Napokon normalna režija romantične opere
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Vincenzo Bellini, Norma, dir. Filip Pavišić, red. Dejan Miladinović
-
Nemam u načelu ništa protiv moderne režije, dapače, ali ukoliko je suvisla i ako proizlazi iz glazbe i poštuje skladatelja. Ali isto me je tako razveselila tzv. normalna režija jedne romantične partiture u kojoj protagonisti nose radnju pa je najveći uspjeh redatelja ako svoje viđenje djela tako osmisli i realizira pa od njih postigne da sami vjeruju u ono što rade. Besmisleno je tražiti od pjevača da izvode neke nepotrebne radnje koje ih samo opterećuju a ne mogu im naći smisao, pa onda silom prilika postaju lutke na koncu koje mehanički izvršavaju ono što od njih traže često nemušti redatelji.
Upravo toga, na sreću, nije bilo u najnovijoj osječkoj opernoj premijeri remek-djela ranog romantizma – uprizorenju Bellinijeve Norme. Naravno, to se moglo dogoditi jer je izvedbu vodio vrlo muzikalan dirigent, režirao redatelj široke naobrazbe i velikog ne samo scenskog nego i muzičkog znanja, a pjevalo četvero solista koji su savršeno dobro znali što pjevaju pa su potaknuti intimnim doživljavanjem i usmjereni sigurnim vođenjem dali sve od sebe. I u tom je smislu osječka Norma dobra, respektabilna predstava koja se s užitkom sluša i gleda. Nenadmašna ljepota Bellinijeve melodike izravno je dolazila do slušatelja-gledatelja, pa ako i nije sve bilo savršeno, ništa nije omelo cjelokupan doživljaj.
Norme nema bez Norme i vjerojatno je to uloga od koje najviše zavisi uspjeh realizacije neke opere. Talijanska sopranistica Gabriella Morigi ima preduvjete da bude dobra Norma, iako se to baš nije dalo naslutiti iz njezina nastupnog prizora. Dovoljno je iskusna da rasporedi snage i beskrajno težak finale dočeka svježa i poletna. Ima glas kojim suvereno vlada i u njemu pronalazi cijelu paletu dinamičkih nijansi i boja kojima karakterizira različita emotivna stanja tog iznimno složena lika. Pjevačku interpretaciju unosi u scensku, osmišljava svaki pogled, pokret i pritom vrlo lijepo igra rukama. Dominira scenom ne samo vanjskim nastupom nego i nekom posebnom unutarnjom energijom koja nadahnjuje svaki njezin korak.
Pravo iznenađenje priredio je Miljenko Đuran kao Pollione. Navikli da ga gledamo – koliko nam to dopušta zagrebačka Opera – uglavnom u ulogama u kojima njegova iznimna kreativnost ima prevagu nad čisto pjevačkim udjelom, upoznali smo ga kao odličnog pjevača koji sigurno barata cijelim velikim opsegom uloge koja ne štedi tenora, pogotovo ne u najvišem registru. Pjevao je tu tešku ulogu suvereno i sa znanjem, ujednačenim glasom koji se približava dramskom tenoru, za kojim vapimo, ali ga ne znamo iskoristiti. Da je od prilično papirnatog lika rimskog prokonzula u Galiji napravio živo ljudsko biće, lik koji se nosi s Normom – ne treba ni naglašavati, jer je opće poznato da je on jedna od najjačih i najmuzikalnijih glazbeno-scenskih osobnosti koje danas imamo.Berislav Puškarić kao Oroveso svojim je plemenitim, toplim basom istaknuo svu ljepotu Bellinijeve duge melodijske linije. Dao je liku vođe druida ratničke akcente, a kad je bilo potrebno zatomljene izljeve očinske ljubavi. Helena Lucić Šego znatno je napredovala i pjevački i scenski dogradila svoju od prije nam poznatu kreaciju Adalgise obogativši je mladenačkom neposrednošću i nekom prividnom unutarnjom mirnoćom koja je uspješno konrapunktirala snažnim vanjskim akcentima Norme. I dvoje nositelja manjih uloga Clotilde i Flavija, Katalin Brunjai-Hihlik i Predrag Stojić uspješno su upotpunili solističku podjelu. Osječki operni zbor (zborovotkinja Ljubica Vuletić) nije imao većih zahtjeva u svojim dionicama pa je bio zaobljen i izražajan u zvuku, scenski vrlo prezentan, nimalo statičan, razigran u svojim ratničkim nastupima.
Providnost partiture ranog belkanta razotkriva kvalitetu orkestra, koji još nije postigao sve što se u njoj od njega traži, ali je djelovao nenametljivo, bez nekih promašaja, homogeno i usklađeno, mekanog udara, što dokazuje da je na dobrom putu i da uz dobar rad rezultati ne izostaju. Mladi ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku, dirigent Filip Pavišić, koji je poslijediplomski studij završio na bečkom Universität für Musik und darstellende Kunst kod Uroša Lajovica, potpuno je opravdao dobar glas koji ga prati. Krasi ga velika muzikaknost i ono nešto što stvara kontakt između scene i orkestra, izvođača i publike. Ne samo da drži u rukama konce glazbene izvedbe nego je nadahnjuje pa izvlači maksimum od svih sudionika. A kad k tome zna što hoće – a to vrlo dobro zna – postiže i rezultat. To je dirigent s lijepom perspektivom, ako mu i prilike budu išle u prilog.
Redatelj Dejan Miladinović, umjetnički ravnatelj beogradske Opere, s bogatim iskustvom – oko 160 produkcija, od kojih mnoge u Sjedinjenim Američkim Državama i na cijelom teritoriju bivše države – našao je pravi omjer modernog i standardnog koji odgovara stilu i sadržaju jedne ranoromantične operne tragedije. Sam svoj scenograf opremio je scenu jednostavnim rješenjima i promjene mjesta događanja riješio vrlo živim, možda i preživim projekcijama. A što je najvažnije, izvrsno je riješio odnose među likovima, koji su bili vrlo dobro profilirani i vrlo dobro međusobno igrali, premda se na nekoliko mjesta nije držao zadanog teksta (poglavito u prizorima s djecom). I razigrao je zbor koji je od uglavnom promatrača u takvim operama, postao jedan od sudionika radnje. Riješio se gotovo svih stereotipa, što nije nimalo laka zadaća kad je riječ o tom opernom žanru.
Boje scene kao i boje kostima (kostimografkinja Jasmina Pacek) uz osvjetljenje (voditelj rasvjete Tomislav Kobia) dali su skladan okvir za odvijanje drame. Baš u tom razvoju drame, njezinom logičnom tijeku i kulminaciji u završnom prizoru i leži vrijednost ove Miladinovićeve režije. Radnja koja je do tada tekla gotovo paralelno, u finalu se sjedinila i upravo buknula u napetoj dramatici. Bjelina kostima Orovesa, neprikosnovenog vođe, i djevičanske Adalgise izdvajala se od dominantno smeđe odjevenih druidskih ratnika i njihove vrhovne svećenice i njezine pratilje, čija je odjeća imala topliju, zagasito ružičastu nijansu. S druge su strane Rimljani na čelu s Pollioneom bili bitno obilježeni crvenom bojom. Bio je to skladan vizualno-psihološki kontrast.
Bellinijeva glazba nesmetano je prosipala svoju jedinstvenu ljepotu. I svi su izvođači tome pridonijeli. A nije li prvenstvena dužnost izvođača, dakle posrednika, da stave u prvi plan autora i prenesu njegove vrijednosti onima koji su došli da ih prime? Pravi umjetnici rukovode se takvim shvaćanjima. Osječka Norma vrijedna je stepenica na tome putu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. svibnja 2013.
Piše:

Barbieri