Lohengrin nastavlja oduševljavati

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Lohengrin, dir. Nikša Bareza, red. Kurt Josef Schildknecht – druga podjela glavnih uloga

• 
  
  Lohengrin na pozornici zagrebačkog HNK-a na repriznim se izvedbama ispraća možda čak i većim aplauzima nego na premijeri što najbolje svjedoči kako publika vrlo dobro zna procijeniti kvalitetu. A riječ je o vrlo dobroj predstavi, ponajprije u glazbenoj komponenti za što najveće, u prethodnom osvrtu već izrečene pohvale, idu dirigentu Nikši Barezi. Pritom pohvale ne zaslužuju samo njegovo osmišljavanje i vođenje izvedbe nego i ona, gotovo bismo rekli, fascinanta moć kojom nadahnjuje svoje izvođače. I oni onda daju sve od sebe. Maestro Bareza dobro ih poznaje i kao svi dobri dirigenti s velikim iskustvom zna kako iz njih izvući i ono što oni možda nisu ni svjesni da u sebi imaju. Postiže to s orkestrom i zborom, a naravno i s pjevačima koji pod njegovim vodstvom izrastaju u prave umjetničke ličnosti.
  
  O tome najbolje svjedoči primjer Adele Golac Rilović. Dok je pod vodstvom neprimjerenog dirigenta u zlosretnom Trubaduru ostala nedorečena, u Lohengrinu je zablistala kao Elsa iz snova. Prekrasne pojave, uvjerljive scenske igre, prelijepih piana, dugim legato frazama svojega lijepoga glasa, bez ijednog forsiranog tona a uvijek dovoljno zvučna, suvereno se kretala gustim tkivom Wagnerove partiture. Pjevala je, muzicirala i ispunjala gledalište karizmom autentične umjetničke osobnosti.
  
  Ivanka Boljkovac donijela je Ortrud posve drugačije od premijerne protagonistice, što se i moglo očekivati. To je bila Ortrud dramskog soprana, unutarnjeg djelovanja, škrtih, ali, kao uvijek kod naše nacionalne prvakinje, odmjerenih logičnih pokreta i geste. Dok se Dubravka Šeparović Mušović u naponu snage neštedimice davala, Ivanka Boljkovac vukla je konce radnje nekom suzdržanom ali djelotvornom čvrstinom.
  
  Novi Lohengrin Martin Homrich simpatično je donio lik gralskog viteza uklapajući se svojim iskustvom i vlastitim viđenjem uloge u visoku razinu izvedbe. Vrlo je lijepo otpjevao priču o gralu. Davor Radić još jedanput pokazao kako mu dobro leže karakterno izrazitiji likovi poput Telramunda, kojima više odgovara njegov dosta dramski način pjevanja. Scenski je, kao uvijek, bio nadasve uvjerljiv. Luciano Batinić bio je bitno zvukovno raskošniji Heinrich nego na premijeri. Još jednom valja pohvaliti vrlo dobru dikciju solista, što nije baš uvijek slučaj.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. travnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri