Metropolitan nam je ove sezone u Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu ponudio niz neponovljivih glazbeno-scenskih doživljaja, većinom vezanih uz nova uprizorenja. Redom održavanja predstava navest ćemo neka koja su posebno ostala u sjećanju: virtuozna Audrey Luna kao Ariel u vrlo zanimljivoj produkciji opere Oluja Thomasa Adèsa, Elīna Garanča u svom pravom repertoaru kao Sekst u Mozartovu Titusu, u kojemu je i tri desetljeća stara režija Jean-Pierrea Ponnellea uspješno izdržala usporedbu s novim realizacijama, tri prvorazredna tenora i divna Susan Graham kao Didona u Trojancima, uzbudljiva Joyce DiDonato kao Maria Stuarda kojoj se pridružila efektna Elza van der Heeven u ulozi Elizabete, izvrstan Marcelo Álvarez kao pravi verdijanski tenor u Krabuljnom plesu, vrhunski Željko Lučić kao Rigoletto i Diana Damrau kao Gilda, danas najbolji svjetski interpreti tih likova, atraktivan Peter Kaufmann kao Parsifal i veličanstveni René Pape kao Gurnemanz.
Unatoč tome što se kaže kako je Metropolitan tradicionalan u režijskim uprizorenjima, upravo smo ove sezone gledali nekoliko sjajnih modernih režija Oluju Roberta Lépagea, Mariju Stuardu Davida McVicara, Krabuljni ples Davida Aldena, Rigoletta Michaela Mayera i Parsifala Françoisa Girarda. Zbor i orkestar prvoraredni su, a zborovođa Donald Palumbo čudotvorac u njegovanju zvuka – preciznost se sama po sebi razumije – u tako golemom i raznolikom repertoaru. Od dirigenata – najviše je dirigirao prvi dirigent Meta Fabio Luisi – istaknuli bismo Danielea Gattija u Parsifalu i Michelea Mariottija u Rigolettu.
No možda je posljednje uprizorenje – nova produkcija Händelova Julija Cezara – i nadmašilo sve sjajne prethodno navedene. Gotovo pet sati trajanja opere protekli su u trenu, divna glazba tog rođenog Nijemca i naturaliziranog Engleza u vrhunskoj glazbenoj i scenskoj interpretaciji protjecala je kao brza rijeka s niskom bisera. Ne znam može li se itko u svijetu danas i približiti Natalie Dessay u vrlo zahtjevnoj ulozi Kleopatre! Ne samo da je virtuozno svladala sve njezine goleme vokalne teškoće, od zamršenih koloratura do krasnih dugih mirnih fraza nego je izvrsno igrala i plesala. Mezzosopranistica Alice Coote u ulozi Seksta i kontraaltistica Patricia Bardon kao Kornelija prekrasno su otpjevale jedan od najljepših dueta u cijeloj opernoj literaturi na kraju prvoga čina. Tri kontratenora: Amerikanac David Daniels, pojam Cezara, Francuz Christophe Dumaux kao Ptolemej i Marokanac Rachid Ben Abdeslam u ulozi Nireneja potpuno su opravdali ugled koji takvi glasovi danas sve više uživaju. I kao jedini pravi duboki glas pridružio im se talijanski, kako sebe prikazuje, bariton i bas Guido Loconsolo. Svi ti vrunski pjevači vođeni sjajnim Harryjem Bicketom jasno su dokazali kako je Händel punokrvan skladatelj čiju glazbu treba pjevati odnjegovano i osmišljeno ali s punim plućima. Bicket je sjajan Metov orkestar prilagodio stilu koji on baš ne njeguje, i postigao visok rezultat.
Što reći o režiji Davida McVicara? Jednostavno: očaravajuća, sjajna, duhovita, s brzim izmjenama prizora i ugođaja, ukusno uravnotežena, maksimalno moderna i maksimalno izražajna, duboka u ideji, virtuozna u realizaciji. A što je postigao od svojih interpreta koji su na sceni ne samo pjevali nego i igrali kao dramski glumci – o tome možemo samo sanjati. No o tome će moći sanjati na žalost ne tako brojna ali birana publika visokih estetskih standarda koja zna tko je Händel. Zagrebačke glazbenike i kazališne djelatnike, osim vrlo rijetkih iznimaka, to ne zanima. Šteta! Za njih!
Metropolitan u Lisinskom divan je prozor u svijet i okrjepa za operne znalce i ljubitelje opere.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 30. travnja 2013.
