Čini se da su mladi hrvatski basovi izrazito uspješni u Njemačkoj. Luciano Batinić debitirao je kao Boris Godunov u Kaiserslauternu, Marko Špehar je nakon Komische Oper u Berlinu postao članom ansambla Nationaltheater Mannheim te nedavno debitirao u zahtjevnoj ulozi Filipa II. u Verdijevom Don Carlosu. Najmlađi među njima, bas-baritoni Marko Mimica i Goran Jurić, karijeru grade postupno, postajući kroz široku paletu manjih i većih uloga integralnim dijelom ansambala renomiranih njemačkih opernih kuća, prvi u Deutsche Oper u Berlinu, a drugi u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Takav put prošao je i Ante Jerkunica, Mimičin kolega u ansamblu Deutsche Oper, koji je u angažmanu u toj opernoj kući od 2007. godine, a pjevački mu je razvoj obilježila umjerena svestranost te promišljen, pažljiv izbor uloga, mahom onih iz opernoga repertoarnog kanona. Uz Mozarta, talijanski belcanto prve polovice 19. stoljeća i nekoliko uloga iz slavenskog repertoara, naglasak je na Verdiju i Wagneru, no najveće uloge u djelima dvojice opernih velikana 19. stoljeća uglavnom još nije pjevao. Za to Jerkunica s punim pravom još ima vremena. Dugogodišnja vjernost matičnom kazalištu omogućila mu je u posljednje vrijeme intenzivnija gostovanja, između ostalog u Angersu, Nantesu, Gentu, Antwerpenu, i Barceloni.
Jedno od tih gostovanja je prvi nastup u Operi u Frankfurtu, i to u ulozi Hundinga. Premda je to razmjerno mala uloga (pa i u usporedbi s nekim drugim ulogama u Wagnerovim operama koje je Jerkunica pjevao, kao što je primjerice kralj Marke u Tristanu i Izoldi), uspješan nastup u jednoj od vodećih opernih kuća u regiji svakako je dobar temelj za dalja gostovanja. Predstava Walküre pod ravnanjem Generalmusikdirektora (svojevrsnog opernog šefa-dirigenta) Sebastiana Weiglea i u režiji njemačko-bugarske redateljice Vere Nemirove dio je frankfurtskog priloga obilježavanju obljetnice rođenja Richarda Wagnera, integralnog ciklusa Prstena Nibelunga s jedinstvenom podjelom uloga. Uz već objavljenu audio-snimku na CD-u i monografiju o nastanku predstave, o ambicioznosti projekta svjedoči i skorašnja distribucija DVD-snimke. No kako to već biva u slučaju gostovanja u repertoarnim kazalištima, u neke uloge su u međuvremenu morali uskočiti drugi gosti, čemu i Jerkunica može zahvaliti svoj angažman. Tako su uloge blizanaca i ljubavnika Siegmunda i Sieglinde prvobitno tumačili Nizozemci Frank van Aken i Eva Maria Westbroek, bračni par u stvarnome životu. U ulogu Sieglinde umjesto Westbroek (koja je, rekli bi zlobnici, zauzeta atraktivnijim angažmanima od suprugovih) uskočila je mlada američka sopranistica Dara Hobbs, dok je ulogu Brünnhilde preuzela njezina ponešto iskusnija sunarodnjakinja Rebecca Meet. Kao treći novajlija u podjeli uloga, Ante Jerkunica imao je možda najlakši zadatak, te se dobro uklopio među kolege na pozornici Opere u Frankfurtu. U vokalnome smislu ulogu je otpjevao samouvjereno i sigurno, što se prikladno nadopunjavalo s glumačkim nastupom.
Vera Nemirova svoje je režijsko čitanje Ringa koncipirala ponešto eklektički te za njemačke pojmove pomalo tradicionalistički. U monumentalnoj eliptičnoj scenografiji rotirajuće pozornice Jensa Kiliana vidimo tragove geometrijskog minimalizma Wielanda Wagnera, koja je svoj maksimum djelovanja polučila u sublimnom završnom oproštaju Wotana i Brünnhilde, upotpunjenog majstorskim oblikovanjem svjetla Jensa Kiliana i spuštanjem spektakularnog metalnog obruča ispunjenog svijećama oko Brünnhildina odra. Kostimografska rješenja i rekviziti bili su u znaku tzv. naturalističke tradicije inscenacije Wagnerovih opera, koja je dominirala u Bayreuthu sve do Drugoga svjetskog rata, a indirektno je u svojim nordijskim elementima baštini i režija Ringa u Operi Metropolitan u New Yorku. Nasuprot tome, čitanje prvoga, izrazito lirskoga čina opere baštini tradiciju psihološkog realizma, ali je ujedno i najmanje uvjerljiv dio predstave. Plemensko društvo, čija je Sieglinda žrtva, a Siegmund izopćenik Nemirova je interpretirala kao izrazito patrijarhalno, no geste kojima su ih Jerkunica (možda se nadahnuo i u hrvatskom društvu izrazito prisutnim patrijarhalnim mačizmom!) i Dara Hobbs nastojali glumački oslikati djelovale su odviše karikirano i stoga neuvjerljivo. No dok je Jerkunica u glumačkom smislu na odgovarajući način posredovao redateljičinu koncepciju lika, Hobbs je djelovala poprilično nemušto čak i u ljubavnim prizorima s Van Akenom, što možda možemo i objasniti izostankom glumačke kemije.
Nasuprot tome, drugi čin, pogotovo zahvaljujući u odnosu na prvi čin gotovo oprečnom glumačkom izrazu Terjea Stensvolda (Wotan) i Tanje Ariane Baumgartner (Fricka), obilježila su brechtovska redateljska rješenja poput pisanja genealogije likova na ploču te Wotanovo obraćanje publici kojeg je dobro nadopunjavalo Stensvoldovo vješto glumačko distanciranje od lika kao i energična scenska pojava mlade Baumgartner, koja je, premda joj je to prvi nastup u ulozi Fricke, ravnopravno parirala švedskome veteranu. Rebecca Teem po svemu je sudeći u ranim srednjim godinama, ali je poput Deborah Voigt u predstavi Opere Metropolitan vrlo uvjerljivo dočarala djetinji, adolescentski aspekt lika. Kako Brünnhilda otkriva svoju čovječnost, tako se predstava režijski i glumački vraćala u sferu psihološkoga, pa je pogotovo finale bio potresan u arhetipskoj konfrontaciji kćeri i oca, iz kojega, nakon što je dugo susprezao osjećaje prema kćeri, u konačnici izbije emocionalna bujica. Sve u svemu, režija Vere Nemirove zadovoljava publiku, pogotovo njemačku, koja je pomalo zasićena katkad odveć radikalnim režijskim reinterpretacijama opera, no za njezino se čitanje Walküre ne može reći da nudi nešto navlastito, već tek s manjim ili većim stupnjem uspješnosti balansira među različitim tradicijama uprizorenja Wagnerova opernoga makrokozmosa.
Orkestar Opere u Frankfurtu tehnički je vrlo dotjeran ansambl suptilnih interpretacijskih mogućnosti, što je najbolje pokazala izvedba eterične partiture Debussyjeve jedine opere u studenom. Međutim, kao što će indirektno potkrijepiti usporedba predstava Sumraka bogova u trima njemačkim opernim kućama o kojima će čitatelji Klasike.hr uskoro biti izviješteni, po mišljenju potpisnika ovih redaka ne radi se o vagnerijanskom orkestru u pravom smislu riječi, jer unatoč standardno visoko kvalitetnoj drvenoj i limenoj puhačkoj sekciji, gudači (pogotovo violine) ponešto su suhoga, metalnoga timbra. Teško je precizno odijeliti koliki je u tome udio pjevača i dirigenta, no golema ekspresivna amplituda prvoga čina, koja prati postupno zbližavanje i konačno ljubavno sjedinjenje Siegmunda i Sieglinde izostala je gotovo u potpunosti. Da dirigent Weigle posjeduje gestu koja uz perfekcionističko dotjerivanje detalja može činove koncipirati kao jedinstvene cjeline, pokazalo se tek u drugom i trećem činu. No možda se pritom radi i o oprečnoj dirigentskoj ili orkestralnoj estetici.
Frank van Aken zadržao se u okvirima korektnosti, premda se u prvom činu borio s pomalo nečistim zapjevom, dok je Dara Hobbs jedan od onih dramskih soprana kod kojih naizgled ništa ne nedostaje, ali im zato manjka karizme. Premda tehnički pedantna, u prvom činu svejedno je ostavila dojam da vanjskim sredstvima pokušava prikriti nesigurnost nastupa. Možda je bitan i faktor partnera, jer se u drugom činu mnogo bolje nadopunjavala s Rebeccom Teem nego što joj je uspijevalo dočarati ljubavni zanos sa Van Akenovim Siegmundom. Rebecca Teem ostavila je dojam vagnerijanske pjevačice koja mnogo bolje zna što radi, unatoč tome što joj je ovo bio prvi nastup u Operi u Frankfurtu. Premda uloga Brünnhilde zahtijeva mnogo veći udio dramskog nego Sieglindina, pošlo joj je za rukom ostvariti balans između dramskog i lirskog izraza. Terje Stensvold pružio je pak publici specifičnog Wotana. Slično kao i Bryn Terfel u predstavi Metropolitana, manje su ga zanimale filozofijske dimenzije toga lika, no to nije pretjerano zaokupilo ni režiju Nemirove. Njegov slavni, opsežni monolog iz drugog čina protekao je iznenađujuće brzo, u čemu je velik udio brzih tempa, budući da je ne samo redateljskom, nego i dirigentskom vodstvu bilo važnije ispričati Wotanovu priču nego nad njome reflektirati. U glazbenome se smislu u konačnici u frankfurtskoj Walküri radi možda i o višim dometima nego u kazališnom, što zaokružuje pozitivni dojam o predstavi.
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 15. siječnja 2013.
