Donizetti je autor kojega se puno voli ili uopće ne voli. A kad ga se voli, onda se pred izvođače njegovih djela postavljaju veliki ne samo pjevački nego i stilski zahtjevi. Naime, samo je po sebi razumljivo da se njegovih iznimno teških sopranskih, ali i tenorskih uloga, mogu prihvatiti samo vrhunski pjevači koji savršeno vladaju pjevačkim umijećem, emotivno zrele umjetničke osobnosti ali i oni koji imaju poseban senzibilitet prema autoru. Jer, recimo odmah, Donizettijev se belkanto razlikuje od Verdijevog, pa čak i Bellinijevog. U tom je smislu dirigent Maurizio Benini očitao lekciju pristupa Donizettiju i u vođenju glasova i u vođenju zbora (briljantan zborovođa Donald Palumbo) i u vođenju orkestra. Zvuk je bio maksimalno pročišćen a ipak posve djelotvoran. Benini je pokazao kako se pronalaze prava tempa, i unutar klasične elegantne fraze postiže ranoromantična unutarnja dinamika i dramatika. A to i jest osnovni zahtjev pristupa Donizettiju: postići mek, zaobljen zvuk a u njemu puno izraza i emocija.
Američka mezzosopranistica Joyce DiDonato, koja nas je oduševila u ulogama posve drugačijih zahtjeva, pokazala je u tumačenju lika škotske kraljice Mary Stuart – u operi Maria Stuarda – da raspolaže golemim potencijalom i za uloge Donizettijevih heroina. Mogli bismo reći, da se u najvišim visinama osjećalo da nije pravi sopran, ali to je jedina mala, sitna primjedba. Ostalo je sve bilo savršeno: prelijepe duge legato fraze, piana koja se protežu kroz nekoliko taktova i zamiru u pianissimu, izvanredno vladanje pjevačkom i dramskom komponentom uloge. Uglavnom, inteligentno i emotivno maestralno ostvarenje!
Ništa manje velika nije bila ni južnoafrička sopranistica Elza van den Heever u ulozi engleske krajice Elizabete. I ona potječe od mezzosoprana, što je za tu ulogu i potrebno, izvanredno vlada pjevačkim umijećem i glumi filmski. Slušajući i gledajući ove dvije umjetnice rado prihvaćamo povijesno neutemeljeni susret dviju vladarica koji je prvi uporabio veliki njemački pjesnik Friedrich von Schiller a Donizetti i njegov libretist Giuseppe Bardari sjajno glazbeno uobličili. Dvije su umjetnice upravo fascinirale.
Bilo je teško muškim solistima pjevati uz bok sjajnim partnericama, ali i Matthew Polenzani kao Leicester i Matthew Rose u ulozi Talbota i, nešto manje dojmljivo, Joshua Hopkins kao Cecil potpuno su udovoljili postavljenoj im zadaći poštujući sve zahtjeve Donizettijeve glazbe i nalazeći u njoj specifičan poticaj koji mogu osjetiti samo cjelovite pjevačke i umjetničke osobnosti.
A poznati škotski operni i dramski redatej David McVicar pokazao je u punoj mjeri kako izgleda prava moderna osmišljena režija. Nema tu nikakvih dodatnih tobožnjih osuvremenjivanja. On daje modernost u izrazu a ta modernost proizlazi iz glazbe velikog autora, što Donizetti nedvojbeno jest. McVicar crpi iz glazbe i svaki pogled, svaki pokret proizlaze iz nje. Ne pjeva se jedno a radi drugo što često dovodi u očaj kod tzv. suvremenih režija (koje to dakako nisu premda njihovi autori misle da jesu). Raskošan crveni kostim Elizabete i strogo elegantan crni s bijelim Marije Stuart, a na kraju i njezina crvena predsmrtna odjeća (kostimograf i scenograf John Macfarlane) crtaju likove i njihove karaktere onako kako ih je vidio i osjetio skladatelj. I scena sa škrtim ali i vrlo funkcionalnim, tek nužno potrebnim rekvizitima odražava karakter Donizettijeve glazbe: pregnantna jednostavnost. Rasvjeta Jennifer Tipton također proizlazi iz glazbe i daje dodatnu uspjelu vizualnu komponentu scenskoj realizaciji izvedbe. McVicar je veliki redatelj koji smisleno vodi likove i radnju pa se sve doima logično i prirodno s višom, umjetničkom dimenzijom – što naposljetku i jest krajnji cilj uprizorenja romantičnih opera.
Ukratko, Donizetti kakav se može poželjeti – Vrhunski!
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. siječnja 2013.
