Napokon Predstava

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Lohengrin, dir. Nikša Bareza, red. Kurt Josef Schildknecht

• 
  
  Napokon smo u središnjoj nacionalnoj opernoj kući duge i bogate tradicije doživjeli Predstavu – jedno od stožernih djela opernog repertoara u izvedbi bez slabe točke! Dobri su bili svi solisti, Orkestar Opere HNK-a, potpomognut Orkestrom Oružanih snaga RH svirao je na respektabilnoj razini, sve bolje i bolje, trube su upravo briljirale zvučnošću i sigurnošću, a ne mogu se sjetiti kad je Zbor Opere zvučao tako dobro i kompaktno, sigurna i bogata zvuka. I scenski dio bio je na visini – ne mora se uvijek svakome sve svidjeti, ali režija je bila osmišljena, logična i dosljedno provedena. Kostimi su varirali, ali, kad je ženski zbor bio tako lijepo odjeven? Scena je bila funkcionalna i dopadljiva, premda, vjerujem, nije solistima olakšavala pjevanje (previše gore-dolje po stepenicama). Naravno, najveće zasluge za takav visok nivo idu u prvome redu Nikši Barezi, ne samo zbog suverenog glazbenog vodstva nego i zbog toga što je svojim autoritetom postigao da mnoge stvari sjednu na svoje mjesto. Odabrao je najbolje što mu je stajalo na raspolaganju i izvukao najviše što je u danom trenutku mogao. Bravo, Maestro!
  
  Zacijelo najkompetentnija osoba u nas, a i šire, kad je riječ o opusima ovogodišnjih slavljenika Wagnera i Verdija, koji je dirigirao glavninu njihova opusa i vrlo se sustavno njima bavi - Nikša Bareza - pružio je romantično čitanje romantične Wagnerove opere, koja nosi osnovne značajke kasnijih skladateljevih djela, ali se ipak naslanja na prošlost, poglavito na Carla Mariju von Webera. Glazbene kvalitete Wagnerova Lohengrina sažete su u poetičnoj tvrdnji njegovog prvog dirigenta, genijalnog Franza Liszta: „S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo.“ Liszt je, naravno, drugi dio svoje konstatacije shvaćao u prenesenom značenju, ali možemo ga shvatiti i doslovce. Osnovni osjećaj koji u svakog slušatelja izaziva Lohengrin, osjećaj koji je oduševljeno opisivao francuski pjesnik Charles Baudelaire u svojem Eseju o Wagneru, doživljaj je fascinantne svjetlosti, čiste bjeline što preplavljuje cijelo djelo, kontrastirane ponekad tamnom mrljom, kratkim prodorima mraka koji dolaze u pratnji zle Ortrud.
  
  Bareza je upravo donio tu „fascinantnu svjetlost, čistu bjelinu“ učinivši partituru maksimalno prozračnom, ne mislim tu isključivo u glazbenom smislu. On ju je u određenom smislu psihologizirao i takav je pristup tražio od svih sudjelujućih, pogotovo pjevača. Baš u tom segmentu pomogao mu je i redatelj, koji za razliku od nekih drugih redatelja (koji režiraju djelo a ne znaju ni riječ jezika na kojemu je ono skladano) ne samo da zna značenje riječi nego i kako ona treba zvučati. Dovoljno je uzeti kao primjer fenomenalnu dikciju Telramunda (Joachim Goltz). Bareza je istaknuo sve nijanse koje oblikuju karaktere, što je od kapitalne važnosti u suvremenom pristupu operi. Prošlo je vrijeme pjevača koji pjevaju po instinktu a često i ne znaju što pjevaju. Danas se traži poniranje u lik i igra, ne samo individualna nego i skupna. Treba razlikovati odnos Else i Lohengrina koji se zapravo nikada ne dotiču nego ostaju svaki u svom svijetu jer ne mogu naći zajednički jezik, od odnosa Ortrud i Telramunda koji se upravo međusobno prožimaju. Posve je, pak, drukčiji odnos Else i Ortrud i on postavlja druge zadaće. Četvero protagonista to je shvatilo, razumjelo i provelo u djelo.
  
  Gralski vitez i njegova nevjesta bili su u rukama, točnije glasovima, engleskog tenora Huga Malleta i naše Tamare Franetović Felbinger, ponešto lirskije doneseni s tek povremenim dramatskijim prodorima. Naravno da se to razlikuje od naše prvotne percepcije snažnijih glasova, ali posve je u skladu s pretežito lirskim, mekšim pristupom koji apsolutno ima uporište u tekstu i glazbi. Lohengrinova izdvojenost iz svijeta u koji tek povremeno dolazi s određenom zadaćom, izražena je i u kostimu i prema mjestima na koja ga redatelj postavlja. Elsina smjernost i predanost vodi svaki njezin pokret, pogled, frazu. Možda je najljepši trenutak u vizualnom smislu bio njihov duet u trećemu činu koji bjelinom kostima i svijetlim plavetnilom scene potencira njihovu fizičku i psihičku udaljenost unatoč tome što pjevaju o ljubavi. Jer ljubav bez bezuvjetnog povjerenja i pouzdanja nema budućnosti. Bilo je lijepo slušati tako kultivirano tenorsko pjevanje, osjećati neku plemenitu distanciranost koja ipak dopire do naših osjetila. Ravnopravna mu je partnerica bila naša sve prisutnija sopranistica. Dakle, dobar par bio je na skladnoj pjevačko-scenskoj visini, a to nije lako postići.
  
  Lakše je to bilo zlom paru Ortrud-Telramund, jer je zlo zahvalnije prikazati. Naša prvakinja Dubravka Šeparović Mušović još je jednom dokazala suverenost u predstavljanju, na određen način, neobičnih likova. Umjetnica iznimno snažne osobnosti i visoke inteligencije, koja dobro vlada pjevačkom tehnikom, zna i može svoj glas podrediti izrazu, interpretaciji. I partneru. Što je u ovoj konstelaciji vrlo važno. Njezin Telramund, u svakom pogledu sjajan Joachim Goltz, upravo je disao s njom. Fantastično su se dopunjavali, i u odnosu prema Elsi i Lohengrinu bili kao jedno biće. Zanimljiva je redateljska koncepcija njihova odnosa u kojemu je Telramund potpuno podčinjen i podređen Ortrud, gotovo igračka u njezinim rukama, koju ona vodi i usmjerava, što je jasno naznačeno u prvom činu kad s njezinih usana čitamo tekst koji on glasno izgovara, tj. pjeva. Naravno, dominacija Ortrud bila je samo psihološka, pjevački i scenski oboje su s jednakom, gotovo razarajućom energijom, ostvarili svoje dominantne likove. Kontrast između dobra i zla bio je vrlo plastično donesen, profinjeno razrađen i ukusno stupnjevan.
  
  Luciano Batinić donio je pjevački suvereno ne osobito veliku ali iznimno zahtjevnu ulogu kralja Heinricha koje se basovi libe prihvatiti jer manje spremnim pjevačima manjeg glasovnog opsega stvara nepremostive teškoće. Naš ih je prvak lako svladao da je tijekom predstave njegov Heinrich dobivao na značenju. Ljubomir Puškarić lijepo je otpjevao Kraljevog glasnika. Lijepo su zazvučali i svježi glasovi paževa Ree Alaburić, Ive Krušić, Sonje Runje i Tanje Ruždjak, a Ilir Stetencu dojmljivo je donio vojvodu Gottfrieda. U glazbenom smislu predstava je, dakle, bila uzorna, a to je najvažnije.
  
  Redatelj Kurt Josef Schildknecht u svojoj se režiji složio s dirigentskom koncepcijom (jedino tako i nastaju uspješne realizacije) i predstavu nije opteretio suvišnim detaljima koji često slabe dojam cjeline. Djelovala je vrlo čisto, upravo kao i glazba ove Wagnerove opere u Barezinoj interpretaciji. Izvrsno je riješio prizor dolaska i odlaska labuda! Bilo je dosta simbolike, ali odmjereno i ukusno prikazane. Zajedno sa svojim scenografom Rudolfom Rischerom poslužio se stepenicama (koje u zagrebačkim opernim realizacijama postaju zakonitost) ali upotrebljavao ih je vrlo smisleno, sa značenjem. Pretpostavljam da solistima nije bilo uvijek lako ali djelovalo je. Izbor boja, kao i kod kostima Götza Lanzelota Fischera, bio je u skladu s karakterima likova. Omrznute diktatorske odore mogu i ne moraju smetati. Ne mora se sviđati ni ustrajanje na crvenim ružama – ali dopustimo redatelju njegovo viđenje. Kostimi su bili vrlo heterogeni, nimalo stilski ujednačeni, bez vremenskog određenja, potpuno podređeni karakteru likova. Ortrud je tako nosila haljinu od zmijske kože a Elsa je u prizoru vjenčanja upravo tonula u obilje bjeline (premda za kroj njezine haljine nema osobitih riječi hvale). Osvjetljenje Rogera Vanonija uspješno je osvjetljavalo ne samo situacije nego i karaktere protagonista, u svemu slijedeći misaoni i glazbeni tijek radnje i namjeru redatelja. A mislim da je on vrlo dobro proniknuo u Wagnera i ovo njegovo djelo!
  
  Da je takvih predstava više, bili bismo mnogo sretniji i zadovoljniji. Najbolja potvrda tome prave su ovacije i brojni povici bravo nakon izvedbe, što odavna ne pamtimo. Predstava je izvedena u sklopu 14. Gostičevih dana, a veliki, nezaboravan interpret Lohengrina, zacijelo bi bio zadovoljan ovom posvetom.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. ožujka 2013.
  foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Marija
Barbieri