Blagoje (Benito) Bersa rodio se 21. prosinca 1873. u Dubrovniku. Prema Hrvatskome biografskom leksikonu obitelj potječe iz Branika kod Nove Gorice i zvala se Birsa. Zanimljivo, glazbeni kritičar Žiga Hirschler u članku objavljenom u Jutarnjem listu 19. studenoga 1933. povodom Bersina šezdesetog rođendana piše da mu obitelj potječe iz davnine iz Rusije te da se tada još zvala Bjersa. Majka mu je Filomena iz dalmatinskog ogranka znamenite firentinske obitelji Medici. Obitelj Bersa dobila je 1839. plemićki naslov. Bersin otac Ivan bio je pravnik i službovao u Dubrovniku i Zadru, a glazbom se bavio amaterski, svirao je violinu. Bersa je gimnaziju polazio u Beču, Trstu i Zadru. Isprva ga je privukla književnost – napisao je nekoliko kasnije uništenih drama. Godine 1891./92. skladao je svoj prvi glazbeno-scenski pokušaj – glazbeni intermezzo La serva padrona (Služavka gospodarica). Od 1893. do 1896. polazio je u Zagrebu školu Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda. Kompoziciju je učio kod Ivana pl. Zajca. Zatim je otišao na dalju izobrazbu na Konzervatorij u Beču, u kojemu je teoriju i kompoziciju studirao kod Roberta Fuchsa, a glasovir kod Juliusa Epsteina. Diplomirao je 1899. godine.
Bersa je glazbenu djelatnost počeo kao zborovođa Pjevačkih društava Trebević u Sarajevu i Zvonimir u Splitu, a zatim kao dirigent Gradskog kazališta u Grazu. Želio se zaposliti u Zagrebu, ali budući da nije našao zaposlenje, vratio se 1903. u Beč. Nastupio je na mnogim melodramskim koncertima po Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj, na kojima je povremeno dirigirao vlastitim skladbama. Kad je osnovano osječko kazalište, došao je u Osijek utemeljiti operu. Međutim, nije se mogao prilagoditi radu u tamošnjem kazalištu i nakon tri mjeseca opet se našao u Beču. Od 1904. do 1919. bio je umjetnički savjetnik nakladničke kuće Doblinger, za koju je redigirao i orkestrirao mnoga djela, među ostalima opere njemačkog skladatelja i pijanista Eugènea d' Alberta (1864-1932) U dolini i Mrtve oči. Godine 1919. teško je obolio i životario dok nije 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1924. bio je prvi pročelnik Odjela za kompoziciju.Blagoje Bersa umro je deset dana nakon šezdesetog rođendana, poslije duge i teške bolesti, 1. siječnja 1934. u bolnici u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, tri dana nakon operacije žučnog kamenca, koja je izazvala nepredviđene komplikacije.
Za boravka u Beču Bersa je upoznao tokove suvremene europske glazbe, a osobno je poznavao ugledne osobe bečkoga glazbenog života. Sastajao se s Oskarom Nedbalom, Franzom Lehárom, Emmerichom (Imreom) Kálmánom, Oscarom Strausom, Edmundom Eyslerom, s kojima ga je vezalo blisko prijateljstvo. Oni su od njega tražili savjete u instrumentaciji i nisu se ustručavali prihvatiti njegove primjedbe. U Zagrebu su njegovi učenici među ostalima bili Zlatko Grgošević, Rudolf Matz, Božidar Kunc, Boris Papandopulo, Milo Cipra, Ivan Brkanović, Bruno Bjelinski, Nikola Hercigonja, Mladen Pozajić, Miroslav Magdalenić i Zvonimir Bradić.
Svojim opusom Bersa je otvorio put hrvatskoj glazbenoj moderni. Na kraju Zajčeva razdoblja, kada je, kako pravilno primjećuje Marija Kuntarić u svojoj diplomskoj radnji o skladatelju iz 1953. godine, prijetila opasnost da se „sva naša kompozitorska produkcija ne izrodi u diletantizam“, svojom je tehničkom spremom, a osobito instrumentacijom, podignuo našu glazbu na europsku razinu.
Kao skladatelj, Bersa je programni glazbenik, više lirik nego dramatik, i svoja je najbolja ostvarenja dao na stranicama na kojima prevladavaju lirska raspoloženja, osobito na području solo pjesme. Antologijska je njegova popijevka Seh duš dan na tekst Vladimira Nazora. Simfonijska pjesma Sunčana polja iz 1919., prema skladatelju Milu Cipri, „prva je hrvatska orkestralna skladba suvremenog europskog formata“. Valja spomenuti još nekoliko Bersinih djela: za orkestar Dramatsku ouverturu, Idilu, Capriccio-Scherzo i Sablasti; za glasovir: Po načinu starih – Airs de ballet i Tri pejsaža za zbor uz pratnju komornog sastava.
Nakon studentskog bečkog razdoblja, a nešto prije nego što je dobio mjesto dirigenta u Grazu, Bersa je 1901. na libreto brata, književnika i arheologa Josipa (1862-1932), skladao tragičnu, do sada neizvedenu operu Jelka, svoj drugi glazbeno-scenski pokušaj, s temom tipično mediteranskog ljubavnog trokuta. Zatim ga je počela zaokupljati tema Zločina i kazne Dostojevskog, no Raskoljnikov je ostao njegova nedovršena životna preokupacija, iako je na njemu radio od 1903. do 1924. godine. Kad je za drugoga boravka u Beču ovladao svim izražajnim sredstvima suvremene kompozicijske tehnike i oblikovao se u skladatelja modernog ukusa i načina mišljenja, počeo je skladati Oganj. Posredstvom Srećka Albinija (1862-1933), koji je tada također djelovao u Beču, došao je do libreta Alfreda Marije Willnera (1859-1929) Der Eisenhammer. Willner je bio poznati libretist toga doba, sam ili u suradnji pisao je libreta za Lehára i Lea Falla, a zajedno s Robertom Bodanzkyjem napisao je Albiniju tekst za Baruna Trenka. Oduševljen sadržajem, Bersa je Oganj počeo skladati u lipnju 1905. u Zadru, a dovršio ga u svibnju 1906. u Beču. Konačan izgled dao je partituri sljedeće godine kad je u njoj izvršio neke preinake. Der Eisenhammer, koji dr. Gustav Šamšalović u svojemu Rječniku prevodi kao kovnica željeza, djelo je naturalističke estetske orijentacije sa socijalnim, lirskim i romantičnim primjesama. Unatoč skladateljevim nastojanjima Oganj nije praizveden u Beču, nego je prvi put uprizoren u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Libreto je na hrvatski preveo Ferdo Živko Miler (1853-1917) i naslovio ga Oganj. Praizvedba Ognja bila je 12. siječnja 1911. godine.
Te iste 1911. godine neposredno poslije velikog uspjeha koji je doživjela praizvedba Ognja i nakon što je djelo objavio Doblinger, Bersa je dobio narudžbu iz Londona za novu operu. Engleski naručitelj želio je djelo po ugođaju suprotno od Ognja, u kojemu bi bilo ležernosti, mašte, poetske simbolike, fantastike, dakle, onoga što je Bersinoj prirodi bilo potpuno strano i daleko. Opet se obratio Willneru, kojemu je pomogao Julius Wilhelm. Oni su se poslužili motivima iz bajke Srećine kaljače Hansa Christiana Andersena. Iz nje su zadržali ideju i mjesto događanja, a sadržaj su prilično izmijenili. Sačuvali su duh narodnih i umjetničkih legendi. U prikazivanju likova, mjesta i vremena događanja radnje služili su se crno-bijelom tehnikom. Neprekidno se sukobljavaju sreća i nesreća, dobro i zlo, bogatstvo i bijeda. Takav je pristup alegorijskom razvitku radnje možda i uzrok neujednačenosti i povremene nedorečenosti djela. Njemački libreto na hrvatski je preveo i prepjev priredio Bersin brat Josip. Bersa je dovršio djelo tek 1913.
Zbog novonastale političke situacije u svijetu više nije bilo govora o londonskoj premijeri pa je opera praizvedena u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 26. siječnja 1914. Dirigirao je ravnatelj Opere Srećko Albini, režirao profinjeni umjetnik Ivo pl. Raić. Podjela uloga bila je sjajna. U naslovnoj ulozi postolara Pieta Grootha nastupio je zacijelo najveći hrvatski dramski bariton, Marko Vušković. Sreću je pjevala fascinantna umjetnica i ljubimica publike Irma Polak. Vodeći dramski sopran Mira Korošec pjevala je Lisbeth, Jan je bio poljski tenor tada u angažmanu u Zagrebu Tadeusz Lowczynski, a dvostruku ulogu noćobdije Klausa i Babe gjavla tumačio je nenadmašni bas-buffo Tošo Lesić. Zvonimir Strmac bio je tumač četverostruke uloge Nesreće, Gjavla, Boonekampova tajnika i Markeza, a Marijan Kondracki pjevao je Boonekampa. Uspjeh je bio velik, doduše ipak ne izvanredan kao na praizvedbi Ognja. Četiri godine poslije, 7. studenoga 1918., u suton Austro-ugarske Monarhije opera je izvedena u Volksoperi u Beču pod naslovom Der Schuster von Delpht. Doblinger je iste godine tiskao glasovirski izvadak.
U povodu stote obljetnice rođenja i 40. godišnjice smrti Blagoja Berse tadašnja Radiotelevizija Zagreb upriličila je 12. siječnja 1974. koncertnu izvedbu djela u redakciji Zvonimira Bradića u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Sudjelovali su Mješoviti zbor Joža Vlahović, Dječji zbor i Simfonijski orkestar RTZ-a. Dirigirao je Mladen Bašić. Podjela uloga bila je vrlo dobra. Uz velikog Vladimira Ruždjaka u naslovnoj ulozi sudjelovali su Gordana Marić kao njegova žena Mintje, Zvonimir Krnetić i Blaženka Milić bili su ljubavni par Jan i Lisbeth, Sreću je pjevala Nada Ruždjak (tada Siriščević). Franjo Petrušanec bio je Noćobdija Klaus i Djavolova baba, a Franjo Paulik Djavo-Nesreća-Markiz. Branka Beretovac pjevala je Klotildu a Marijan Bujanić bio je njezin otac, bogati brodovlasnik Boonekamp.
Nekoliko godina kasnije, 3. lipnja 1980., i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uvrstilo je u repertoar Postolara od Delfta u djelomično istoj podjeli uloga, pod ravnanjem Karla Krausa u režiji Vladana Švacova. Uz Vladimira Ruždjaka, Gordanu Marić, Blaženku Milić, Franju Paulika i Marijana Bujanića, novi su bili Stojan Stojanov kao Jan, Ante Mijač kao noćobdija Klaus i Đavlova baba, Mirjana Bohanec u ulozi Sreće i Ljiljana Budičin-Manestar kao Klotilda.
Zagrebačka opera izvest će u petak 19. listopada kao svoju prvu premijeru ove sezone tu nepravedno zapostavljenu operu Blagoja Berse. Dirigent je Ivan Josip Skender, redatelj Krešimir Dolenčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimograf Goran Lelas. Scenski pokret oblikovala je Snježana Abramović Milković, a svjetlo Deni Šesnić. Sudjeluju Dječji zbor Zvjezdice uz zbor i orkestar HNK-a. Uloge tumače: Vitomir Marof (Piet), Helena Lucić Šego (Mintje), Ivana Lazar (Sreća), Ozren Bilušić (Boonekamp), Marija Kuhar Šoša (Klotilda), Domagoj Dorotić (Jan), Valentina Fijačko (Lisbeth), Zrinko Sočo (Nesreća), Ivica Trubić (Klaus) i Marko Cvetko (Lakaj). Pripovjedač je Zijad Gračić. Na repriznim izvedbama nastupit će i Ljubomir Puškarić /Matija Meić (studijska uloga) (Piet), Jelena Kordić (Mintje), Gorana Biondić (Sreća), Henrik Šimunković (Boonekamp), Monika Cerovčec (Klotilda), Stjepan Franetović (Jan), Tamara Franetović Felbinger (Lisbeth), Tvrtko Stipić (Nesreća), Siniša Štork / Filip Sever (studijska uloga) (Klaus), Mario Bokun (Lakaj). Opera se izvodi na njemačkom izvorniku uz prijevod Jasne Žarić.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. listopada 2012.
