Romantična opera velikog skladatelja
Richard Wagner, u povodu 200. godišnjice rođenja – 1. dio
-
Richard Wagner rođen je 22. svibnja 1813. u Leipzigu kao najmlađi od devetero djece policijskog činovnika. Otac mu je umro šest mjeseci nakon njegova rođenja. Majka se ubrzo preudala za glumca, komediografa, pjesnika i slikara, Ludwiga Geyera (1770-1821), pod čijim je utjecajem dugo vremena bio, i za kojega se govorilo da mu je otac. Do svoje četrnaeste godine zvao se Wilhelm Richard Geyer. Geyer je bio Židov. Obitelj se preselila u Dresden, i tu je Wagner stekao prve spoznaje o glazbi i književnosti, koje produbljuje kad se 1827. vraća u Leipzig i 1831. upisuje na tamošnje sveučilište. Oduševljava se Ludwigom van Beethovenom, njegovom Sedmom i Devetom simfonijom, Requiemom Wolfganga Amadeusa Mozarta i glazbom Carla Marije von Webera. Tu je 1829. prvi put vidio njemačku dramsku sopranisticu Wilhelmine Schröder-Devrient (1804-1860), koja je vrlo mlada, s petnaest godina, započela umjetničku karijeru kao Aricija u Racineovoj Fedri, a sa sedamnaest postigla tolik uspjeh kao Pamina u Čarobnoj fruli da ju je to definitivno usmjerilo u opernu karijeru. Umjetnica pustolovna života, ali i izvanrednih pjevačko-scenskih kvaliteta savršeno je spajala dramu i glazbu. Postala je Wagnerov ideal operne umjetnice. Ona će biti prva interpretkinja Adriana u Rienziju, Sente u Ukletom Holandezu i Venere u Tannhäuseru.
Wagnerovi prvi operni pokušaji – odlomci opere Die Hochzeit (Vjenčanje) – nastaju 1823. Tada još nastaje Simfonija u C-duru i četiri uvertire. Godinu dana poslije Wagner postaje korepetitor kazališta u Würzburgu i sklada svoju prvu dovršenu operu – Die Feen (Vile), u kojoj se osjeća romantični stil Webera, Heinricha Marschnera (1795-1861), autora Vampira, i Conradina Kreutzera (1780-1849), skladatelja opere Noćni logor u Granadi. Vile su praizvedene tek poslije Wagnerove smrti, 1888. u Münchenu. Slijedi opera Das Liebesverbot (Zabrana ljubavi) prema Shakespeareu, u kojoj se osjeća stil francuske opére comique i njezina predstavnika, Daniela Françoisa Aubera. Opera je praizvedena 29. ožujka 1836. u Magdeburgu.
Rienzi
Godine 1834. Wagner se zaljubljuje u poznatu glumicu Minnu Planer (1809-1866), s kojom se 1836. ženi i 1837. zajedno odlaze u Rigu. Nakon dvogodišnjeg boravka u Rigi, u velikim dugovima, pritisnut vjerovnicima bježi sa suprugom u London. Iskustvo putovanja olujnim morem ubacilo je klicu za buduću operu. Supružnici zatim dolaze u Pariz, u kojemu borave od 1839. do 1842. godine.
U Parizu, kulturnom središtu Europe, što znači i svijeta, Wagner upoznaje djelovanje poznatih glazbenika toga doba – Hectora Berlioza, Franza Liszta i Jacquesa Halevyja. Osobit utjecaj tada na njega ima Giacomo Meyerbeer (1791-1864) i prema uzoru na francusku veliku operu sklada Rienzija, koji doživljava velik uspjeh na premijeri u Dresdenu 20. listopada 1842. Naslovnu ulogu pjevao je Joseph Aloys Ticháček (Tikáček) (1807-1886), glasoviti češki tenor, s manjim prekidima prvak Dvorske opere u Dresdenu, Wagnerov prijatelj koji će biti i prvi interpret njegova Tannhäusera. Te se godine Wagner s puno radosti vratio u taj voljeni grad i ostao u njemu šest godina kao kraljevski saski dvorski dirigent. Rienzi je opera o rimskom tribunu i papinskom notaru Coli di Rienzi (1313-1354), koji je još u srednjovjekovnoj Italiji promišljao o njezinu ujedinjenju. Roman engleskog autora Edwarda Bulwera-Littona (1803-1873) Rienzi, the Last of the Tribunes (Rienzi, posljednji tribun) poslužio mu je kao predložak za vlastiti libreto i za operu u stilu velike opere. Rienzi je zadnja skladateljeva veza s prošlošću.
Rienzi je četvrta Wagnerova opera izvedena u Hrvatskoj. Premijera u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu bila je pri kraju drugog razdoblja djelovanja zagrebačke Opere, 15. siječnja 1901. Dirigirao je Nikola Faller. Pjevali su Josip Conrat, Klementina Pleschner, Edo Ascenbrenner i Aida Alloro. Opera nije pobudila zanimanje i nakon četiri izvedbe povučena je iz repertoara.
Ukleti Holandez
Ni tri mjeseca ne dijele praizvedbu Rienzija od praizvedbe Ukletog Holandeza (Der fliegende Holländer), 2. siječnja 1843., također u Dvorskoj operi u Dresdenu. No, dok je Rienzi doživio trijumf kao prava njemačka opera u stilu francuske velike opere, Ukleti Holandez primljen je vrlo mlako kao početak novoga stila njemačke romantične opere. Bio je to i njemački glazbeni odgovor na tip suvišnog čovjeka, junaka toliko dragog romantičarima, počevši od Lorda Byrona i njegova Manfreda do Onjegina Aleksandra Sergejeviča Puškina. Naslovnu ulogu pjevao je austrijski bas-bariton Johann Michael Wächter (1794-1853), od 1827. član Opere u Dresdenu.
„S Holandezom počinje moj posao pjesnika s kojim sam napustio zanatski rad. Ne znam da se ikada u životu umjetniku dogodila tako radikalna promjena u tako kratkom vremenu, kad se uzme u obzir da je Holandez bio skoro završen kad je Rienzi bio već gotov.“ – pisao je Wagner. I doista, u Ukletom Holandezu, koji je još opera s brojevima, nazire se budući Wagner. Jezgru opere čini Sentina balada, a Wagner je djelo i nazvao dramskom baladom. Pojavljuje se autoru toliko drag motiv iskupljenja, tj. žrtvovanje žene za spas voljena čovjeka. Nalazimo i Holandezov monolog, prvi veliki prizor muzičke drame.
Ukleti Holandez treća je Wagnerova opera izvedena u Hrvatskoj. Premijera u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu bila je 28. ožujka 1896. pod ravnanjem Franje Rumpela s češkim umjetnicima tada u angažmanu u zagrebačkoj Operi, Emanuelom Kroupom kao Holandezom i Rikardom Hoferom u ulozi Erika. Sentu je pjevala Leonija Brückl, a Dalanda FernandoTercuzzi. Ukleti Holandez čvrsto je zasjeo u repertoar, nekoliko je puta obnavljan i doživio devedesetak izvedaba. Veliki hrvatski interpreti naslovnog lika u Hrvatskoj s međunarodnim ugledom bili su Marko Vušković i Tomislav Neralić. Interpretkinje Sente međunarodnog ugleda bile su Milka Trnina i Dunja Vejzović. Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku uvrstila je Ukletog Holandeza u repertoar 28. ožujka 1923, a Opera Narodnog kazališta u Splitu 11. travnja 1957. godine.
Tannhäuser
Nakon Ukletog Holandeza Wagnerova umjetnička karijera krenula je svojim putem. Skladatelj se počinje afirmirati. Postaje vodeća ličnost dresdenskoga glazbenog života i kao dirigent promiče djela Beethovena i Christopha Willibalda Glucka, a izvodi i djela Johanna Sebastiana Bacha i Giovannija Pierluigija da Palestrine. Upoznaje se s Franzom Lisztom, koji će postati i ostati najveći pobornik i zagovornik njegove glazbe.
Dana 19. listopada 1845. u Dvorskoj operi u Dresdenu praizvedena je njegova druga romantična opera Tannhäuser s podnaslovom Pjevački rat u Wartburgu. Skladatelj je sam ravnao izvedbom. Naslovnu je ulogu pjevao Joseph Aloys Ticháček. Elizabeta je bila Wagnerova nećakinja Johanna Wagner (1826-1894), mezzosopranistica i impresivna dramska umjetnica koja mu je i bila nadahnuće za taj lik. Veneru je pjevala Wilhelmine Schröder-Devrient, a u ulozi Wolframa nastupio je Anton Mitterwürzer (1818-1876), koji je u Operu u Dresden došao kao 21-ogodišnjak, u njoj se zadržao trideset sezona i utjecao na stvaranje tamošnje pjevačke škole. Nastaju borbe za i protiv Wagnera, a on se sam počinje oblikovati u osebujna i samosvojna umjetnika. Ne zanimaju ga više samo nordijske sage nego se okreće prema srednjovjekovnim kršćanskim legendama i germanskim mitovima. Osjeća se utjecaj Liszta u filozofskom i umjetničkom pogledu, a počinje se iskazivati i Wagnerov pesimizam.
Tannhäuser je druga Wagnerova opera izvedena u Hrvatskoj. Premijera je bila u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 5. lipnja 1895. pod ravnanjem Franje Rumpela s Richardom Hoferom u naslovnoj ulozi. Elizabetu je pjevala Anka Matoušek, a Veneru Leonija Brückl. Emanuel Kroupa bio je Wolfram. Povijesne su bile izvedbe opere 1898. s Milkom Trninom kao Elizabetom. Opera je do 1931. doživjela 42 izvedbe – a onda je nestala iz repertoara. Zanimljivo je da je riječka publika upoznala Tannhäusera 1897. u Teatru Comunale u izvedbi talijanske operne družine.
Lohengrin
Pod utjecajem revolucionarnih ideja Wagner aktivno sudjeluje u revoluciji 1848. i u svibanjskom ustanku u Dresdenu 1849. Za njim je izdana potjernica, i on uz Lisztovu pomoć bježi najprije u Pariz pa u Švicarsku i nastanjuje se u Zürichu. Počinje dvanaest godina njegova izgnanstva iz Njemačke. Piše umjetničke spise u kojima obrazlaže svoje zamisli i viziju opere kao Gesamtkunstwerka, cjelovita umjetničkog djela, u kojemu bi glazba, pjev, ples, poezija, vizualne umjetnosti i scenska igra bili spojeni u cjelinu. U tom je razdoblju nastala i njegova treća romantična opera, Lohengrin. Bez autorove nazočnosti, ali pod genijalnim ravnanjem Franza Liszta, praizvedba Lohengrina 28. kolovoza 1850. u Weimaru doživljava velik uspjeh i ostavlja dubok dojam u europskim glazbenim krugovima. Naslovnu ulogu pjevao je Bečanin Karl Beck (1814-1879), koji je karijeru počeo u Pragu, nastavio u Petrogradu i došao u Weimar s bogatim inozemnim opernim iskustvom, ali pomalo načeta glasa. Telramund je bio također austrijski umjetnik, bariton Hans von Milde (1821-1899), koji je u Weimaru ostvario gotovo četrdesetogodišnju karijeru i bio osobni prijatelj Franza Liszta. Njegova supruga Rosa von Milde-Agthe pjevala je Elsu, a Josephine Fastlinger Ortrud. Drugu premijeru u Njemačkoj Lohengrin je doživio u Münchenu tek sedamnaest godina kasnije, 16. lipnja 1867. Hrvatska umjetnica Matilda Mallinger pjevala je Elsu. Na prvoj izvedbi opere u Metropolitanu, na talijanskom, 7. studenoga 1883. Telramunda je pjevao naš Josip Kašman. Velika vagnerijanka Milka Trnina pjevala je Elsu i Ortrud. Svjetski poznata hrvatska interpretkinja Ortrud bila je i Dunja Vejzović.
U Hrvatskoj se Lohengrin prvi put čuo već 1890. u Teatro Comunale u Rijeci. To je bila i prva Wagnerova opera izvedena u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, u Drugoj opernoj stagioni pod upravom Ive pl. Hreljanovića 28. lipnja 1893. pod ravnanjem Pavla Radiga. Glavne su uloge pjevali talijanski pjevači, osim Ive Hreljanovića kao Telramunda, a zbor je bio pojačan članovima zbora Zemaljskog kazališta u Pragu. Tada je izveden dva puta, ali krnji i s mnogo manjkavosti. Bio je takav da je novi intendant Stjepan Miletić smatrao kako je „uistinu bilo opravdano staviti na kazališnu cedulju, da se Lohengrin de facto prvi put pjevao tek dne 9. veljače 1895. na zagrebačkoj pozornici“. Rikard Hofer, Anka Matoušek i Emanuel Kroupa pjevali su Lohengrina, Elsu i Telramunda. Posebnu je pozornost izazvao debi u ulozi Ortrud dobro školovane Leonije Brückl, koja je ubrzo postala operni stup Miletićeve ere. Dirigirao je Nikola Faller. Lohengrin se redovito izvodio do 1953., zatim je 1963. došlo do gostovanja Ljubljanske opere i tek je nedavno ponovno premijerno izveden. Broj njegovih izvedaba u zagrebačkoj Operi bliži se broju devedeset. Veliki Lohengrin zagrebačke i Bečke državne opere bio je Josip Gostič. Lohengrina je prvi put u Splitu izvela 1896. češka operna družina iz Brna. Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku uvrstila je Lohengrina u repertoar 31. siječnja 1922, a Opera Narodnog kazališta u Splitu 7. ožujka 1959. godine.
Wagner je 1858. napustio Zürich i krenuo u Veneciju i sljedeće godine otišao u Pariz da bi nadgledao pokuse za prerađena Tannhäusera. Do izvedbe je došlo zahvaljujući zauzimanju princeze Pauline von Metternich (1836-1921). Pariška izvedba 13. ožujka 1861. bila je pod ravnanjem Pierre-Louisa Dietscha (1808-1865), kojega je Wagner okrivio za neuspjeh. Naslovnu je ulogu pjevao jedan od najvećih vagnerijanskih tenora svih vremena, pjevač divovska stasa i glasa, velike intelektualne snage, impresivna nastupa i neusporedive izražajnosti, Albert Niemann (1831-1917). Niemann je bio i prvi Siegmund u prvoj izvedbi cijelog Prstena Nibelunga 1876. u Bayreuthu i 1882. u Londonu i član solističkog kvarteta u izvedbi Beethovenove Devete simfonije, kojom je 1872. postavljen temeljni kamen Bayreuthskih svečanih igara. Elizabeta je bila belgijska sopranistica i prvakinja Opére, Marie-Constance Sass (1834-1907). No izvedba doživljava neuspjeh i nakon tri predstave opera je skinuta s repertoara. Dio publike stalno je prosvjedovao protiv Wagnera, ali uzrok tome nije bila samo novina djela nego i političke prilike. Djelo je, naime, uvršteno u repertoar na zahtjev omrznutog Napoleona Trećeg (1808-1873), a otpor se svorio i zbog toga što su zbog zamršenosti opere bila potrebna 164 pokusa. Josip Kašman pjevao je 1892. i 1894. Wolframa na Bayreuthskim svečanim igrama, a Elizabeta je bila krunska uloga u repertoaru Milke Trnine, koju je pjevala u najvećim svjetskim opernim kućama.© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. travnja 2013.
