Vitez s labudom
Lohengrin u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu
-
Njemačka enciklopedija ovako opisuje Lohengrina: „Lohengrin, zapravo Garin le Loherain (Lotrinžanin), junak jedne donjorajnske obiteljske sage, prvi se put pojavljuje u epu Parzival Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine, kao Loherangrin, Parzivalov sin i vitez. Njegova tamo naviještena sudbina nastavlja se u priključku Rata u Wartburgu (mi bismo rekli Pjevačkog natjecanja u Wartburgu) u jednom srednjovisokonjemačkom (tj. jeziku Srednjega vijeka) spjevu s kraja 13. stoljeća (koji je Friedrich Rückert (1788-1866) objavio 1857. godine). U tom se spjevu Lohengrin pojavljuje kao Božji borac za ruku Else od Brabänta kojom će se oženiti. Njegov čamac vuče labud, i pri dolasku i pri odlasku, nakon tri puta postavljenih mu pitanja o njegovu podrijetlu. Spjev potječe od dvaju autora, prvih 66 strofa napisao je jedan tirinški putujući pjevač, a autor drugoga, završnog dijela je neki bavarski minstrel. Jednostavniju priču naći ćemo u djelu najvećeg njemačkog lirskog i epskog pjesnika druge polovice 13. stoljeća, Konrada von Würzburga (između 1220. i 1230-1287) pod naslovom Vitez s labudom. U 15. stoljeću saga se ponovno nadopunila: obrada majstora pjevača s naslovom Lörengel sadrži i legendu o 11 tisuća djevica (izdao Steinmeyer u Časopisu njemačkih starina).” 
Osnovu za priču o Lohengrinu našao je Wagner u jednom njemačkom epu, spjevanom potkraj trinaestog stoljeća. Teško bi bilo ustvrditi da je priča germanskog podrijetla, jer se još u starofrancuskim legendama iz 12. i 13. stoljeća spominje Vitez s labudom. Radnja Lohengrina događa se u 10. stoljeću u Antwerpenu, gradu brabantskog vojvodstva. Vojvoda je upravo umro, a grof Telramund osporava zakonito pravo nasljedstva vojvodinoj kćeri Elsi. Njemački kralj Heinrich Prvi Ptičar upravo je tada u Antwerpenu, tražeći pomoć brabantskog plemstva za borbu protiv Ugara. koji su provalili u Njemačku. Zemlja je razjedinjena, vlada anarhija, za vlast u Vojvodstvu bori se Friedrich od Telramunda, oženjen Ortrud, kćerkom Kneza od Frieslanda. Zakoniti nasljednik Godfrey tajanstveno je nestao, a Friedrich i Ortrud optužuju njegovu sestru Elsu da je ona to skrivila ne bi li se domogla vlasti. Kralj bi trebao presuditi tko ima pravo, ali odluku prepušta pobjedniku u dvoboju između Telramunda i viteza koji će braniti Elsino pravo.
Povijesni lik u Lohengrinu je njemački kralj Heinrich Prvi, sin saskog vojvode Otta. Živio je od 876. do 936. Saskim vojvodom postao je 912. Godine 919. izabran je za kralja. Natjerao je vojvode Švapske i Bavarske da ga priznaju za suverena i tako je počeo graditi svoje kraljevstvo. Osvojio je Lotaringiju i uspostavio primirje s Ugarskom na devet godina, uz plaćanje danka. Tijekom tog vremena osposobio je Njemačku za obranu. Stvorio je mnoga utvrđena mjesta u koja se stanovništvo moglo skloniti, pa je pogrešno nazvan utemeljiteljem gradova. Heinrich je odbio Slavene preko Labe, proširio je zemlju još nekim pokrajinama i 933. potukao Ugre. Otklonio je crkveno pomazanje i bilo kakvu vezu s Rimom. Nijemci ga smatraju prvim i pravim začetnikom njemačkog narodnog kraljevstva. Nadimak Der Vogler (Ptičar) nije utemeljeno objašnjen. Priča kaže da se u Henrikovo vrijeme u Njemačkoj ptice lovilo mrežama.
Kad nitko od nazočnih vitezova nije htio braniti Elsino pravo, nakon trećeg glasnikova poziva na Šeldi se pojavljuje labud noseći Lohengrina, jednog od Gralovih vitezova, koji je poslan iz svetoga grada Monsalvata da pravdi donese pobjedu. Vitez ima jedan uvjet: Elsa ga ne smije upitati za podrijetlo. Lohengrin u dvoboju pobjeđuje i dobiva Elsinu ruku. Friedrich je potučen i prognan. Uoči Elsine svadbe zlokobni bračni par Telramund i Ortrud smišlja kako se osvetiti djevojci koja ih je porazila. Ortrud ima neke tajne moći i uvjerena je u svoju pobjedu. Elsa će joj i sama u tome pomoći. Sretna u očekivanju dana koji će joj dati za muža viteza koji se borio za njezino pravo, Elsa povjetarcu povjerava svoje blaženstvo. Uto opazi Ortrud koja se pretvara da je jadna i prezrena, a to Elsu gane. Ortrud iskorištava trenutak i u Else budi prvi trag sumnje u njezina odabranika. I kad se ujutro oblikuje svečana svadbena povorka, Ortrud glasno pred svima predbacuje Elsi, da njezin vitez ne želi reći tko je i odakle dolazi, jer bi zacijelo taj odgovor bio strašan. Unatoč tome što kralj uzima u zaštitu mladence, crv sumnje zagospodario je Elsinim srcem.
Elsa neće udovoljiti načelu tajne, koja mora pratiti Gralove vitezove na ovom svijetu. Ona će Lohengrina upitati za ime i podrijetlo, a on će pred kraljem Heinrichom i narodom Brabanta otkriti svoje nezemaljsko podrijetlo. A labud na rijeci i nad njim lebdeći Gralov golub dat će Lohengrinu znak da je kucnuo čas povratka u Monsalvat, u sveti grad gdje kraljuje njegov otac Parsifal. I Lohengrin se vraća u svoju hladnu, uzvišenu postojbinu.
Lohengrin je treća Wagnerova romantična opera i posljednje glazbeno-scensko djelo takvog određenja. On predstavlja vrhunac njemačke opere tog određenja, završetak jednog stilskog razdoblja. Poslije njega bit će govora o glazbenoj drami.
Nastanak i praizvedba
Wagner je Lohengrina skladao u manje od godinu dana, i što je neuobičajeno, najprije je bio gotov treći čin, zatim prvi, pa drugi, sve zajedno trajalo je od rujna 1846. do kolovoza 1847. Moglo se pretpostaviti da će djelo biti praizvedeno u Dresdenu, no Wagner je kao sudionik revolucionarnih zbivanja bio prisiljen pobjeći iz glavnoga grada Saske i skloniti se u Zürich. Odatle je u travnju 1849. pisao u Weimar velikom zagovorniku svoje umjetnosti, znamenitom Franzu Lisztu (1811-1886), genijalnom pijanistu i sjajnom glazbeniku: „Izvedite mojeg Lohengrina! Vi ste jedini od kojega bih to zatražio; nikome drugome, osim Vama, ne bih povjerio izvedbu te opere; ali Vama se predajem s najpotpunijim, najradosnijim povjerenjem.“ Liszt mu je odgovorio:„Vaš će Lohengrin biti izveden pod najneobičnijim uvjetima koji su više nego povoljni za njegov uspjeh. Direkcija će potrošiti gotovo dvije tisuće talira – što se, koliko se ljudi sjećaju, dosad nije dogodilo u Weimaru.“Weimar je bio mala operna kuća, ali je imao Liszta pod čijim je sjajnim ravnanjem Lohengrin praizveden u Weimaru 28. kolovoza 1850. Naslovnu ulogu pjevao je Bečanin Karl Beck (1814-1879) koji je u Weimar došao s bogatim inozemnim opernim iskustvom. Telramund je bio također austrijski umjetnik, bariton Hans von Milde (1821-1899) koji je u Weimaru ostvario gotovo četrdesetogodišnju karijeru i bio osobni prijatelj Franza Liszta. Njegova supruga Rosa von Milde-Agthe pjevala je Elsu a Josephine Fastlinger Ortrud. Djelo je izvedeno bez ikakvih skokova i pred najuglednijim osobama njemačkoga glazbenog i književnog života. Nedostajao je samo autor. On će svoje djelo prvi put čuti i doživjeti na sceni jedanaest godina poslije – 15. svibnja 1861. u Beču. Opera se svidjela što je, ipak, u mnogome bila i Lisztova zasluga.
Glazbene kvalitete Wagnerova Lohengrina sažete su u poetičnoj Lisztovoj tvrdnji: „S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo.“ Liszt je, naravno, drugi dio svoje konstatacije shvaćao u prenesenom značenju, ali možemo ga shvatiti i doslovce. Osnovni osjećaj koji u svakog slušatelja izaziva Lohengrin, osjećaj koji je oduševljeno opisivao francuski pjesnik Charles Baudelaire (1821-1867) u svojem Eseju o Wagneru, doživljaj je fascinantne svjetlosti, čiste bjeline što preplavljuju cijelo djelo, kontrastirane ponekad tamnom mrljom, kratkim prodorima mraka koji dolaze u pratnji zle Ortrud.
Drugu premijeru u Njemačkoj Lohengrin je doživio u Münchenu tek sedamnaest godina poslije, 16. lipnja 1867. Hrvatska umjetnica Matilda Mallinger pjevala je Elsu. Važna je prva izvedba Lohengrina u Bologni 1. studenoga 1871. jer je to bila i prva izvedba Wagnerova djela u Italiji. Pjevao se u talijanskom prijevodu, a i inače Lohengrin se krajem 19. stoljeća često izvodio na talijanskom. Dirigirao je Angelo Mariani, a u naslovnoj je ulozi nastupio slavni tenor onoga doba Italo Campanini. Predstavi 9. studenoga bio je nazočan Giuseppe Verdi. Pretpostavlja se da je to bio njegov prvi susret s opusom Richarda Wagnera uživo. Sa sobom je ponio klavirski izvadak i bilježio primjedbe.Prva izvedba Lohengrina izvan Njemačke bila je 5 veljače 1855. u Rigi. Na prvoj izvedbi opere u Metropolitanu, na talijanskom, 7. studenoga 1883. Telramunda je pjevao naš Josip Kašman. Poslije ga je pjevao i u izvedbama na njemačkom izvorniku. Kašman je pjevao Telramunda i u talijanskim gradovima Torinu, Rimu i Napulju. Milka Trnina pjevala je Elsu i Ortrud. Elsu je uvrstila u repertoar na samome početku karijere, kao dvadesetogodišnjakinja, 1883. u Leipzigu, a Ortrud 1888. u Bremenu. Elsu je pjevala u Grazu, Bremenu, Münchenu i njujorškom Metropolitanu. Na predstavi Lohengrina 1900. u Covent Gardenu upoznala se s glasovitim austrijskim tenorom Leom Slezakom (1873-1946) koji je ostao pojmom Lohengrina. Slezak je bio oduševljen Trninom i u knjizi Mein Lebensmärchen (Moja životna bajka) napisao je: „Moja Elizabeta i moja Elsa bila je znamenita Trnina, punokrvna umjetnica, koja je stvarala prekrasne, plemenite likove i pjevala divnim, sonornim glasom koji je mogao izraziti najplemenitije akcente. Bio je uzvišen osjećaj smjeti stajati na pozornici s takvom ženom kao partnericom.“ Ortrud je pjevala nešto manje, u Münchenu i Covent Gardenu.
Svjetski poznata hrvatska interpretkinja Ortrud bila je i Dunja Vejzović. Pjevala ju je na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu 1984. pod ravnanjem Herberta von Karajana, a pod njegovim ju je ravnanjem snimila za gramofonsku tvrtku EMI. Nastupila je u toj ulozi u Beču, Hamburgu, Berlinu, Barceloni, Houstonu i u Japanu.
Wagner u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se Lohengrin prvi put čuo već 1890. u Teatro Comunale u Rijeci. U Zagrebu je izvedeno deset glazbeno-scenskih djela Richarda Wagnera. Nisu izvedene Wagnerove opere Vile (Die Feen) i Zabrana ljubavi (Das Liebesverbot) te glazbena drama Sumrak bogova (Götterdämmerung). Uvrštavane su u program sljedećim redom: Lohengrin, Tannhäuser, Ukleti Holandez, Walküra, Rienzi, Tristan i Isolda, Parsifal, Majstori pjevači, Rajnino zlato i Siegfried. Lohengrin je prvi put izveden u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Drugoj opernoj stagioni pod upravom Ive pl. Hreljanovića 28. lipnja 1893. u prijevodu dr. Augusta Harambašića, pod ravnanjem Pavla Radiga, u režiji Vaclava J. Antona. Glavne su uloge pjevali talijanski pjevači, osim Hreljanovića kao Telramunda, a zbor je bio pojačan članovima zbora zemaljskoga kazališta u Pragu. Tada je izveden dva puta, ali krnji i s mnogo manjkavosti. Bio je takav da je novi intendant Stjepan Miletić smatrao kako je „uistinu bilo opravdano staviti na kazališnu cedulju, da se Lohengrin de facto prvi put pjevao tek dne 9. veljače 1895. na zagrebačkoj pozornici“. Češki umjetnici tada u angažmanu u Zagrebu Rikard Hofer, Anka Matoušek i Emanuel Kroupa pjevali su Lohengrina, Elsu i Telramunda. Posebnu je pozornost izazvao debi u ulozi Ortrud dobro školovane Leonije Brückl koja je ubrzo postala operni stup Miletićeve ere. Dirigirao je Nikola Faller.
Opera se redovito izvodila do 1902. a obnova pod ravnanjem Srećka Albinija bila je 1911. Stanislav Jastrzebski pjevao je Lohengrina, gošća Draga Hauptfeld Elsu, a par Ortrud-Telramund bili su Mira Korošec i Marko Vušković. Taj je Lohengrin doživio samo tri izvedbe. Obnova opere bila je 1925. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji dr. Branka Gavelle u prijevodu Petra Konjovića. Podjela uloga bila je prvorazredna. Lohengrina i Elsu pjevali su Mario Šimenc i Zdenka Zika, Telramund i Ortrud bili su Vušković i Milena Šugh. Kralj Henrik bio je veliki Josip Križaj. Predstavu je poslije preuzeo Oskar Jozefović, Tito Strozzi dao je nova redateljska rješenja. Podjela uloga nije doživjela velikih promjena, Aleksandar Griff preuzeo je ulogu Kralja. Ortrud je pjevala i možda najveća hrvatska vagnerijanka nakon Trnine, Vika Engel. Gostovala je 1929. slavna Vera Schwarz kao Elsa. Iste godine u novoj sezoni Zinka Vilfan-Kunc preuzela je ulogu Lohengrinove nevjeste. Godine 1933. Šimenca je zamijenio Pavao Marion-Vlahović. Robert Primožić i Marko Rotmüller pjevali su Telramunda, a Ludmila Radoboj Ortrud. Godine 1936. nove su bile Vilma Nožinić i Ančica Mitrović u ulogama Else i Ortrud, Pajo Grba pjevao je Telramnda.
Prošlo je šesnaest godina do nove premijere 24 siječnja 1952. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Tita Strozzija. Nakon što je pod ravnanjem velikih austrijskih dirigenata – Josefa Kripsa (1902-1974) u bečkoj Volksoperi 1942. i Clemensa Kraussa (1893-1954) na premijeri u Državnoj operi 1951. u režiji Rudolfa Hartmanna – Josip Gostič postao jedan od najvećih tumača lika Lohengrina u 20. stoljeću, zagrebačka Opera nije mogla uskratiti svojemu prvaku priliku da lik viteza s labudom predstavi svojoj publici, i dva mjeseca nakon bečke premijere, Gostič je postao nezaboravni hrvatski Lohengrin. Križaj je opet pjevao Henrika, Marija Podvinec bila je Elsa, Vilma Nožinić Ortrud, Ivan Francl Telramund a mladi Vladimir Ruždjak pjevao je Glasnika. Telramunda je pjevao i Tomislav Neralić. Godine 1963. opera se tri puta izvela u suradnji ljubljanske i zagrebačke Opere pod ravnanjem Demetrija Žebrea u režiji Hinka Leskovšeka. Publika je s posebnim oduševljenjem dočekala i ispratila Josipa Gostiča. Vilma Bukovec bila je Elsa, Vanda Gerlovič Ortrud, a Samo Smerkolj pjevao je Telramunda. Lohengrin je tada doživio svoju 83. izvedbu. A nakon toga Lohengrina pola stoljeća nije bilo na zagrebačkoj pozornici.
Lohengrina je prvi put u Splitu izvela 1896. češka operna družina iz Brna. Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku uvrstila je operu repertoar 31. siječnja 1922, a Opera Narodnog kazališta u Splitu 7. ožujka 1959. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Tomislava Kuljiša u gotovo kompletnoj dvostrukoj podjeli uloga.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prikazat će kao svoju treću premijeru ove sezone Wagnerovu treću romantičnu operu Lohengrin u petak, 22. ožujka 2013. u 18,00 sati u povodu 200. obljetnice rođenja skladatelja i u koprodukciji s Mainfranken Theater Würzburg. Predstavom će ravnati Nikša Bareza, režiju potpisuje Kurt Josef Schildknecht, scenografiju Rudolf Rischer, kostimografiju Götz Lanzelot Fischer a oblikovanje svjetla Roger Vanoni. U dvostrukoj podjeli uloga natupaju: Hugo Mallet / Martin Homrich (Lohengrin), Tamara Franetović Felbinger / Adela Golac Rilović (Elsa od Brabanta), Dubravka Šeparović Mušović / Ivanka Boljkovac (Ortrud), Joachim Goltz / Davor Radić (Friedrich od Telramunda), Luciano Batinić / Pavel Shmulevich (Heinrich), Ljubomir Puškarić / Ozren Bilušić (Glasnik). Sudjeluju i Rea Alaburić, Iva Krušić, Marta Musap, Sonja Runje, Tanja Ruždjak (Paževi), Marko Cvetko, Siniša Galović, Alen Ruško, Robert Palić / Mario Bokun, Antonio Brajković, Željko Grofelnik (Brabantski plemići); Ilir Stetencu, Marin Arman Grbin (Vojvoda Gotfried) uz zbor i orkestar Opere HNK-a. Reprize su 27. i 29. ožujka, 13. travnja, 11. i 22. svibnja s početkom u 18,00 sati.© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. ožujka 2013.
