Uspješan start

Muzička akademija u Zagrebu i Kazalište Mala scena, Zagreb: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, red. Ivica Šimić i Cynthia Hansell-Bakić

• 
  
  Studentske produkcije uvijek privlače pozornost. Lijepo je gledati i slušati mlade talentirane ljude koji redovito toj svojoj zadaći pristupaju s velikim zanosom i krajnjom odgovornošću. A tim više je zanimljivo kad je riječ uglavnom o studentima nižih razreda, među kojima je bio i jedan srednjoškolac. Studenti klase red. prof. Cynthije Hansell-Bakić i njihovi gosti pripremili su scensku izvedbu, vrlo malo kraćenu, Mozartove komične opere Figarov pir, naravno, najpogodnije za prve umjetničke korake. Mladi pjevači pjevali su i glumili dva i pol sata a da ih nije napuštala koncentracija. Nastupili su bez dirigenta, uz glasovirsku pratnju Ivana Pernickog čiji su udio i trud nemjerljivi. Bez njegovog sigurnog i pouzdanog udjela predstava se i ne bi mogla ostvariti.
  
  Ponajprije treba istaknuti da su svi glazbeno i jezično odlično znali svoje uloge i bili zadivljujuće sigurni. Griješili su minimalno, tek ponekad u većim ansamblima ali to je posve prirodno jer tu je doista potreban dirigent. Pritom su bili toliko scenski razdragani i razigrani da su tu radost i veselje prenijeli na mnogobrojnu publiku. Uz minimalna sredstva, skromno ali uspješno, odjenula ih je kostimografkinja Antonia Jakšić Dorotić. Ukusno likovno oblikovanje djelo je Buge Marije Šimić, a oblikovanja svjetla Željke Fabijanić Šaravanja. Producentica je Vitomira Lončar, a jednostavnu ali logičnu i funkcionalnu režiju potpisuju Ivica Šimić i duša ove realizacije Cynthia Hansell-Bakić.
  
  Posve je jasno da su mladi pjevači bili bolji u bržim odlomcima jer im je mladost tome išla u prilog. Malo manje dobri bili su u polaganim arijama koje zahtijevaju vladanje legatom, što implicira vladanje dahom, dobar appoggio. Na tome moraju još dosta raditi. Upravo suverenom sceničnošću imponirali su Buga Marija Šimić kao Susanna i Emil Martinović kao Figaro. Ona je k tome bila i neodoljivo ljupka. On treba još umekšati i zaobliti svoj nastup, a ona, poglavito u ariji iz četvrtog čina, poraditi na dahu i frazi. Osobno najviše me se dojmio najmlađi, bariton Luka Ivoš u ulozi Grofa. Ima u njemu ono nešto, elementarna muzikalnost i finoća s kojom se rađa a dobrim se školovanjem nadograđuje i usavršava. Marijana Radičević susrela se s problemima u ariji Grofice iz trećega čina, ali to i jest, kao i arija Grofa, pjevački najteži odlomak opere. Sandra Vidović rijetko je uspješno zašla u karakter osebujna lika kakav je Cherubino, Lorena Krstić dobro je otpjevala ariju Barbarine, Peter Gojkošek pokazao je kao Don Bartolo dobar vokalni materijal. O Mariji Posavec kao Marcellini, Mariju Filipoviću kao Don Basiliju i Toniju Nežiću kao Antoniju ne bih još ništa sigurnije rekla. Trebamo ih čuti u malo većim ulogama. Solistički ansambl upotpunila je mala cvjećarica Leona Vujičić.
  
  Iznimno je važno za mlade pjevače da na samom početku visokog školovanja nauče scenske, a ne samo glazbene zakonitosti. Za pretpostaviti je naime da svi žele doći na scenu, a da bi to poslije s uspjehom učinili, moraju što prije svladati elementarni scenski zanat. Ovi mladi pjevači na najboljem su putu u tom smjeru. Jasno je da trebaju još mnogo raditi, ne samo na izgradnji pjevačke tehnike nego i na razvoju vlastite osobnosti, ali osnovno je da su pokazali da mogu i hoće. Ako se budu trudili i puno na sebi radili, pravi rezultati neće izostati. Ova je predstava bila vrlo dobar početak i zdrav temelj za budućnost.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 3. svibnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri