U subotu, 27. listopada zauvijek nas je napustila velika umjetnica hrvatske glazbene scene Nada Ruždjak. Nakon kratke i teške bolesti zauvijek je utihnuo zvonki glas koji je svojim blistavim koloraturama obilježio više od tri desetljeća hrvatske opere Nada Ruždjak rođena je u Zagrebu 26. studenoga 1934. Kao dijete je s roditeljima otišla u Sušak. U Rijeci se školovala i radila kao činovnica. Od najranijeg je djetinjstva, kao i sve rođene ptice pjevice, pjevačice kojima je, kako se običava reći, od prirode bilo dano sve, ili gotovo sve, oponašala je slavujev poj i, budući da je imala glas visokog soprana, posve prirodno, svladala je kolorature, trillere, staccata. Onda je, tada još kao Nada Volčanšek, nastupila na Radio Rijeci i pjevala svojedobno vrlo popularnu pjesmu Konjuh planinom. Vodila je emisiju i u njoj pjevala uz pratnju gitare. Poslije su je pozvali da pjeva uz profesionalni Tamburaški orkestar. Kad je jedanput na radio-postaji u Rijeci snimala neke pjesme, čula ju je naša velika koloraturna sopranistica Mica Glavačević i predložila joj da se školuje. Počela je učiti pjevanje s poznatom riječkom opernom umjetnicom Nadom Auer.
I onda je kao udana gospođa Nada Siriščević, majka trogodišnjeg sina Dražena, debitirala na Staru godinu 1961. kao Marica u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića. Dvije godine djelovala je u operi Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci, u kojoj je između ostaloga pjevala Vragoljanku na praizvedbi operne priče Pčelica Maja Brune Bjelinskog i naslovnu ulogu u opereti Clivija Nice Dostala. Nada Siriščević vratila se u Zagreb 1963. i od 1964. dvije je sezone bila članica Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Stasala je u operetnu primadonu. Pjevala je Tijardovićevu Malu Floramye, cvjećaricu Gabrielle u Offenbachovu Pariškom životu, Josephu u opereti Kod bijelog konja Ralpha Benatzkog, Isabellu u Suppéovom Boccacciu i Lidiju u Albinijevu Barunu Trenku. Usporedo s vrlo aktivnim angažmanom u kazalištu nastavila se pjevački usavršavati kod Lava Vrbanića i Zlatka Šira.
Nakon uspješno položene audicije u Hrvatskome narodnom kazalištu pred ravnateljem Opere Nikšom Barezom i dirigentom Milanom Sachsom, pod Barezinim je vodstvom prvi put nastupila u opernoj ulozi – kao Gilda u Rigolettu. Bilo je to 24. listopada 1965. godine. Uvjerljivost scenske igre koja je činila privlačnima njezine operetne kreacije, u interpretaciji Verdijeve junakinje dobila je drugu, dublju, novu dimenziju. Zatim je otpjevala Frasquitu u Carmen, prvi put na sam Božić 1965. kad je i Ruža Pospiš-Baldani otpjevala svoju prvu Carmen. U ožujku 1966. nastupila je na svojoj prvoj premijeri – pjevala je Adelu u Šišmišu Johanna Sraussa ml. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Andréa Diehla i ostvarila kreaciju svjetskog formata. Druga premijera bila je scenska postava djela Carmina burana Carla Orffa, također pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vladimira Ruždjaka. Nakon Musette na premijeri Puccinijeve La Bohème, Zorke u koncertnoj izvedbi Porina Lisinskog te Rosine u Seviljskom brijaču mlada se umjetnica susrela s opusom Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji će biti jedan od stožernih autora u njezinu bogatu repertoaru.
Prva uloga na tome putu bila je Susanna u antologijskoj realizaciji Figarova pira na Dubrovačkim ljetnim igrama 1967. i 1968. godine pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Slijedila je Kraljica noći u Čarobnoj fruli pod ravnanjem Mladena Bašića na Peristilu u Splitu u sklopu Splitskog ljeta 1970. Kristalno bistar sopran, s lakoćom svladavane kolorature, čistoća intonacije i poseban osjećaj za stilski besprijekornu izvedbu Mozartove glazbe – došle su do izražaja i sljedeće godine kad je, također u sklopu Splitskog ljeta, pjevala Konstanzu u Otmici iz saraja. Kaljicu noći pjevala je i na premijeri u Zagrebu 1974. i na gostovanju u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu 1976., a Konstanzu u Klagenfurtu. Čarobna frula i Otmica iz saraja pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Daniela Marušića uz sudjelovanje Zbora i Simfonijskog orkestra tada Radio-televizije Zagreb u cijelosti su audio i vizualno snimljene. U Klagenfurtu je ostvarila i Martu u istoimenoj operi Friedricha von Flotowa.
U svibnju 1968. Nada Siriščević uvrstila je u repertoar svoju prvu veliku dramsku ulogu – Donizettijevu Luciju di Lammermoor. Posve neshvatljivo nije je pjevala na premijeri nego na reprizi, ali odjek tog ostvarenja bio je tolik da joj je Lucia donijela Nagradu Milka Trnina. Glazbeni kritičar Radio Zagreba Đorđe Šaula napisao je tada: „Lucia je predstavljala pravi trijumf u kratkoj ali blistavoj karijeri Nade Siriščević. Ljepota glasa, njegova nježna prelijevanja, izvanredna lakoća kolorature i čistoća intonacije, uvjerljivost pjevanog pa i glumačkog dijela te kreacije, sve je to s punim pravom i punom sugestivnošću osvojilo auditorij.To nisu više Adela i Susanna, ma kako za sebe bile lijepe, to je sad već Lucia, jedna od prekretnica u opernim karijerama, i to tako lijepa i tako impresivna Lucia.“
Luciju je s mnogo uspjeha pjevala i u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani i Mariboru a s njom je počelo novo razdoblje u karijeri Nade Siriščević. Dana 14. ožujka 1971. došla je premijera Traviate u HNK-u u Zagrebu. Pod vrlo dobrim dirigentskim vodstvom Mira Belamarića, u dorađenoj režiji Vladimira Ruždjaka, u elegantnoj scenografiji Zvonka Agbabe i s kostimima Inge Kostinčer te cjelovitim pjevačkim ostvarenjima doživjela je nepodijeljena priznanja svih kritičara i naišla na neobično topao prijam publike pa se vrlo dugo, više od dva desetljeća, održala u repertoaru. Doktor Kovačević u Borbi istaknuo je da je Nada Siriščević „na zenitu svoje umjetnosti ostvarila kreaciju dostojnu najvećih hrvatskih uzora“ te je „briljirala pjevački, izvodeći koloraturne ornamente, girlande, pasaže i trilere, u frazama dala duha i profinjene muzikalnosti“, a Nenad Turkalj u Večernjem listu primijetio je da je „mlada umjetnica iznenadila upravo u najtežim dramskim prizorima, gdje je ostvarila potresne, duboko proživljene akcente, postižući potpun sklad i duboku sugestivnost pjevačke i glumačke interpretacije“. Ocijenio je da je „Violetta njezin do sada najveći domet na zagrebačkoj sceni“, pa je zaključio da „joj je ta uloga sigurna viza za internacionalni uspjeh“.
I doista je tako bilo. Najprije je svojom Violettom oduševila publiku u Luxemburgu a zatim je dobila poziv iz Berlina i 5. lipnja 1971. na sceni Njemačke opere pjevala je Violettu pod ravnanjem Lorina Maazela. Uspjeh je bio tolik da je u okviru Berlinskih svečanih tjedana 8. listopada iste godine ponovno nastupila u toj ulozi pod ravnanjem Giuseppea Patanéa. Violetta ju je odvela i na gostovanje u moskovski Boljšoj teater i u mnoge druge gradove. Udala se za Vladimira Ruždjaka i nastavak karijere ostvarila je pod tim prezimenom.
Poslije Traviate Nada Ruždjak nastavila je nizati premijere. Pjevala je Toninu u operi Antonija Salierija Prima la musica, poi le parole i Serpinu u Pergolesijevoj Služavki gospodarici na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973., Fiakermilli u Arabelli Richarda Straussa u HNK-u u Zagrebu, pa Polly u Prosjačkoj operi Johna Gaya, Oscara u Krabuljnome plesu, Belisinu majku na praizvedbi opere Mira Belamarića Ljubav Don Perlimplina i u prosincu 1975. Olympiju u Hoffmannovim pričama, jednoj od najzanimljivijih realizacija zagrebačke Opere u režiji Božidara Violića pod ravnanjem Jovana Šajnovića. Predstavila se ne samo kao pjevačica koja suvereno vlada koloraturnom tehnikom nego i kao umjetnica izrazite privlačnosti.
Nakon virtuozne Olympije slijedila je, opet na premijeri, u listopadu 1977. još jedna vrhunska kreacija Nade Ruždjak – Zerbinetta u Straussovoj Arijadni na Naxosu. I ta realizacija zagrebačkog opernog ansambla pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Vlade Habuneka ulazi u njegova posebno vrijedna dostignuća, a sama Nada Ruždjak potvrdila se kao umjetnica koja savršeno spaja pjevačko majstorstvo s interpretativnim izrazom. Potkraj 1978. ostvaruje još jednu lijepu ulogu – Ljubicu u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Vladana Švacova.
S vremenom je Nada Ruždjak osjetila želju za proširenjem repertoara ulogama koje traže snažnije dramske akcente i 1980. prihvatila je angažman u Operi Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru u kojemu je ostvarila Mimì u La Bohème, Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Margaretu u Gounodovu Faustu, koje su zabilježili ljubljanski i mariborski radio a na CD-u su izdane snimke La Bohème i Fausta, te Micaëlu u Bizetovoj Carmen. Cio-Cio-San koju je poslije pjevala i u Zagrebu bila je posve nova Madame Butterfly, glasovno nešto lirskija od tadašnjih njezinih interpretkinja, a scenski izvanredno prostudirana, u najsitnijim pojedinostima izrađena u skladu s japanskom tradicijom. Njezina je gejša imala posebnu, na svoj način neponovljivu scensku privlačnost.
Za vrijeme mariborskog angažmana Nada Ruždjak u zagrebačkoj je Operi sudjelovala u još jednoj produkciji koja će zlatnim slovima ostati zabilježena u njezinoj povijesti – premijeri Mascagnijeve Cavallerije rusticane i Leoncavallovih Pagliaccija u režiji Giancarla Del Monaca pod ravnanjem Mira Belamarića. Njezina Nedda u fellinijevskom stilu, likom poput Gavrochea, bila je posebno zanimljivo ostvarenje te vrhunske glazbeno-scenske umjetnice.
Nada Ruždjak vratila se 1984. u Zagreb, najprije kao slobodna umjetnica, a od sezone 1986./1987. do 1993. kao prvakinja zagrebačke Opere. U njoj je ostvarila Norinu na premijeri Donizettijeva Don Pasqualea, Adrianu Lecouvreur Francesca Cilee i Groficu u Figarovu piru. U kazalištu Komedija pjevala je Euridiku u Offenbachovoj opereti Orfej u podzemlju.
Nada Ruždjak bila je umjetnica izraženih scenskih kvaliteta koja je u cijelosti prihvatila suvremen pristup opernoj umjetnosti i na sceni doživljavala zvjezdane trenutke u potpunom stapanju glazbenog i scenskog, zahvaljujući visokoj muzikalnosti bila je isto tako i iznimno pouzdana koncertna pjevačica. Bila je i ostala jedan od najboljih hrvatskih tumača Mozartove glazbe. Pjevala je i djela Johanna Sebastiana Bacha i sudjelovala u izvedbama oratorija Georga Friedricha Händela te u oratoriju Jeanne d' Arc Arthura Honeggera. Često je pjevala i djela Borisa Papandopula.
Godine 2008. dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. listopada 2012.
