Ako ste ljubitelj opere i ako ste mogli u subotu 5. siječnja otići u Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski a to niste učinili – možete zažaliti. Jer ono što smo te večeri slušali i gledali iz Metropolitana, može se čuti jedanput u životu. Izvedba cjelovitih Trojanaca Hectora Berlioza toliko je rijetka da prođu desetljeća a da se nigdje ne uprizore. A k tome takva izvedba! Gotovo bismo mogli reći savršena. Počevši od čudesnog zbora moćne zaobljene zvučnosti koji je Donald Palumbo uvježbao do maksimalno mogućeg. Pa izvrstan orkestar, tri sjajna tenora, odlična Didona, veličanstvena scena, vrlo fina koreografija, elegantni kostimi – sve je bilo na najvišem nivou. Jedina slabija točka bila je, začudo, Deborah Voigt kao Kasandra. Je li to trenutak indisponiranosti ili se karijera te velike pjevačice počinje kretati silaznom putanjom?
Opera je doista preduga ali toliko je u njoj lijepe glazbe da ju je vrlo teško kratiti. Izbaciti baletnu glazbu koja zaustavlja radnju? Ali i ona je toliko lijepa i tako dobro koreografirana (koreograf Dough Varone) da bi bila šteta. Trojanci zacijelo nisu repertoarna opera jer postavljaju tako goleme zahtjeve pred izvođače da ih mogu uprizoriti samo najveće i najbogatije operne kuće što Metropolitan posve sigurno jest. I on je ovdje ponudio svoje najbolje: scensku raskoš i bogatstvo, vrhunski ansambl i vrhunske soliste. Poznavajući Susan Graham kao Gluckovu Ifigeniju, od nje smo očekivali najviše i najbolje i to smo dobili. Ona je ne samo izvrsna pjevačica nego umjetnica koja može potresti u vrlo zahvalnoj ali preteškoj ulozi Didone. A što reći o mladom atraktivnom 33-godišnjem Eneji Bryanu Hymelu! I on je lijepim glasom lirico-spinto tenora suvereno svladao goleme pjevačke zahtjeve uloge i donio je krajnje sugestivno. Oboje su nas upravo uvukli u radnju a to je u krajnjoj liniji najviše što umjetnik može postići.
Što reći o sjajnom Ericu Cutleru kao Jopasu koji je svoju ariju otpjevao savršeno, tehnički besprijekorno, vrhunski muzikalno. Ili o trećem tenoru, isto tako sjajnom Paulu Applebyu kao Hylasu, ili basu Kwangchulu Younu kao uzvišeno smirenom Narbalu. Pridružila im se ljepoglasa Anna Karen Cargill, zgodan Askanije Julie Bouliane.
Vodeća američka operna i dramska redateljica Fancesca Zambello ostvarila je režiju adekvatnu tom povijesnom spektaklu a njoj se prilagodila raskošna scenografija Marije Bjørnson koja se ne mora svima svidjeti ali zaustavlja dah. Kazalište je svijet mašte pa zašto nam ne bi pružilo raskoš koje u životu nema?Anita Yavich jasno je razgraničila kostime između prvoga i drugoga dijela. Dok su u prvome bili u profinjenoj kombinaciji tamnijih boja, u drugome su privlačili svježom elegancijom bijele i ljubičaste boje.
Prvi dirigent Metropolitana Fabio Luisi koji niže nove i sve teže zadaće i suvereno ih ispunjava, uistinu može biti zadovoljan postignutim. O ovim će se Trojancima zacijelo pričati.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 7. siječnja 2012.
