Nakon izvanredne u svakom pogledu, glazbenom i scenskom, predstave Oluje Thomasa Adèsa (dirigent skladatelj, redatelj Robert Lepage) i osrednje izvedbe Verdijeva remek-djela Otella (dirigent Semyon Bychkov, redatelj Elijah Moshinsky) zanimalo nas je hoće li odoljeti vremenu gotovo trideset godina stara režija, scenografija i kostimografija Jean-Pierrea Ponnellea. No Ponnelle je ipak Ponnelle, majstor visokih estetskih dometa koji su zadržali svoju vrijednost. Sklad boja, stilizirani kostimi u mješavini vremena skladanja opere i odvijanja radnje (I. stoljeće), monumentalna, ali i gotovo prozračna scena koja je ostavljala prostora za odvijanje radnje, odreda vrsni interpreti na čelu s izvanrednom Elīnom Garančom u ulozi Seksta te sjajno dirigentsko vodstvo Harryja Bicketta rezultirali su izvedbom za potpuno uživanje uha i oka.
Osobno smatram glazbu Titusa jednom od najljepših u opernoj povijesti. U njoj je neka uzvišena ljepota, sublimacija opusa genijalnog skladatelja kojemu se bližila smrt. To nisu Figarov pir i Don Giovanni u kojima svom snagom pulsira život, to je slutnja skora kraja i neka začudna vedrina pred odlazak s ovozemaljskog svijeta. Mozartu su u svakom pogledu pomogli i melodiozni poetski stihovi velikog Pietra Metastasija koje je Caterino Mazzolà uobličio u vrlo funkcionalan libreto. I Ponnelle se, naravno, toga držao (za razliku od nekih, loših, modernih režija koje se trude ići protiv teksta predloška).
Osnovna tema opere – izdaja prijatelja i carev oprost – dobili su tako sjajno uprizorenje u likovima i glumi izvrsne Garanče i isto tako odličnog Giuseppea Filianotija u ulozi Titusa. Oboje su pokazali kako se prava dramatika najprije postiže snagom vokalnog izraza a zatim nadograđuje u pokretu i igri. Samo je po sebi razumljivo da su izvrsno pjevali pa su njihovi međusobni prizori bili puni unutarnje napetosti, krasni u zvuku i slici. Nadajmo se da Elīna Garanča ne misli ozbiljno kad je u intervjuu rekla da se ovim nastupima u ulozi Seksta oprašta od uloga muških likova. Teško će joj biti naći dostojnu zamjenu.
No i drugi su pjevači bili dorasli zadatku. Barbara Frittoli uspješno se uhvatila ukoštac s golemim zahtjevima uloge Vitelije (mnogo uspješnije nego što je to učinila prošle sezone s Elvirom), a lijepe je mogućnosti pokazala i mlada američka mezzosopranistica Kate Lindsey u ulozi Anija i uz nju engleska sopranistica Lucy Crowe kao Servilija. Na putu uspona je još jedan mladi umjetnik, američki bas Oren Gradus koji je pjevao Publija. Bio je to sretan spoj mladosti i iskustva.
O visokim dometima muziciranja orkestra i zbora Metropolitana ne treba trošiti riječi. Uvijek se iznova možemo osvjedočiti. A kad je još za pultom jedan veliki znalac glazbe, poglavito one toga vremena, kao što je Harry Bickett koji zna što hoće i to postiže suverenom gestom – svečani umjetnički čin je postignut.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. prosinca 2012.
