime Parsifal, pogrešno izvedeno iz arapskog „falparsi“, u njemačkom prijevodu „reiner Tor“ što bi se moglo prevesti i „siromašan duhom“, ali se u našim tekstovima o djelu upotrebljava sintagma „nevin-lud“ – uzeo je iz zapisa pisca i novinara, Josepha Görresa (1776-1848). Wagner je nadahnuće za svoj spjev našao i u djelu Perceval le Gallois ou Conte du Graal francuskog pjesnika i trubadura Chrétiena de Troyesa iz godine 1190. te iz velškog manuskripta iz 14. stoljeća Mabinogion. Jednostavnost, jasnoća i sažetost u izrazu glavne su značajke Parsifala, odraz zrelosti i iskustva velikoga majstora. Istodobno jasan i tajanstven, transcedentalan, a u drugom činu poglavito senzualan, bogatog melodijskog nadahnuća i pregledan, „svečani posvetni prikaz“ doseže vrhunac u trećemu činu. Iz jednostavnih motiva izrasta zamamna čistoća prirode, i čar Velikog petka dobiva svoj umjetnički odraz u orkestru velikog nadahnuća, svečane sakralnosti uzvišena širokog adagia, jedinstvenog u cijeloj povijesti glazbe.
Wagner je završio Parsifala u siječnju 1882. i posvetio ga Cosimi. Napisao je na naslovnici Für Dich (Za Tebe) i odredio da se ne smije izvoditi izvan Bayreutha. I druge su svečane igre održane da bi na njima bio praizveden 26. srpnja 1882. Bavarski kralj dao je Wagneru na raspolaganje zbor i orkestar svoje Dvorske opere u Münchenu na čelu s velikim njemačko-židovskim dirigentom Hermannom Levijem (1839-1900). U orkestru je bilo 107 svirača. Parsifala je pjevao njemački herojski tenor Hermann Winkelmann (1849-1912), Amfortasa njemački bas Theodor Reichmann, Gurnemanza slovenski bas Emil Škarja, koji je svjetsku karijeru postigao kao Emil Scaria (1838-1886). Kundry je bila glasovita austrijska sopranistica Amalie Materna (1844-1918), Titurel njemački bas-bariton August Kindermann (1817-1891), a Klingsor njemački bariton Karl Hill (1831-1893). Parsifal je tada izveden šesnaest puta. Na scenu ga je postavio sam Wagner, koji je na posljednjoj, šesnaestoj, izvedbi 29. kolovoza ravnao posljednjim prizorom. Scenografi su bili Max Brückner i 31-godišnji ruski slikar Paul von Joukowsky, koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima. Sudeći prema nekim sjećanjima, najveći uspjeh na praizvedbi postigao je Scaria, koji je kasnije, 1884. sudjelovao i na prvoj koncertnoj izvedbi odlomaka iz djela u Londonu. Godine 1893. Amfortasa je pjevao hrvatski bariton Josip Kašman, u svijetu poznat kao Giuseppe Kaschmann, a 1899. Kundry je na Bayreuthskim svečanim igrama bila Milka Trnina.
Hrvatska premijera Parsifala bila je 28. travnja 1922. u Narodnom kazalištu u Zagrebu. Dirigirao je Milan Sachs, redatelj je bio dr. Branko Gavella. Nacrte za dekoraciju i kostime dao je Tomislav Krizman. Parsifal je bio češki tenor Zdeñek/Zdenko Knittl, Kundry poznata wagnerijanka Vika Engel, Amfortas Robert Primožič, Gurnemanz Arnold Flögl, Klingsor Edudja Gormanov, a Titurela je pjevao budući veliki Gurnemanz, Josip Križaj. Obnovljen je 1932. pod ravnanjem Krešimira Baranovića, poslije je njime dirigirao i Lovro pl. Matačić. Među interpretima su se istaknuli Josip Gostič u naslovnoj ulozi, Ančica Mitrović kao Kundry te Marko Rothmüller i Rudolf Župan kao Amfortas. U predstavi 3. travnja 1942. kao jedna od čarobnica – cvjetnih djevojaka – prvi je put stupila na scenu Sena Jurinac. Nova premijera bila je 26. ožujka 2011. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Kurta Josefa Schildknechta s Dubravkom Šeparović Mušović kao Kundry. Sljedeće godine Gurnemanza je pjevao Luciano Batinić. U zagrebačkoj Operi Parsifal je izveden više od pedeset puta. Velika Kundry bila je Gabrijela Horvat, prvakinja praškog Národnog divadla. Tomislav Neralić pjevao je Titurela, Amfortasa i Klingsora u Bečkoj državnoj operi, poslije u Njemačkoj operi u Berlinu i na mnogobrojnim gostovanjima. U njemačkim kazalištima Kundry su pjevale i Đurđa (Georgine von) Milinković i Nada Puttar-Gold. Berislav Klobučar dirigirao ga je u Bečkoj državnoj operi, Lovro pl. Matačić u mnogim talijanskim gradovima. Martina Tomčić pjevala je Kundry na Tirolskom festivalu u Erlu pod ravnanjem Gustava Kuhna i ta je izvedba 2007. zabilježena na CD-u gramofonske tvrtke col legno. Svjetski najpoznatiji hrvatski umjetnik, točnije umjetnica, nakon Milke Trnine bila je Dunja Vejzović. Kundry je pjevala tri godine na Bayreuthskim svečanim igrama i snimila za EMI.
Po završetku Svečanih igara 1882. Wagnerovi su otišli u Veneciju da tamo provedu zimu. Nepunih godinu dana poslije praizvedbe svojega posljednjeg djela Wagner je umro 3. veljače 1883. godine od srčanog udara u renesansnoj palači iz 16. stoljeća na Canal grande, Ca' Vendramin Calergi, u kojoj je danas Wagnerov muzej. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Bayreuth i pokopani u vrtu vile Wahnfried.
Tako se u gradu na laguni završio život autora kojemu su se za života divili (primjerice Ludwig Drugi ili Franz Liszt), ili ga oštro kritizirali (bečki kritičar Eduard Hanslick (1825-1904)). Naravno, onih prvih bilo je više, mnogo više. Bilo ih je toliko da je nekoliko desetljeća Wagner bio na najvišem postolju pijedestala popularnosti.
Wagnerova želja da se Parsifal ne izvodi izvan Bayreutha prekršena je dvadeset godina nakon njegove smrti, 1903. u Metropolitanu s Milkom Terninom kao Kundry.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 31. svibnja 2013.
