Uvreda Verdija i publike

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giuseppe Verdi, Aida, dir. Antonello Allemandi, red. Bálazs Kovalik

• 
  
  Verdi nije samo genijalan muzičar nego i genijalan dramatičar. Njegovi su likovi i scenske situacije glazbeno karakterizirani, sve ima svoj smisao i opravdanje. Likovi su dramaturški i glazbeno određeni i radnja se logično razvija. Poput Shakespearea i on je umjetnik velikog poteza, klasičnih linija, snažna impulsa. Svesti ga na puki glazbeni predložak na kome će netko eksperimentirati vlastite ideje i s njime se besramno poigrati – to je uvreda za Verdija, velika i neoprostiva uvreda. Praviti iz opere grotesknu parodiju, uvreda je za operu kao glazbeno-scensku vrstu, a prikazati takav nemušti uradak uvreda je za publiku, barem za onaj njezin dio koji je s iste scene primao umjetničke doživljaje svjetskih dometa.
  
  Redatelj i oblikovatelj svjetla Bálazs Kovalik smetnuo je s uma da Aida nije Ligetijev Le grand macabre, a s obzirom na toliko nesuvislosti, počevši od terceta u prvoj slici u kojemu likovi ne smiju komunicirati nego svatko iznosi za sebe svoje misli i osjećaje, pa glasnika u invalidskim kolicima, nisam baš sigurna ni da potpuno vlada tekstom libreta. Takvih se neprimjerenosti može dosta nabrojiti: morbidna druga slika, mlade robinje koje bi u ariji Aide na Nilu trebale predstavljati njezinu domovinu o kojoj pjeva, roblje koje u duetu Aide i Amonasra nosi ljudske udove i glavu što u konačnici izaziva smijeh a ne užas, Radames koji na ljubavni sastanak dolazi pijan i u pratnji drugih žena, do završnog dueta koji bi trebao biti u podzemnoj grobnici a prebačen je na neku vrstu lovačke čeke ili, kako netko reče, lifta koji se zaglavio u robnoj kući, dok Amneris ostaje ispod njih. I opet stalno gore i dolje po stepenicama! (scenograf Csaba Antal).
  
  Na sceni je puno pokreta i radnji, mahom neukusnih, nepotrebnih i nesuvislih, puno previše balasta, a odnosi među likovima ostaju nerazrađeni. U takvoj koncepciji lišenoj i najmanjeg osjećaja za estetiku, jedino je dobro prošla Aida, jedina odjevena u kostim koji je pristajao liku i njegovoj interpretkinji. No dok je redatelj volio Aidu, očito je da je mrzio Radamesa. Učinio ga je odvratnim, fizički i kao lik, i pogotovo ga nakaradno odjenuo u četvrtoj slici (kostimografkinja Mári Benedek). Loš pjevački doprinos njegova tumača podcrtao je tragikomičnost njegova sudjelovanja u predstavi. Cijela je radnja postavljena naglavačke. Glazba vrlo jasno označava da je pokretač radnje ljubavni trokut a u ovom uprizorenju teško da je to mogao biti. I, ako se već izbacio uobičajeni balet čemu onda ona bijeda i neukus što je od njega preostalo (koreograf József Hámor)? Bilo bi bolje da ga uopće nije bilo. Prevladavajuća pink boja valjda je zadnja koja se u likovnom smislu može uporabiti u Aidi. Ružno, beskrajno ružno! Naposljetku, ali ne manje važno, koliko je koštao taj eksperiment iz uvoza?
  
  Druga je stvar s dirigentom! Nakon loših dirigenata Falstaffa i Tubadura Antonello Allemandi je dobrodošao. Očito je riječ o dirigentu koji dobro poznaje Verdija i u skladu je sa suvremenim pristupom njegovu opusu. To se može više ili manje sviđati ali ima čvrsto uporište u skladateljevim rukopisima i plod je znanja i proučavanja. Allemandi je najbolji rezultat postigao u radu s orkestrom koji je bio na respektabilnoj razini. Sa zborom je postigao također prilično dobar rezultat iako se još dosta toga treba poboljšati u samoj kvaliteti zvuka (zborovođe Ivan Josip Skender i Igor Vlajnić). Sa solistima je rezultat bio različit. Nitko nije bio potpuno dorastao zahtjevima, pogotovo ne inozemni gosti.
  
  Ugodno iznenađenje priredila je riječka umjetnica Kristina Kolar, koja s ulogom Aide prelazi u sopranski fah. U obilju ružnoga u toj predstavi njezin su lijep glas i meka topla fraza barem ublažili očaj prisustvovanja tom debaklu. Imponira suverenost kojom je s tom vrlo teškom ulogom zagrabila u sopranski repertoar. Naravno, treba još na njoj raditi, izraditi ponajprije ton „a“ na završetku arije na Nilu, pa vrlo težak odlomak Là... tra foreste vergini te završni duet (koji je na toj predstavi umjesto u umirućem pianu bio u herojskom forteu). Tenor Efe Kislali loše je, kao rijetko koji, otpjevao nastupnu ariju Celeste Aida, a s odvijanjem predstave bio je tek nešto malo manje loš. Nisam baš sigurna da je to pravi tenorski glas. Kao što nisam sigurna da je interpretkinja Amneris Tea Demurishvili mezzosopran. Otpjevala je ulogu Amneris i odigrala ju je, ali to je bilo forsirano, oštro, grubo i ružno. Luciano Batinić očito nije imao svoj dan. Njegov moćan bas pri početku predstave zvučao je prigušeno, nikako u skladu sa zapovjedničkom ulogom Ramfisa, koji bi trebao biti Veliki egipatski svećenik, no poslije je polako dobivao na intenzitetu. Siniša Hapač bio je korektan Amonasro, ali ništa više od toga, kao i Marko Cvetko hendikepiran Glasnik dok Ivica Trubić kao Kralj i Željka Martić kao Svećenica nisu bili primjereni. Je li to doista bio najbolji izbor solista?
  
  Ne, Verdi to nije zaslužio! Pogotovo ne u povodu 200. obljetnice rođenja! I u zagrebačkoj Operi koja je u prošlosti ostvarivala velike izvedbe njegovih opera s vrhunskim solistima međunarodnog ugleda!
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. siječnja 2013.
  foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Marija
Barbieri