Vedranu Šimić nedavna je premijera opere Balkanska carica na Cetinju izbacila u sam vrh hrvatskih opernih pjevačica.
Rođeni ste u Tuzli prije 28 godina, a glazbeno ste se poglavito oblikovali na trogodišnjem školovanju na Muzičkoj Akademiji u Sarajevu. Iz te je Akademije potekla svjetski poznata Ljiljana Molnar-Talajić. Iz nje je i Ivica Šarić, dakle, ona daje potpuno oblikovane pjevačke i umjetničke osobnosti. Što je specifično na toj akademiji?
Ja sam bila kod profesorice Paše Gackić, svojedobno, prema pričanju mnogih, najbolje studentice Brune Špiler i njezine asistentice. Svi su govorili da je to posebna škola, ali toga nisam bila svjesna dok sam u njoj bila. Postala sam tek kasnije, kad sam iz nje izašla. Bilo je to prije sedam i pol godina. I dan danas pamtim upute Brune Špiler koje je prenosila gospođa Gackić i vjerujem da ih nikada neću zaboraviti. Razgovarala sam o tome s Ivicom Šarićem, dok smo radili na Balkanskoj carici, i on je identičnog mišljenja. Dobila sam tako čvrstu pjevačku osnovu da na njoj mogu dalje graditi. Kad se probudim i pomislim na pjevanje, njezine upute uvijek su mi pred očima.
Ipak ste ubrzo otišli u Zagreb.
Sarajevska Opera ima tradiciju dulju od šezdeset godina, ali Sarajevo poslije rata nije više ono što je bilo prije, pa sam osjećala da bih u Zagrebu mogla bolje napredovati. Veće su mogućnosti, tu su četiri operne kuće, širi je repertoar, ima više pjevača i dirigenata. Sarajevo je moja prva ljubav ali ovdje u Zagrebu osjećam se doma i uvijek se ovamo vraćam.
Debitirali ste kao Đula u Eri s onoga svijeta.
To je bila moja prva glavna uloga, ali pjevala sam prije i nekoliko malih, u Ravelovoj operi Dijete i čarolija, u Rigolettu, u Nabuccu. Đulu jako volim, pjevala sam je u Zagrebu, Sarajevu i Rijeci.
Imali ste 25 godina kad ste je prvi put pjevali u Zagrebu. Pokazali ste lijep snažan glas lirico-spinto soprana i zavidnu glazbeno-scensku sigurnost. Nije se uopće moglo primjetiti da Vam je to prvi nastup u velikoj ulozi. Gdje je bila – ako je uopće bila – početnička trema?
Za Đulu nisam imala nijednu probu. Doslovce sam je prvi put otpjevala i odigrala na sceni pred publikom. Jako volim pjevanje, ono je za mene kao voda, zrak i hrana, ne znam da li bih mogla bez njega. Možda je bezobrazno reći, ali nisam imala nikakvu tremu. Nervozna sam tijekom proba ako mi nešto ne ide, ali kad dođem na scenu, sve nestaje, ne razmišljam o tremi. Vrlo se studiozno pripremam za ulogu, bila to premijera ili neki drugi nastup, i nikad nespremna ne izlazim na scenu. Vladam ulogom muzički i dramaturški pa nisam nesigurna.
Ali ipak istodobno treba puno toga svladati i uskladiti.
Opet se vraćam na temelje. Imala sam vrlo dobru osnovnu i srednju glazbenu školu u Tuzli i Muzičku akademiju u Sarajevu, imala sam dobre profesore pjevanja od Paše Gackić do Mire Zidarić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Sada se usavršavam kod Zlatomire Nikolove. Mnogo sam od njih naučila i stalno učim. Vrlo su važni i solfeggio i klavir. Na prijamni ispit u Zagrebu došla sam s Beethovenovom mjesečevom sonatom, pa su me profesori tri puta pitali s kojeg odsjeka dolazim.
U Sarajevu sam pohađala i teoretski odsjek sa zahtjevnijim programom. Profesor Vinko Krajtmajer je smatrao da mogu više napredovati pa me je poslao na dupli solfeggio i na tome sam mu zahvalna. Sad mi je puno lakše čitati ulogu i stječem veću muzičku sigurnost. I jedan savjet profesora mi je jako pomogao: nikad ne ispustiti iz vida dirigenta, makar krajičkom oka ga pratiti. Iako, kad se uloga dobro muzički nauči, može se i ne gledati dirigenta, malo je, doduše, teže jer zahtijeva veću koncentriranost. Kako bilo, nikada nisam imala s tim problema. Možda je to instinkt, nešto što u sebi nosite. Ili jeste ili niste – kako kaže Mo Lipanović
U Zagrebu ste nastupili u jednoj od glavnih uloga – Madame Lidoine na premijeri Poulencovih Razgovora karmelićanki, za koju ste bili i nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji do 30 godina, pjevali ste veliku ulogu Amelije u Krabuljnome plesu, opet bez probe, u Sarajevu ste bili Mimì u La Bohème ali na nedavnoj premijeri Balkanske carice na Cetinju pjevali ste apsolutnu glavnu, naslovnu ulogu, nosili ste predstavu. Je li to bilo posebno zahtjevno?
I da i ne. Najprije bih rekla da razlikujem operno pjevanje od koncertnog. Volim lijepo pjevanje, ali opera zahtijeva nešto više. Kolikogod lijepo pjevali, za scenu to nije dovoljno. Na sceni morate biti kompletan lik. Neoprostivo mi je kad pjevač na sceni samo pjeva, nije svjestan radnje, ne zna što se događa s likom koji tumači, ne surađuje s partnerima. Kad pristupam ulozi, želim o njoj saznati što je moguće više. Dok sam pripremala Madame Lidoine željela sam što više saznati o karmelićanskom redu. Pročitala sam nekoliko knjiga o njima koje sam našla na Kaptolu. Išli smo u posjetu karmelićankama u Brezovici. Bile su vrlo susretljive, dopustile su nam da uđemo u samostan, vodili smo s njima duge razgovore. Mnogo smo toga saznali od njih u neposrednom kontaktu. Išla sam u crkvu i molila se s njima. Htjela sam proniknuti u njihov način razmišljanja i osjećanja.
Kad sam radila na Balkanskoj carici, željela sam što više saznati o njezinom dramskom autoru crnogorskom kralju Nikoli i obišla sam sve građevine koje su s njim povezane, od njegove rodne kuće, dvora. Šetala sam parkovima u kojima je pisao stihove Balkanske carice, čitala sam njegove memoare, razmišljala sam što ga je nadahnulo za tu temu. Razgovarala sam s mještanima, otišla na Rijeku Crnojevića, htjela sam ući u taj poseban crnogorski mentalitet, u to čojstvo. Razgovarala sam puno s redateljicom i s dirigentom. Ne znam koliko se to osjeća u gledalištu. Ja uvijek osjetim kad pjevač dođe na scenu i samo pjeva ili kad jest u svojoj ulozi. Svakoj riječi, svakoj frazi pokušavam dati onaj smisao koji shvaćam i osjećam. Svakoj svojoj ulozi dajem srce i dušu, kolegice mi govore: nemoj srcem, pjeva se s mozgom. Ali ja ne bih mogla pjevati kad ne bih unosila srce.
To, naravno, ni u kojem slučaju nikako ne znači da zaboravljam na tehniku pjevanja, ili na dirigenta, ili partnere. Nailazim na pozitivne odjeke i prema kritikama struke i prijamu kod publike izgleda da nisam na pogrešnom putu.
Pjevate li na koncertima?
Sa sedamnaest godina s orkestrom Sarajevske filharmonije pjevala sam dvije arije iz Mozartova Figarova pira i od tada sam često nastupala s tim orkestrom, a kruna mojega desetogodišnjeg nastupanja s njima bio je prošlogodišnji koncert u bečkom Musikvereinu kad sam pjevala nekoliko odlomaka iz prve bosanske opere Hasanaginica.
Imaju li Hasanaginica i Balkanska carica nekakvih dodirnih točaka?
Imaju, obje su velik ponos svoje zemlje i zaista nešto čime se mogu predstaviti cijelom svijetu i vjerujem da hoće. One su za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru ono što su Ero i Zrinjski za Hrvatsku. A moja je želja otpjevati Evu u Zrinjskom u Zagrebu i Hasanaginicu u Sarajevu.
Stječe se dojam da ste Vi jako posvećeni pjevanju.
Priznajem da se divim mojim kolegicama Adeli Golac-Rilović i Ivani Kladarin koje imaju troje, odnosno dvoje djece. One su u stanju s njima biti po cijele dane, pratiti ih u školu, kuhati im, prati i onda navečer doći odmorne i svježe u kazalište na predstavu. Ja to ne mogu. Cijelo svoje vrijeme kad radim na nekoj ulozi poklonim toj ulozi i dugo mi treba da iz nje izađem. Možda sam još mlada pa ne mogu uskladiti sve zahtjeve, ali nisam u stanju ići po kafićima, diskačima, raznim feštama, uvijek sam sa sobom, sa svojim likom, s radnjom. Možda i to ima nekih pozitivnih strana.
To svakako ovisi od osobe do osobe. Ali ste vjerovatno zato i spremniji na neke žrtve.
Pa jesam. Pjevanje je zaista moj život i jako sam sretna da radim ono što volim. Kad netko radi ono što voli, onda je to velika sreća.Ustvari, kad idem na probu nikada nisam rekla da idem na posao. Pjevanje je moj život, moja sreća i dao Bog zdravlje da tako ostane. Jednostavno uživam u njemu, nikada mi nije dosta.
Jeste li sebi postavili neki cilj? Gdje? Što? Kada?
Želim svakako napredovati. Jako bih voljela dobiti stalno mjesto u zagrebačkoj Operi. Osjećam da Opera u mene ima povjerenje, kad mi povjerava važne zadatke. Na tome sam zahvalna i maksimalno se trudim da ga uvijek opravdam. U Sarajevu su mi nudili stalni angažman, i žao mi je što sam razočarala te meni vrlo drage ljude kad sam ga odbila. Ako sam ih povrijedila, ispričavam im se. Nadam se da ću i dalje odlaziti pjevati u Sarajevo, ali jednostavno želim Zagreb, u kojemu je moj dom i gdje sam debitirala.
Željela bih ići i vani na neke audicije. Već dvije godine imam stipendiju CEE Musiktheatra iz Beča. To je, recimo, put prema vani. Odat ću malu tajnu: prije dvije godine pjevala sam u Londonu na koncertu u čast Milke Trnine. Bilo je to prigodom izložbe o našoj velikoj umjetnici u Covent Gardenu. Kad sam ušla u taj veliki teatar – a nije jedini u koji sam ušla – rekla sam sama sebi: eh, Vedrana, tu ćeš pjevati. Nije baš skromna želja, ali nadati se i maštati je dozvoljeno, barem nama mladima, zar ne?
Od uloga priželjkujem Elizabetu u Don Carlosu, pa onda poslije Toscu i Santuzzu u Cavalleriji rusticani. Ali za to trebam tek stasati. Ipak imam mlado grlo i ne treba ga previše opterećivati. Možda će nekome biti čudno što sam već pjevala Sestru Angelicu, ali nisam u nju bezglavo uletjela. Najprije sam jako razmislila i posavjetovala se, ali prvenstveno slušam svoj intimni osjećaj. Vrlo sam samokritična i iskrena prema sebi. Dobro isprobam u sobi ulogu prije nego je prihvatim, i ako se sama ne osjetim sigurna, ne prihvaćam je bez obzira što mi tko rekao. Do sada nisam pogriješila, nadam se da neću ni u buduće.
Mislim da je važno da sačuvate zdrav osjećaj koji bi Vas trebao voditi u karijeri.
Nikada neću zaboraviti što nam je Dunja Vejzović rekla prije tri godine na natjecanju mladih opernih umjetnika. Rekla nam je pri upoznavanju: „Znate, djeco, pjevaču uvijek najprije strada mozak pa onda glas.“ To ću uvijek pamtiti. Pjevač mora paziti na svoje mentalno i fizičko zdravlje. Morate biti mentalno zdravi, da biste izašli na scenu. Nikada ne znate što se može dogoditi, nekakav nepridvidivi trenutak, kad morate ostati pribrani, posve sabrani. Može vam ne uspjeti pojedini ton ali s time se morate znati nositi. I morate znati trijezno prihvaćati pohvale. Svaka mi je pohvala podstrek za dalje, a to mi je i dobronamjerna pokuda. Kad me netko pohvali, ne doživljam kao da sam postigla sve. Znam da trebam biti oprezna sa svojim glasom i svojim ulogama i da nikada ne smijem prestati raditi na sebi. Uvijek mislim: mogu više. Volim poslušati svaku sugestiju od kolega o kojima imam visoko mišljenje kao umjetnicima i kao ljudima i razmišljati o njoj. Snimam svoje probe i predstave i pritom pažljivo pratim note. Nije uvijek lako ni suočiti se sam sa sobom. Ponekad sam razočarana kako mi nešto nije uspjelo onako kako sam željela, ali to znači da nisam dovoljno dobro napravila i da trebam popraviti. Neophodna je stalna nadgradnja.
Kakvo je mjesto opernog pjevača danas? Ima li mu mjesta u svijetu današnjice?
Naravno da ima. Ali jako mu je teško. Mediji su rasprostranjeniji nego prije, konkurencija je golema. Nije više dovoljan glas i muzikalnost, potrebna je široka naobrazba, visoka profesionalnost, valja obratiti pozornost na izgled, ponašanje, kako se krećete scenom. Redatelji su vrlo zahtjevni, ali meni se to sviđa. Želim da mi kažu što traže od mene i sve ću to učiniti koliko je to u mojoj fizičkoj moći da ispunim njihove zahtjeve. Naravno, sve što je logično i u kontekstu uloge, lika. Otvorena sam za sve opcije.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 9. kolovoza 2008. godine
