Još prije no što je 1849. napustio Dresden u neizvjesnosti zbog budućnosti, Wagner je napravio prve skice za opus koji će se razviti u tetralogiju Prsten Nibelunga, najdulje djelo u povijesti zapadne glazbe. Prvi nagovještaj o skladanju potječe iz travnja 1848. U početku ga je zamislio kao alegoriju socijalnih nemira u Europi koji su počeli s revolucijom u Parizu 1848. Glavni mu je izvor bio srednjovjekovni njemački Nibelungenlied (Ep o Nibelunzima), poglavito njegova prva polovina. Najprije je 1848. napisao libreto za operu Siegrieds Tod (Siegfriedova smrt). Po dolasku u Zürich proširio je priču na operu o mladom Siegfriedu. Kompletirao je tekst ciklusa libretima Walküre i Rajnina zlata, a postojeće je do 1852. prilagodio novom konceptu. Rajnino zlato počeo je skladati u studenome 1853., za njim je odmah, 1854., slijedila Walküra. Onda je 1856. počeo raditi na trećoj operi – Siegfriedu, završio prva dva čina i ostavio ih po strani da bi se potpuno usredotočio na novo djelo – Tristana i Izoldu. Od prve naznake Ringa do završetka skladanja Sumraka bogova 1874. proći će 26 godina. Rezultat je bio ciklus od otprilike petnaest sati trajanja. Dvadeset osam godina, s prekidom od dvanaest godina u kojima je skladao Tristana i Izoldu i Majstore pjevače, bilo mu je potrebno da ga sklada, prerađuje i naposljetku priredi za cjelovitu izvedbu 1876. u Bayreuthu.
Nakon neuspjele premijere prerađenog Tannhäusera, tzv. pariške verzije, Wagner je napustio Pariz, ali ne mogavši natrag u Bavarsku, otišao je u Biebrich u Prusku i počeo raditi na Majstorima pjevačima (Die Meistersinger von Nürnberg). Nije uspio ishoditi premijeru Tristana i Izolde u Beču, opet je zapao u loše novčano stanje, a 1862. definitivno se rastao s Minnom, koja je umrla 1866. Priredio je nekoliko koncertnih turneja u Pragu, Budimpešti i Rusiji. Njegov se život bitno promijenio kad je 1864. na bavarsko prijestolje stupio osamnaestogodišnji Ludwig Drugi (1845-1886). Vatreni obožavatelj njegove glazbe doveo ga je u München i podmirio njegove ne baš male dugove. Ludwig mu je stavio na raspolaganje neograničena novčana sredstva kako bi ostvario svoje umjetničke planove. Nekadašnji revolucionar na barikadama postaje dvorski dirigent i obilato se koristi kraljevom naklonosti. Na kraljev zahtjev počeo je diktirati autobiografiju koju je nazvao Mein Leben (Moj život).
Te 1864. počinje i Wagnerova ljubavna veza s Lisztovom kćeri Cosimom (1837-1930), tada suprugom još jednog njegova vatrenog poštovatelja, slavnog dirigenta i pijanista Hansa von Bülowa (1830-1894). Sljedeće godine, u travnju, rađa se prva kći Wagnera i Cosime i dobiva ime Izolda. Veza Wagnera i Cosime skandalizirala je cijeli München, uključujući i dvor, i u prosincu 1865. Ludwig je bio prisiljen zamoliti skladatelja da napusti grad. Priskrbio mu je vilu Tribschen na Luzernskom jezeru.
Rajnino zlato
Rajnino zlato Wagner je završio 1869. Ono počinje mitski svečano s namjerom da se otkriju odgovori na pitanja koja more čovjeka od postanja – i u tom se uvodu osjeća prisutnost potisnute sumnje prigušene svečanošću obećanja. I dok je sam početak uzdignut na maštoviti, viši plan, već sljedeće glazbeno-scensko događanje, premda s istaknutim mitskim i nadnaravnim, ima u biti i u detaljima posve razumljiv, svjetovni i, sa psihološkog motrišta, duboko ljudski značaj. Alberichova mržnja i želja za moći koju donosi blago rađa se iz nedostatka ljubavi: ružni čovječuljak uzalud želi dosegnuti lijepe Rajnine kćeri i od tog jalova napora nastaje razočaranje koje prelazi u pobunu, jedini mogući oblik otpora; on proklinje ljubav i krade čarobno Rajnino zlato koje donosi moć. Otvara se ponor nesporazuma i nepravde. Wotan, genij svjetlosti i gospodar svijeta, također je podložan posve ljudskim slabostima, čak više od ostalih, jer njegova težnja da uskladi zakon s ljudskom prirodom najdelikatnija je i najekstremnija kušnja. On uzalud nastoji pomiriti inkompatibilne sastavnice vlastite naravi sa svijetom: nagon, čuvstvo i razum, vrlinu i životnost, zakon i prirodu. Ono što Wotanu oduzima nadnaravnu i hladnu moć savršenog rasuđivanja i postupanja duboko je ljudska osobina: on ima znanje, moć i svijest o nuždi, ali najviše ga muči i razapinje potreba za ljubavlju pa se nastoji domoći Freie. Ali ona pripada Fafneru i Fasoltu kao nagrada za to što su, prema želji samog Wotana, sagradili bogovima neosvojivi grad. I nastaje nesklad koji označava nepomirljivost ljudskih nagona i težnji, ali još uvijek ima nade u drugačiji izbor, tj. u pomirenje prirodnih razlika.
Wagner je želio da se Rajnino zlato izvede kao dio Prstena, ali njegov je kraljevski zaštitnik Ludwig tražio da se prikaže ranije, i tako je ono praizvedeno 22. rujna 1869. u Dvorskom kazalištu u Münchenu. Dirigirao je Franz Wüllner (1832-1902), koji je 1869. na mjestu glavnog dirigenta naslijedio Hansa von Bülowa. Wotana je pjevao August Kindermann (1817-1891), koji je 1846. došao u münchensku Dvorsku operu, dobio naslov komornog pjevača – Kammersängera i kao pjevač i redatelj uživao veliku popularnost. Fricka je bila Sophie Stehle (1838-1921), koja će prva tumačiti i Brünnhildu u Walküri. U Münchenu je djelovala od 1860. do 1874, a onda se zbog udaje za baruna povukla sa scene. Logea je pjevao ugledni dramski tenor Heinrich Vog(e)l (1845-1900), poznat po veliku glasu i velikoj izdržljivosti. Tumačio je sve Wagnerove tenorske uloge osim Stolzinga. Bio je poznat i kao Otello. Vogel je Logea pjevao i na premijeri u Bayreuthu.
Rajnino zlato prvi put je prikazano u tada Narodnom kazalištu u Zagrebu 11. travnja 1935. u prijevodu Milutina Cihlara-Nehajeva. Dirigirao je Krešimir Baranović, režirao Tito Strozzi, scenograf je bio Ljubo Babić. Brojnu solističku ekipu predvodio je gost iz Bečke državne opere, poznati vagnerijanac Josef von Manowarda (1890-1942). Veliki Wotan hrvatske scene, Josip Križaj, razbolio se prije premijere, ali je poslije kontinuirano pjevao tu ulogu. Ančica Mitrović, Vilma Nožinić i Đurđa Milinković bile su božice, Nikša Štefanini, Pajo Grba i Anatol Manoševski bogovi, Leo Mirković i Milan Šepec Nibelunzi, Aleksandar Griff i Lav Vrbanić divovi, a Rajnine kćeri Nada Tončić, Ludmila Radoboj i Elza Karlovac. Djelo je obnovljeno 1943. pod ravnanjem Lovre Matačića. U nizu novih interpreta u osamnaest izvedaba spomenimo Josipa Gostiča kao Logea, Tomislava Neralića kao Fasolta i Srebrenku Jurinac kao Freiu. Djelo je obnovljeno 1989. pod ravnanjem Mira Belamarića u režiji Hansa Petera Lehmanna. Do danas je Rajnino zlato doživjelo trideset izvedbi u HNK-u u Zagrebu, a jedanput je izvedeno polukoncertno u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski pod Matačićevim ravnanjem.
Walküra
Srednjovjekovni njemački Nibelungenlied (Ep o Nibelunzima), poglavito njegova prva polovina, temelji se na pričama iz usmene predaje koje su u njemačkim zemljama poznate od ranoga srednjeg vijeka, a govore o povijesnim događanjima i ličnostima iz 5. i 6. stoljeća. Wagneru nije bila nepoznata ni staronorveška mitologija i saga o Völsunzima iz kasnijeg 13. stoljeća, u kojoj se opisuje podrijetlo plemena Völsunga i njegova propast. Saga uključuje priču o Sigurdu i Brynhild i uništenje Burgundaca. O tome je skladao operu Sigurd i francuski skladatelj Ernest Reyer (1823-1909).
Prvi nacrt teksta za Walküru potječe iz jeseni godine 1851. U pismu prijatelju Uhligu u studenome te godine Wagner piše da radi na novome djelu Siegmund i Sieglinda: kazna Walküre. Desetak dana kasnije u pismu Franzu Lisztu djelo naziva Die Walküre. U svibnju 1852. već je razradio radnju u prozi, a u stihove ju je pretočio u lipnju. Konačni tekstovni oblik djelo je dobilo u veljači 1853, kad je za privatnu uporabu tiskan cijeli Prsten Nibelunga. Prve muzičke skice za Walküru potječu iz ljeta 1852. Na njoj je radio petnaest mjeseci – od siječnja 1855. do ožujka 1856. godine.
U sklopu nibelunške tetralogije Walküra zauzima posebno mjesto. Dok je njezin prvi dio prožet svojevrsnom vedrinom i nesputanom snagom, drugi dio već naviješta tmurne i depresivne elemente kasnijega pesimističnog raspleta. Dok je Rajnino zlato prolog, Walküra je pravi početak radnje i, kao zasebna cjelina, najkompletnije ostvarenje ciklusa pa se vrlo često odvojeno i izvodi. Spontana incestuozna ljubav Siegmunda i Sieglinde, wälsunških blizanaca koje je Wotan začeo sa smrtnom ženom – a njega su u djetinjstvu poznavali pod imenom Wälse pa se smatraju njegovim plemenom – nedvojbeno je jedna od najljepših, ako ne i najljepša epizoda velike glazbene poeme o sudbini plemenitog zanosa koji biva poništen zbog nedostatka svrhovite motivacije i zbog ograda koje su naslijeđe tradicijskih postulata kojima je nužno ograničen ljudski život. Patina legende i romantičarska omaglica drevnog mita iskre punim sjajem u nostalgičnim suzvučjima opojne glazbe koju je Wagner skladao u naponu stvaralačkog entuzijazma i u raskošnom zamahu svoje životne i umjetničke zrelosti.
Wagner je želio i da se Walküra izvede kao dio Prstena Nibelunga, ali Ludwig II. tražio je da se prikaže ranije, i tako je praizvedena u Kraljevskom dvorskom i narodnom kazalištu – Dvorskoj operi u Münchenu 26. lipnja 1870. u kraljevoj nazočnosti. Dirigirao je Franz Wüllner. Heinrich Vog(e)l pjevao je Siegmunda, a njegova supruga Therese Vogl (1845-1921), rođena Thoma, kojom se 1868. oženio, pjevala je Sieglindu. Hunding je bio Kaspar Bausewein (1838-1903), crni bas koji je u Dvorskoj operi u Münchenu djelovao više od četiri desetljeća. On je 1869. bio i Fafner u Rajninu zlatu i 1888. Harald u zakašnjeloj praizvedbi ranije Wagnerove opere Vile (Die Feen). Wotana je pjevao August Kindermann, a Brünnhildu Sophie Stehle. Fricku je pjevala Anna Kaufmann, o kojoj se zna samo to da je došla u Dvorsku operu u München 1869. nakon što je slavna hrvatska umjetnica Matilda Mallinger otišla u Berlin pa je preuzela nekoliko njezinih uloga. Godine 1872. otišla je iz Münchena.
Vjerojatno najzaslužniji za naše kazalište, intendant Stjepan Miletić, za svoje intendanture od 1894. do 1898. imao je namjeru izvesti cijeli Prsten Nibelunga i počeo je djelom koje se najčešće izdvojeno izvodi – Walkürom. Premijera 16. travnja 1898. u Hrvatskom zemaljskom kazalištu bila je jedna od Miletićevih posljednjih, odstupio je u lipnju.Vrlo naobražen bariton, Portugalac koji će pjevati u Covent Gardenu i Metropolitanu, tada član Opere, Maurizio Bensaude pjevao je Wotana. „Junakinja večeri“, prema Miletiću, bila je Leonija Brückl „kao Brünnhilda jakoga glasa i vješte igre“. Siegmunda, Sieglindu i Hundinga pjevali su češki umjetnici u angažmanu u Zagrebu: Rikard Hofer, Anka Matouškova i Edo Aschenbrenner, a Marija Gljivarec Fricku. Dirigirao je Nikola Faller, režirao Julijo Schwabe. U sljedećim izvedbama Walküre – a njih je do danas u HNK-u u Zagrebu bilo više od četrdeset – Josip Križaj preuzeo je ulogu Wotana i postao njegov antologijski tumač. Ljubica de Strozzi-Oblak, buduća prvakinja Berlinske opere (pod imenom Violetta de Strozzi), pjevala je Sieglindu. Brünnhilda je bila Ančica Mitrović, jedna od najvećih umjetnica hrvatske operne scene, a Siegmunda je pjevao tenor međunarodnog ugleda Pavao Marion Vlahović. U novije vrijeme zagrebačka Opera izvela je Walküru na gostovanjima u Ljubljani, Kijevu, Boljšoj teatru u Moskvi i u Beogradu. U međuvremenu njezin prvi i treći čin izvedeni su 1974. na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Siegmund i Brünnhilda bili su njemački gosti Hermin Esser i Ester Kovacz, Sieglindu i Hundinga pjevali su naši, danas nažalost pokojni, umjetnici Božena Ruk-Fočić i Franjo Petrušanec, a Wotan je bio Tomislav Neralić.
Pod naslovom Walkiria djelo je upoznala riječka publika 1910. u Teatru Comunale u izvedbi talijanske operne družine.
Siegfried
Životno sređen, uz moćna i bogata zaštitnika, Wagner je sve snage usmjerio na Prsten Nibelunga. Rajnino zlato i Walküra bili su izvedeni u Münchenu 1869. i 1870., ali skladatelj je želio da se tetralogija u cijelosti izvede u posebnoj opernoj zgradi. Godine 1871. izabrao je mjesto – mali bavarski grad Bayreuth, sljedeće godine preselio se u nj s obitelji, i položen je temeljni kamen za Festspielhaus – Dvoranu svečanih igara. Ludwig je uložio pozamašan novčani iznos za njezinu gradnju. Wagnerovi su se uselili u vilu koju je skladatelj nazvao Wahnfried (što bismo mogli prevesti kao nađeni mir poslije razočaranja i ludovanja). Postigao je ono što je želio, dobio je svoj umjetnički hram. Prema njegovim nacrtima sagrađeno ružno zdanje od opeka na zelenom brežuljku sa skrivenim orkestrom i sjajnom akustikom naposljetku je otvoreno 13. kolovoza 1876. Rajninim zlatom, predvečerjem Prstena Nibelunga. Slijedila su tri dana: Walküra, Siegfried i Götterdämmerung (Sumrak bogova). Prvotno zamišljena kao trijumf mladoga junaka Siegfrieda, tetralogija je Wagnerovim radom na njoj, koji je trajao 26 godina, i kao posljedica urođena pesimizma koji je pod utjecajem Schopenhauerove filozofije postao još jači, dobila drukčiji završetak. Siegfried umire.
Već sama činjenica da je stanka od začetka do završeka opusa trajala punih šesnaest godina upozorava na određena kolebanja u vezi s konačnom koncepcijom nibelunške tetralogije, koja je isprva bila zamišljena kao apoteoza optimističnog stajališta prema životu i ljudskim mogućnostima, a dovršena je i zaključena Sumrakom bogova, kao konačni rasap svih mladenačkih ideala. Ona pruža iznimno kompletan uvid u opću društvenu i umjetničku atmosferu doba koje je uvjetovalo djelo, pa čak i više od toga – djelo pokazuje krupne dvojbe na koje u različitim oblicima nailazi umjetnost svakog razdoblja.
Poslije skladanja drugoga čina Wagner je odbacio Siegfrieda i završio ga tek četrnaest godina kasnije, a u međuvremenu stvorio dva remek-djela: Tistana i Izoldu i Majstore pjevače. I tu se prelomila njegova koncepcija tetralogije. Kad je 1856. shvatio da svojem mladom junaku u kojega je toliko vjerovao i polagao velike nade ne može pružiti vedru budućnost, počeo ga je izjedati crv sumnje i sav nesretan pisao je Franzu Lisztu: „Odveo sam svojega Siegfrieda duboko u samotnu šumu. Tamo sam ga polegao pod lipu i oprostio se od njega plačući. Napravio sam nasilje nad samim sobom. Istrgnuo sam ga iz svojega srca da ga živog pokopam. Morao sam izdržati surovu i krutu borbu prije nego što sam se na to odlučio. Hoću li ga se još ikad prihvatiti? ... To je zauvijek svršeno. Nemojmo više govoriti o tome.“
Ako je Walküra najsuptilniji i najdojmljiviji izraz nibelunške tetralogije, Siegfried je nesumnjivo najkompleksniji, najgrčevitiji, prema tome najtragičniji izraz svjedočanstva o veličini potrebe i očajničkoj snazi nade. Taj drugi dan Prstena Nibelunga zapravo je divovska metafora ustreptalog i upornog čuvstva, potrebe za humanističkim idealom koji se našao pred nepremostivim zidom apsurda. On otkriva pravo lice smrtno ranjene vjere umjetnika u smisao budućnosti: otkriva zasebni život u kojemu je stiješnjena stvarna pravednost, pomirena s elementarnom snagom. Siegfried je čista i nepomućena oaza raspjevane mladosti, svjetlost ideala bez sjene sumnje i bez nagovještaja poraza. Nakon Tristana i prošlih četrnaest godina, dosljedno svečan i obećavajući Siegfriedov finale ispunjen je i određen gorčinom iskustava pa ne označava čistu radost postojanja nego u svoj svojoj himničkoj raspojasanosti sadrži prizvuk neizbježne nevolje. Izvorna oda radosti, erupcija prirodne snage, taj najvedriji trenutak epohe ostao je zgrčen u prolaznom zanosu, nakon kojega slijedi žalosna alternativa: bijeg ili poraz. U glazbenom pogledu Siegfried sadrži iznimno složen sustav Leitmotiva (provodnih motiva), među kojima neka budu navedeni neki: motiv mača, motiv zlata, Siegfriedovi motivi, motiv ljubavi-života, motiv Wälsunga, motiv ljubavi, motiv Walhalle, motiv čara vatre, motiv prstena, motiv Nibelunga, motiv kletve, motiv ljubavne radosti, motiv ljubavnog mira, motiv Rajninih kćeri, motiv kasa valkira, motiv Erde, motiv sudbine, motiv ljudskog naslijeđa, motiv sporazuma, motiv Logea, motiv Fafnera, motiv Freie i motiv Fricke. Siegfried je dovršen 1871., a od početka rada na njegovu libretu 1851. do završetka skladanja prošlo je dakle dvadeset godina. U bečkom Theatru an der Wien u siječnju 1863. izvedeni su koncertno odlomci iz prvoga čina.
Sumrak bogova
Kad je Wagner 1856. shvatio da svojem mladom junaku u kojega je toliko vjerovao i polagao velike nade ne može pružiti vedru budućnost, odbacio ga je i nije više htio o tome govoriti. Ali Siegfried je ipak posve zaokupio njegove misli – uostalom, i sinu je po njemu dao ime. Nastao je tako Sumrak bogova s prologom i tri čina. Njime je zaključio svoje viđenje mita o Nibelunzima, staroj sagi o pogubnoj moći zlata koje krije rijeka Rajna, a čuvaju ga njezine kćeri, i unutar njega priču o ljubavi Brünnhilde i Siegfrieda.
Kad je kasne rujanske večeri 1869. u Münchenu prema želji nestrpljiva bavarskog kralja Ludwiga II., obožavatelja Wagnerove glazbe, i protiv skladateljeve želje, izveden prvi dio u tome času još nedovršene tetralogije Prsten Nibelunga – prolog pod naslovom Rajnino zlato – djelo je zadivilo glazbeni svijet jednako svojom misaonošću kao i glazbeno-scenskom dramaturgijom. Zaodjenuvši zbivanja u vijenac starodrevnih mitskih likova i njihovih čudesnih ambijenata, Wagner je – kao i uvijek sam svoj libretist – stvarao upravo šekspirovski životan i dojmljiv teatar, u kojem se zrcale društvene aktualnosti skladateljeve epohe, filozofska i društveno-politička naziranja. Protutnjala je revolucionarna 1848. sa svojim romantičnim zanosima i već se jasno ocrtavala sablast industrijalizacije te novi građansko-kapitalistički egoizam, obilježen pohlepom za bogaćenjem i vlašću. Usred takvih zbivanja sazrio je genij nemirna duha i neuravnoteženih životnih shvaćanja – čovjek koji je bježao preko pola Europe jer nije mogao platiti lakomisleno nagomilane dugove, koji je stajao na barikadama Dresdena i družio se s Bakunjinom, vatreni zaljubljenik koji je preoteo ženu prijatelju i najbližem suradniku, umjetnik koji je novčano upropaštavao ludog vladara da bi ostvario svoj nevjerojatan san: gradnju vlastitog kazališnog svetišta na „zelenom brežuljku“ maloga bavarskog grada Bayreutha i ondje 1876. godine izveo svoj golemi projekt tetralogije Prsten Nibelunga. Na tom svjetskom kulturnom događaju bio je cvijet tadašnje Europe, među ostalima skladatelji Franz Liszt, Eduard Grieg, Anton Bruckner, Petar Iljič Čajkovski i Camille Saint-Saëns, filozof Friedrich Nietzsche, dvije okrunjene glave, njemački car Wilhelm I. i, naravno, bavarski kralj Ludwig II.
Uspinjanje do Bayreutha, neke vrsti vlastite Walhalle, Wagner je počeo davno prije: cijeli libreto tetralogije završio je i objavio još početkom 1853. Prema dostupnim saznanjima, bio je to isključivo spisateljski stvaralački čin, jer skladatelj još nije imao glazbenih predodžbi uz svoj tekst. Pet godina trajala je skladateljeva glazbena šutnja, od završetka skladanja Lohengrina 1848. Stvorio je vlastiti mit, trebalo je za nj pronaći vlastiti glazbeni jezik. Tek je u studenome 1853. osjetio prvo skladateljsko nadahnuće. Prošle su dvadeset tri godine do onih večeri u kolovozu 1876. kad je svijet upoznao kompletan Prsten Nibelunga s kojim je otvoren hram Wagnerove glazbe na „zelenom brežuljku“.
Jedinstvenost ciklusa postignuta je ne samo istim glavnim likovima i povezanim razvojem radnje nego i zajedničkim elementima glazbene građe, zasnovane na provodnim motivima kojih u Prstenu Nibelunga ima stotinjak. Glazbena dramaturgija temelji se na povezivanju tih motiva uz određene osobe, predmete, prirodne pojave, pojmove ili asocijacije. Glazba teče u beskonačnoj melodiji u kojoj se utapaju provodni motivi, bogato razrađeni u velikom orkestru kojemu su dodane i posebno konstruirane Wagnerove tube. Pjevačke dionice, blisko povezane sa značenjem teksta, uklopljene su u takav simfonizirani orkestar, a izražajnost njihove melodike povezana je s Wagnerovim pjesničkim tekstom, nadahnutim staronjemačkim stihovima bez rime. U tetralogiji je Wagner alegoričkom igrom oko ukletog zlata, smještenom u doba starogermanskog mita, radnjom i likovima opisao aktualne društvene odnose svoga vremena i neobično živo ocrtao pojedine likove, tako da svi ti njegovi bogovi, divovi, patuljci i drugi likovi imaju jasno oblikovane ljudske karaktere. To je izvanredno osmislio i izrazio veliki francuski redatelj Patrice Chéreau (1944.) pri postavljanju na scenu Prstena 1976. o njegovoj stogodišnjici i stogodišnjici Bayreutha.
Preostaje nam da zaključimo: ako je Walküra najsuptilniji i najdojmljiviji izraz nibelunške tetralogije, Siegfried je nesumnjivo najkompleksniji, najgrčevitiji, prema tome najtragičniji izraz svjedočanstva o veličini potrebe i očajničkoj snazi nade. Drugi dan Prstena Nibelunga zapravo je divovska metafora ustreptala i uporna čuvstva, potrebe za humanističkim idealom koji se našao pred nepremostivim zidom apsurda. Siegfried je bio posljednji treptaj konstruktivnog i nagonskog Wagnera, nakon kojega je ostalo golo i pusto žaljenje. Treći dan, Sumrak bogova, plaćanje je konačnog ostatka duga, zapravo priznanje zrelog čovjeka i umjetnika, gorko i gotovo suvišno priznanje da ni u životu ni u umjetnosti nije uspio pronaći istine u koje bi mogao s razlogom povjerovati, osim težnje, sputanog zanosa, samouništavajućeg kaosa i smrti.
U bečkom Musikvereinu u ožujku i svibnju 1876. izvedeni su koncertno odlomci iz prologa te prvog i trećeg čina Sumraka bogova.
Cjeloviti Prsten Nibelunga
Prsten Nibelunga praizveden je 1876. na prvim svečanim igrama u Bayreuthu Dirigirao je jedan od najpoznatijih dirigenata tog vremena, austrijski dirigent Hans Richter (1843-1916), poznat po velikom luku koji su imale njegove izvedbe, a to je pogodovalo interpretaciji Wagnera. Wotan i Putnik bio je jedan od najcjenjenijih pjevača vagnerijanaca, Nijemac Franz Betz (1835-1900), Hans Sachs na praizvedbi Majstora pjevača 1868., član Berlinske dvorske opere od 1859. do 1897. i član solističkog kvarteta u izvedbi Beethovenove Devete simfonije, kojom je 1872. postavljen temeljni kamen Bayreuthskih svečanih igara. Brünnhildu je pjevala slavna austrijska sopranistica Amalie Materna (1844-1918), poznata po snažnom glasu, koji je tijekom tri desetljeća duge karijere zadržao sjajnu svijetlu boju. Nakon debija u Grazu 1865. karijeru je počela u opereti u Carltheatru u Beču, a 1869. prvi put nastupila je u Dvorskoj operi i u njoj ostala 25 godina kao njezina velika prvakinja. Predvečerje Prstena, Rajnino zlato izvedeno je 13. kolovoza 1876. U ulozi Rajnine kćeri Woglinde nastupila je jedna od najvećih pjevačica svih vremena, velika vagnerijanka, ali i velika Norma, Lilli Lehmann (1848-1929).
Walküra je prvi put izvedena 14. kolovoza 1876. Siegmunda je pjevao jedan od najvećih vagnerijanskih tenora svih vremena, Albert Niemann (1831-1917), prvi Siegmund u prvoj izvedbi cijelog Prstena Nibelunga 1882. u Londonu i član solističkog kvarteta u izvedbi Beethovenove Devete simfonije, kojom je 1872. postavljen temeljni kamen Bayreuthskih svečanih igara. Sieglindu je pjevala Josephine Schefsky (1843-1912), pjevačica snažna glasa i velika glasovnog opsega. Debitirala je 1868. u Münchenu kao Gluckov Orfej. Bila je omiljena pjevačica Ludwiga II. Fricka je bila Friedericke Grün (1836-1917), pjevačica snažna glasa, velikoga glasovnog opsega i vrlo širokog repertoara. Pjevala je i Bellinijevu Normu. Povukla se sa scene nakon udaje za ruskog aristokrata. U manjoj ulozi valkire Helmwige nastupila je Lilli Lehmann.
Siegfried je praizveden u sklopu ciklusa Prsten Nibelunga 16. kolovoza 1876. Naslovnog junaka interpretirao je njemački tenor Georg Unger (1837-1887). Studirao je teologiju i glazbu, debitirao u 37. godini. Richter ga je preporučio Wagneru i otada je pjevao Siegfrieda u Siegfriedu i Sumraku bogova u svim izvedbama Ringa koje je Richter dirigirao. Mimea i Albericha tumačili su njemački umjetnici, tenor Karl Schlosser (1835-1916) i bariton Karl Hill (1831-1893), a Fafnera Franz von Reichenberg. Erdu je pjevala Luise Jaide (1842-1915). Wagner ju je čuo 1872. u Darmstadtu i impresioniran njezinim pjevačkim i interpreativnim mogućnostima, pozvao ju je u Bayreuth. Šumska ptica bila je supruga Georga Ungera, koloraturni sopran Marie Haupt (1849-1928), učenica slavne Pauline Viardot-Garcia.
Sumrak bogova praizveden je 17. kolovoza 1876. Siegfrieda je pjevao Georg Unger, Brünnhildu Amalie Materna. Gunther je bio njemački bariton Eugen Gura (1842-1906), nesuđeni slikar. Rođen u današnjoj Češkoj, studirao je pjevanje na Konzervatoriju u Münchenu i debitirao u tamošnjoj Dvorskoj operi. Zatim je djelovao u Leipzigu i Hamburgu. Gutruna je bila Mathilde Weckerlin, Alberich Karl Hill. Hagena je pjevao njemački bas Gustav Siehr (1837-1896), koji je nakon studija u Berlinu, 1863. debitirao u Neustrelitzu kao Oroveso u Normi. Od 1881. do smrti pjevao je u Dvorskoj operi u Münchenu. Waltrautu je pjevala Luise Jaide. Wagnerova nećakinja Johanna Jachmann-Wagner (1826-1894), pjevačica i dramska glumica neobična scenskog intenziteta, za koju je skladatelj prvotno zamislio Brünnhildu, nije je pjevala zbog poodmakle dobi pa je Prvoj Norni dala poseban pečat vlastite ličnosti. Druga Norna bila je Josephine Schefsky.
Prva izvedba Siegfrieda u Hrvatskoj bila je 26. svibnja 1938. Ravnatelj opere Krešimir Baranović želio je predstaviti cijeli Prsten Nibelunga, i nakon Rajninog zlata i Walküre na red je došao Siegfried. Nažalost, nije došao do Sumraka bogova. Baranović je djelom i ravnao, redatelj je bio Tito Strozzi, scenograf Ljubo Babić. Prijevod je priredio Petar Konjović. Naslovnu ulogu tumačio je gost Jan Barton. Brünnhilda je bila Ančica Mitrović, Mimea i Albericha pjevali su Božidar Vičar i Leo Mirković, Fafnera Aleksandar Griff, Erdu Lucija Ožegović, glas Šumske ptice bio je glas Bianke Dežman, a Wotan-Putnik bio je veliki Josip Križaj. Siegfried je tada izveden četiri puta. Sumrak bogova u Hrvatskoj nije izveden.
Najpoznatiji hrvatski umjetnici u Prstenu Nibelunga
Najslavniji hrvatski umjetnik, točnije umjetnica, koji je nastupao u Prstenu Nibelunga bila je Milka Trnina. Pjevala je Brünnhilu i Sieglindu u Dvorskoj operi u Münchenu, Covent Gardenu i Metropolitanu da spomenemo samo najveće svjetske operne kuće u kojima je nastupala. Sieglinda u Münchenu 1. rujna 1906. bio je i posljednji nastup velike Ternine na opernoj sceni. Tomislav Neralić pjevao je Wotana i Putnika u Berlinu i na gostovanjima, među njima i u Scali. U Scali je pjevao i Gunthera. Ruža Pospiš-Baldani bila je Erda i Fricka u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Scali i u Metropolitanu. Sieglindu je pjevala Božena Ruk-Fočić u Ženevi, Scali, Palermu, Seattleu, Genovi, Washingtonu, Bečkoj državnoj operi i na drugim pozornicama. Dragica Martinis pjevala ju je u talijanskim kazalištima, u Cataniji, Reggio Emiliji i Teatru La Fenice u Veneciji. Sena Jurinac bila je Sieglinda 1968. u Constitution Hallu u Washingtonu. Dunja Vejzović pjevala je Brünnhilde u Firenzi, Baselu i Monte Carlu. Biserka Cvejić i Đurđa Milinković pjevale su u Bečkoj državnoj operi Fricku i jednu od valkira. Lovro pl. Matačić dirigirao je Walkürom i Sumrakom bogova u Rimu, Napulju, Stuttgartu, Torinu, Palermu, Frankfurtu i Beču te cijelim Prstenom Nibelunga u Bavarskoj državnoj operi. Nikša Bareza dirigirao je u Scali Walkürom, Siegfriedom i Sumrakom bogova. Berislav Klobučar dirigirao je Walkürom u Bečkoj državnoj operi i Metropolitanu. U Scali je Bračanin Giovanni (Ivan) Scarneo pjevao Hagena u prvoj izvedbi Sumraka bogova u toj kući na otvaranju sezone 1896./1897. Zanimljivo je dodati da je Zadranin Gaetano Pini-Corsi pjevao Mimea na prvoj izvedbi Siegfrieda u Scali na otvorenju sezone 1899./1900. pod ravnanjem Artura Toscaninija.
Na Bayreuthskim svečanim igrama Fricku je pjevala Georgine (Đurđa) von Milinković. Živa snimka izvedaba Prstena Nibelunga od 13. do 17. kolovoza 1956. pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha objavljena je u izdanjima diskografskih kuća Golden Melodram 1.001 i Music&Arts.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 22. travnja 2013.
