Prije nekoliko dana u svojem je rodnom Zagrebu u 96-oj godini preminuo Mladen Bašić, jedan od najistaknutijih hrvatskih dirigenata. S jednakim zanimanjem prilazio je simfonijskom, komornom i opernom repertoaru, i teško je naći skladatelja čijeg se opusa nije dotaknuo. Uz njegovo ime poglavito su povezani važniji događaji iz hrvatske operne povijesti koje je predstavljao i kao izvrstan glazbeni pisac.
Mladen Bašić rođen je 1. kolovoza 1917. u Zagrebu. Nakon završenog studija glasovira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, počeo je 1938. glazbeničku karijeru kao pijanist. Zatim je postao korepetitor a od 1945. dirigent u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Od 1955. do 1958. bio je i njezin ravnatelj. Bašić je glazbeno i umjetnički oblikovan u vrijeme kad je bilo posve prirodno da ravnatelji glazbenih institucija skrbe o kvalitetnom predstavljanju hrvatske glazbe, drugim riječima, hrvatska operna i baletna djela bila su redovito sastavni dio repertoara i posvećivala im se velika pozornost. To je, naravno, uključivalo i redovite praizvedbe novih opusa. Isto je vrijedilo i za simfonijski repertoar pa se Mo Bašić mogao pohvaliti da je tijekom karijere na koncertu izveo oko stotinu djela više od trideset hrvatskih skladatelja i da je djelujući u HNK-u u Zagrebu zaslužan za uvrštenje u repertoar dvanaest hrvatskih glazbeno-scenskih djela, koja su se izvela oko tri stotine puta. Samo on je Gotovčevim Erom s onoga svijeta ravnao šezdeset puta.
U bogatoj Fonoteci Hrvatskog radija sačuvano je mnogo snimaka odlomaka iz hrvatskih opera, pa i cjelovitih djela, pod njegovim ravnanjem. Spomenut ćemo nekoliko. Godine 1948. bila je praizvedba opere Matija Gubec Ive Lhotke Kalinskog. Završni prizor opere u kojemu je magistralnu kreaciju dao veliki Josip Križaj kao Franjo Tahi jedna je od ranijih Bašićevih snimaka nastalih uz orkestar zagrebačke Opere. Poslije je snimio cijeloga Matiju Gupca sa zborom i Simfonijskim orkestrom tada Radiotelevizije Zagreb. U naslovnoj je ulozi bio Vladimir Ruždjak, a Tahija je pjevao Tomislav Neralić. Godine 1950. bila je praizvedba Ekvinocija Ivana Brkanovića s Marijanom Radev i Tomislavom Neralićem u glavnim ulogama koja je duboko odjeknula u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Ubrzo je Bašić ostvario tonski zapis opere. Među njegovim ranijim snimkama su i prizori iz Gotovčeve Morane sa solistima, zborom i orkestrom zagrebačke Opere i s nezaboravnom Nadom Tončić u naslovnoj ulozi. Mo Bašić snimao je i odlomke iz nikada scenski izvođenih opera kao što su prizori iz opere Jelka Blagoja Berse te onih, vrlo rijetko izvedenih, kao što je završni prizor opere More Frana Lhotke.
U tri godine dok je bio ravnatelj zagrebačke Opere praizvele su se sljedeće opere hrvatskih skladatelja Analfabeta Lhotke Kalinskog, Ljubovnici Dragutina Savina, Majka Margarita Krste Odaka i Labinska vještica Natka Devčića. Balet Kineska priča Krešimira Baranovića, praizveden 1955. u Beogradu, u Zagrebu je prvi put izveden godinu dana kasnije. Za njegova ravnateljstva zagrebačkom Operom snimljeni su i odlomci iz opere Porin Vatroslava Lisinskog s ansamblom Opere i Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi. Trajno se zanimao za hrvatsko operno stvaralaštvo pa je 1974. ravnao koncertnom izvedbom komično-fantastične opere Postolar iz Delfta Blagoja Berse s orkestrom RTZ-a i Vladimirom Ruždjakom u naslovnoj ulozi te je u cijelosti snimio.
Kao ravnatelj i dirigent Opere HNK-a u Zagrebu Mladen Bašić premijerno je postavio na scenu niz opera svjetskog repertoara. Prva je bila u travnju 1945. obnova Don Pasqualea Gaetana Donizettija, slijedio je u listopadu Soročinski sajam Modesta Musorgskog. Tada je bilo uobičajeno da se sve kasnije premijere opera koje su došle poslije prve izvedbe djela u kazalištu nazivaju obnovama. Smatralo se da premijera može biti samo prva izvedba djela pa je u rujnu 1947. došla prva prava premijera – muzička komedija Svadba u Malinovki Borisa Aleksandrova. Teško je nabrojiti sve obnove kojima je Mo Bašić ravnao u prvih desetak godina djelovanja zagrebačke Opere nakon rata. Navest ćemo još: ponovno Don Pasquale 1949, Wolf-Ferrarijeva opera Četiri grubijana 1950., premijera Brittenove Lukrecije 1951., obnova Traviate i Giannija Schicchija 1952.
U suradnji s redateljem Vladom Habunekom ravnao je 1952. prvom hrvatskom izvedbom djela 20. stoljeća – Ravelovim Satom Španije (Španjolskim satom). Godine 1953. slijedile su obnove Fausta s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi, Tomislavom Neralićem, Nadom Tončić i Vladimirom Ruždjakom, Werthera 1954. s Rudolfom Franclom i Marijanom Radev a u kasnijim izvedbama Nadom Puttar-Gold, 1955. premijera Petera Grimesa s Franclom u naslovnoj ulozi, 1956. obnova Lucije di Lammermoor s jedinstvenom Micom Glavačević u naslovnoj ulozi, 1957. premijera Sadka Rimski Korsakova (opera je u djelomice istoj solističkoj podjeli uloga 1959. snimljena za gramofonsku tvrtku Philips) te obnova Madame Butterfly, 1958. premijera Slavuja Stravinskog za hrvatskog slavuja Micu Glavačević, u čijoj je scenskoj realizaciji uz redatelja Habuneka sudjelovao kao scenograf Edo Murtić i Mozartove opere Così fan tutte te 1959. Vjenčanja u samostanu.
Velika je zasluga Mladena Bašića za osuvremenjivanje zagrebačkog, što znači hrvatskog opernog repertoara .S Lukrecijom (The Rape of Lucretia) Benjamina Brittena počeo se otvarati hrvatski prozor u svijet suvremene operne reprodukcije. Prva hrvatska izvedba djela bila je nepunih pet godina nakon praizvedbe. Ta sjajna predstava zagrebačke Opere u režiji Vlade Habuneka s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi izvodila se i na Dubrovačkim ljetnim igrama, jedanput u nazočnosti skladatelja. Godine 1997. uz suradnju supruge Zlatice Stepan Bašić ponovno je postavio na scenu zagrebačke Opere to zanimljivo djelo. Pomno je pratio događanja na svjetskoj opernoj sceni pa je nagovorio tadašnjeg ravnatelja Opere Milana Sachsa da 1954. u repertoar uvrsti Život razvratnika Igora Stravinskog i tako je to djelo u Zagrebu izvedeno ni dvije i pol godine poslije svoje venecijanske praizvedbe. Njegovom je obnovom 1963. sam dirigirao.
U hrvatskom opernom svijetu velik je događaj bila i prva izvedba Brittenovog Petera Grimesa. Za Bašićeva ravnateljstva Operom izvedena su 1957. prvi put u Hrvatskoj još dva operna noviteta – Angelique Jacquesa Iberta s mladom Mirkom Klarić i Medium Gian Carla Menottija s Marijanom Radev. Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva, čijom je premijerom dirigirao 1959., u režiji Koste Spaića s maštovitim modernim scenografskim rješenjima Vjenceslava Richtera i kostimima Inge Kostinčer-Bregovac postala je hrvatska izvozna predstava.
Godine 1959. Mladen Bašić se otisnuo u svijet. Prva postaja bio je Salzburg u kojemu je bio ravnatelj Opere i Mozarteuma. U njemu se zadržao do 1967. godine. Obogatio je repertoar Mozartovim opusom, ravnao je svjetskom praizvedbom opere Perzej i Andromeda Michaela Haydna, sudjelovao u mnogim iznimno uspjelim realizacijama među kojima i Wagnerove Walküre s Tomislavom Neralićem. U međuvremenu je devet sezona od 1963. do 1972. redovito premijerno postavljao jednu operu u Barceloni.
A onda je 1968. prihvatio mjesto ravnatelja Opere u Splitu. U bogatoj umjetničkoj biografiji Mladena Bašića, razdoblje od 1968. do 1970. godine kad je bio ravnatelj splitske Opere vrlo je važno za njezinu profesionalizaciju. O tome svjedoči i nekoliko tonskih zapisa, među njima onaj Brkanovićeva Ekvinocija i Povratka Josipa Hatzea sa solistima Marijanom Radev, Duškom Kukovcem, Mirkom Klarić, Pierom Filipijem. No Bašić je već ranije osvojio splitsku publiku. Na Peristilu u Splitu 1955. u sklopu Splitskih ljetnih priredbi ravnao je Faustom s Josipom Gostičem, slavnom Eleanor Steber, Tomislavom Neralićem i Vladimirom Ruždjakom. S ansamblom splitske Opere snimio je za radio i televiziju operu Pagliacci Ruggera Leoncavalla. Solisti su bili Attilio Planinšek, Filka Dimitrova-Pletikosić, Vladimir Ruždjak i Albin Kokeza. Godine 1969. scenski je realizirao Salomu Richarda Straussa na Peristilu u sklopu Splitskog ljeta s Mirkom Klarić u naslovnoj ulozi i ona je tonski i vizualno snimljena za tadašnju RTZ.
Od godine 1970. do 1976. Mladen Bašić bio je ravnatelj Zagrebačke filharmonije. Sa Zagrebačkom filharmonijom i solistima Krunoslavom Cigojem, Brankom Beretovac i Franjom Petrušancem dirigirao je prvom koncertnom priredbom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 29. prosinca 1973. u 11 sati – prizorima iz Porina. U prelijepoj Dvorani ravnao je nizom koncerata Zagrebačke filharmonije, između ostalih i Gotovčevom Dubravkom za skladateljev 80. rođendan.
A onda je od 1978. do 1990. bio Generalmusikdirektor, što bismo možda mogli prevesti kao glavni glazbeni ravnatelj, u Mainzu i u tom je razdoblju realizirao mnogo zanimljivih projekata, između ostalih nekoliko u suradnji sa Zlaticom Stepan – Trubadura, Prodanu nevjestu, Elektru, Fausta, Moć sudbine i Werthera. Zajedno su Moć sudbine i Werthera postavili poslije, 1996. i 2000., i u Zagrebu. U Mainzu se posvetio opusu Richarda Wagnera i Richarda Straussa. .
Wolfgang Amadeus Mozart bio je jedan od temeljnih autora u reproduktivnoj umjetnosti Mladena Bašića. Ravnao je obnovom Figarova pira u zagrebačkoj Operi 1947. a na samome kraju sezone 1957./1958. priredio je prvu hrvatsku izvedbu opere Così fan tutte. U suradnji s ansamblom splitske Opere, uz zbor i Simfonijski orkestar Radiotelevizije Zagreb na Peristilu je u sklopu Splitskog ljeta 1970. realizirao Čarobnu frulu koja je snimljena audio i video. Okupio je najbolje hrvatske operne snage: Nadu Ruždjak, Branku Beretovac, Franju Petrušanca, Viktora Bušljetu, Franju Paulika, Mirjanu Bohanec, Piera Filippija, Miljenka Grozdanića, članove splitskog opernog ansambla Albina Kokezu, Filku Dimitrovu-Pletikosić, Teodosiju Koščinu, Biserku Anić-Belković i briljantne tri dame Mirku Klarić, Dunju Vejzović i Nadu Puttar-Gold, koje su, prema njegovim riječima, te uloge mogle pjevati i u izbirljivom Salzburgu. U Splitu je sa zborom i Simfonijskim orkestrom RTZ-a snimio i Otmicu iz saraja u kojoj je uz Nadu Ruždjak, Gertrudu Munitić, Franju Petrušanca, Franju Paulika mladi Krunoslav Cigoj u ulozi Belmontea pokazao svoju veliku nadarenost.
Unatoč dugogodišnjim angažmanima u inozemstvu Mladen Bašić trajno je ostao povezan s hrvatskim glazbenim životom i duboko se utkao u hrvatsku kulturu. Bili smo svjedoci njegova golemog znanja, muzikalnosti, visoke kulture i živoga duha i u njegovim poznim godinama.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. studenoga 2012.
