Izazovi Don Carlosa

Hrvatsko narodno kazalište Split: Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Ivan Repušić, red. Petar Selem

  • Po već ustaljenoj tradiciji i ovogodišnje 54. Splitsko ljeto započelo je 14. srpnja premijernom izvedbom jednog glazbenoscenskog djela, ove godine Verdijevim Don Carlosom. Prepun Peristil, sa znatno skraćenim gledalištem i novim tribinama s izrazito neudobnim sjedištima, dočekao je brojne goste, odslušani su rutinski pozdravni govori, dok je tenor Tomislav Mužek uz zvukove Bombardellijevih fanfara podigao festivalsku zastavu. No, premijerno glazbeno slavlje ubrzo je bilo prekinuto kišnim kapima a odgođena predstava doživjela je svoje cjelovito uprizorenje dva dana kasnije, 16. srpnja.
    Giuseppe Verdi, Don Carlos, dirigent Ivan Repušić, redatelj Petar Selem; Špirpo Boban, Ivana Kladarin, Ingebjorg Kosmo, Ivica Čikeš, Alejandro Roy
    Povratak Grand opere na Peristil i uprizorenje „obiteljskog portreta u kraljevskoj kući“, kako je sam Schiller nazvao svog Don Carlosa, nadasve je složen i izazovan zadatak. Konačna talijanska verzija opere koja se najviše izvodi ostavila je mogućnost stalno novih intervencija posebno oko prvog čina, ali vrijeme je pokazalo da sve ide u prilog grandiozne freske psihološki uvjerljive, duboke, strasne, ljudski potresne i uvijek tako bliske konkretnim ljudima i povijesnim silnicama. Moguće osobna tema prijateljstva i vjernosti naspram državnih razloga podjednako ideoloških koliko i vjerskih, koja se zrcali u drami Infanta Španjolske, crta je velikih razgraničenja i izdvojenosti ovog magistralnog Verdijeva djela. Teško se oteti dojmu kako zrelije maestrove opere, a tu spada i Don Carlos, postaju duboko pesimistične, neka tragična magistrala ne otvara putove političkog optimizma, furiozna borba protiv etičkih i humanih principa na svim frontovima prepušta se zlom usudu. Kao da nema ljubavi prema životu, bez očaja zbog tog istog života. Bez obzira na konačni ishod svaki se lik u ovoj operi bori protiv beznađa, bori se za ljubav, pravdu, život….no, poput himne slobodi nada polako gasne, sve je manje čujna, nestaje u kripti koja čuva svoje tajne.

    Približavanje suvremenom gledatelju

    Giuseppe Verdi, Don Carlos, dirigent Ivan Repušić, redatelj Petar Selem; Alejandro Roy Gabriela GeorgijevaRedatelj predstave Petar Selem imao je pred sobom ozbiljnu zadaću da jedno klasično i složeno djelo približi suvremenom gledatelju, raščlani slojevite odnose i razine, kondenzira sadržaj i pored dominantnih dramskih sudara sačuva rijetke lirske trenutke. Selem se temeljito informirao i pripremio a u središte interesa stavio sukob oca i sina koji nije tek intimne prirode već zrcali oprečne političke i ideološke pozicije. Naglašena je tjeskobna situacija i paklene muke kroz koje prolaze glavni protagonisti. Režija kreće u pravcu gotovo zatvorene psiho anatomije sa stilizacijom koja apostrofira turbulentna psihološka stanja i otvara galeriju izmučenih likova. Potenciranje te razine koja ponekad pati i od pretjerane statičnosti (dugi dijalog Filipa i Pose na kraju prvog čina), oduzima cijeloj radnji uzavrelost života, dinamiku koja otkriva i neke druge strane života, labirinte koji svjedoče u prilog specifično španjolskog duha. Neintenzivna i u vanjskoj dramatičnosti siromašna atmosfera u masovnim scenama (u vrtu samostana, auto da fea ili trećem činu) pronalazila je poticaja za koloritnu naturalističku sliku, ali se i tamo naslućena emocionalna energija gubila u proizvoljnim pokretima ruku ili zanosu obezglavljene mase.

    Naglašene i u principu dojmljive estetske i artističke pretenzije redatelja više su došle do izražaja u sceni Ive Knezovića koji je strogo i veoma umješno poštovao datosti Peristila koristeći se stiliziranim arhitektonskim konstrukcijama od kojih je smještanje bazena nasred scene bio više kuriozum nego li optička, još manje funkcionalna, senzacija. Puritanska mizanscena otvarala je prostor igri, ali je sugerirala i monotoniju, s ponekim neuspjelim likovnim rješenjem (željezna ograda ispred madridske katedrale ili atraktivna no ornamentom zasićena zlatna vrata, za razliku od sjajnog oklopa u kraljevoj sobi).

    Giuseppe Verdi, Don Carlos, dirigent Ivan Repušić, redatelj Petar Selem; Ivica Čikeš, Ante JerkunicaKostimi Danice Dedijer, koji su u principu umjetnička kreacija primjerena karakteru i duhu djela, ovom prilikom nisu nosili biljeg nadahnuća i stvaralačke igre. Harmonizacija boja nije poštovala španjolski kolorit, pa je prevaga crne boje (napose dama u vrtu samostana i dr.) u cjelovitom umjetničkom doživljaju slijedila tuđe uzore ali bez traganja za nijansama i harmonijom posebna sklada. Crvene haljine kraljice ili Eboli iziskivale su više imaginacije, Filipov monolog ili susret s velikim inkvizitorom bez plašta čini scenu neuvjerljivom, da se i ne govori o neprimjerenom šarenilu u velikoj sceni ispred katedrale. Ipak, bilo je maštovitih kreacija (kostim Filipa, Pose ili Carlosa s kožnim remenima i dr.) koje su potvrđivale visoki slikarski doživljaj kostimografkinje i redatelja.

    Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović pronalazi pravu mjeru kontrasta svjetlo-tamnog, s nekoliko prelaznih tonova, otkriva ljepotu Protirona, ali koliko su ta sfumata bliska španjolskom ugođaju druga je stvar. Redatelj je u Anti Mariniću (scenski pokret duhovit u sceni dvorskih dama, ali prenaglašen u autodafeu) i asistentici Stephanie Jamnicky našao pouzdane suradnike za realizaciju svojih ideja.

    Možda bi se moglo zaključiti da je Selemov pristup Don Carlosu uvjerljiva kazališna sofistikacija, ali da niz okolnosti nije išao u prilog pronalasku uvijek najsretnijih scenskih rješenja njegovih ideja i estetike, istina koje su kriju u složenim povijesnim činjenicama jednog naroda i uzavrelog života jedne obitelji koji dobivaju neslućeni metafizički rasplet. Konačno, španjolskog duha je bilo najviše u glazbi a manje na sceni.

    Do dubljih glazbenih posega samo dubljim radom

    Giuseppe Verdi, Don Carlos, dirigent Ivan Repušić, redatelj Petar Selem; Michele Crider, Petra TežakU glazbenom pogledu Don Carlos pravi je izazov za dirigenta, orkestar i pjevače. Dirigent Ivan Repušić imao je na raspolaganju mahom mlade pjevače ali s već zavidnom međunarodnom reputacijom, uz to s izrazitim smislom za glumu i s dovoljno strasti da zdušno prihvate novi zadatak. Složenoj partituri koja slika uznemirene strasti i melodijski ostvaruje dramu, Repušić je prišao oprezno i s dovoljno temperamenta pocrtavajući dramske naglaske, živu gipkost u agogici, dinamiku i fraziranje u čemu ga je slijedio spreman orkestar. Ipak, treba još iskustva da se postigne koherentnost izvedbe, elokventnost ekspresije i dublje posegne do izvornih Verdijevih intencija. Već druga repriza s donekle izmijenjenom postavom pokazala je u tom pravcu bolje rezultate, veću preciznost nekih instrumentalnih grupa (metalni puhaći), ali je i dalje uočljiva ritmička neujednačenost ili u lirskim pasažima težnja za laganijim tempom (primjerice Posin oproštaj).

    U ulozi Filipa čuli smo dva basa Ivicu Čikeša i mlađeg Luciana Batinića. Ivici Čikešu ovo je drugi nastup u ovoj ulozi u kojoj je baršunastim basom i snažnim unutrašnjim intenzitetom, izmučenog monarha donio na okamenjen i strog način, dok je Luciano Batinić cijeli lik donekle glumački oslobodio i ispunio toplinom svog basso nobile koji je s radošću pozdravljen od publike.

    I u ulozi Elizabete čuli smo dvije pjevačice: poznatu američku sopranisticu Michele Crider i u Hrvatskoj često angažiranu Gabriellu Georgievu. Michele Crider je na glašeno zvučnim i voluminoznim tonom donijela autoritativnu ali poniženu kraljicu, dok je cjelokupni nastup Gabrielle Georgieve oduševio Peristil, ne samo razigranim i kompleksnim poniranjem u ulogu, već mekim i plemenitim timbrom elastičnog i prodornog soprana. Španjolski tenor Alejandro Roy svom je Carlosu podario svjež, snažan i voluminozan glas koji na momente podsjeća na Corellia, ali forsiranje tona ponekad je rezultiralo oscilacijama i nepreciznošću u tonskim visinama. Njegov je scenski nastup budio simpatije u čemu ga je jedino pretekao Tito You, koreanski bariton, čiji izgled i brza pokretljivost po sceni nisu baš osobine plemenitog idealiste, ponosnog i osjećajnog markiza Pose, dok je njegov bariton svjetlije boje, mek, plemenit, s osjećajem za frazu ali i nerijetko neizjednačena registra.

    Giuseppe Verdi, Don Carlos, dirigent Ivan Repušić, redatelj Petar Selem; Michele Crider, Lucijano BatinićPrinceza Eboli u interpretaciji Ingeborg Kosmo, gošće iz Osla, posjeduje scenski šarm ali izuzetno naporna mezzosopranska uloga iziskuje daleko veću vokalnu virtuoznost i razradu uloge. Ante Jerkunica, u ovom trenutku angažiran u Državnoj operi u Berlinu, svog je Velikog inkvizitora gradio po obrascu pariške izvedbe, dajući mu sonornost i takav psihološki karakter koji će s vremenom zasigurno postići još uvjerljivije rezultate.

    U manjim smo ulogama čuli i vidjeli Luciana Batinića i Ozrena Bilušića (stari redovnik), Sašu Jakelića i Vinka Maroevića (kraljevski glasnik), Ivanu Kladarin i Mariju Kuhar Šošu (Tebaldo i Glas s neba), Špiru Bobana (Lerma) i Petru Režak (grofica od Aremberga). Konačno Zbor HNK Split (zborovođa Ana Šabašov) ostavio je scenski razigran utisak (napose ženski prizori), tonski uvjerljiv i izbalansiran, ali treba izdvojiti sedmoricu flamanskih izaslanika koji su bili pravo vokalno osvježenje, za kojima nije zaostajala basovska skupina svećenika.

    Znamen i slutnje

    Verdi je bio u Parizu tijekom posljednjih priprema za praizvedbu Don Carlosa u ožujku 1867. To su bili mjeseci „strašnog napora“, kako je kazala njegova supruga Giuseppina Strepponi. U „fatalnoj atmosferi Opere“ pisao je sam Verdi približavao se kraj napora, bilo je čak osam kostimografskih proba! Maestro je smatrao praizvedbu neuspjehom, zanimljivo je da je Georges Bizet govorio o Carlosu kao „vrlo lošem“ radu, dok je tadašnji glazbeni guru Pariza G. Rossini priznavao Verdiju primat u žanru Grand opere. Topao prijem opere u Italiji kasnijih godina budio je u Verdiju optimizam, ali se on nije obistinio. Don Carlos se gotovo nije izvodio do druge polovice 20. stoljeća zbog nesavladivosti kada slavni intendant Rudolf Bing hrabro započima svoj dugi režim u Metropolitan operi upravo premijerom Vedrijeve opere 1950.

    Koliko su se promijenile političke prilike od sredine 19. stoljeća do danas, da li je priča o političkoj moći, religijskom fundamentalizmu, sukobu ideologija i svjetonazora, manje aktualna i razbija li ona i dalje finu čipku ljubavi i poetske poticaje u titravim sjenama napetoga svijeta? Verdi je eto o tome skladao svoju valjda najplemenitiju i najuzvišeniju operu koja zahtijeva perfekciju i stalno se okreće novim izazovima, nevažno radi li se o kraćim ili dužim verzijama.

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 22. srpnja 2008.

Piše:

Tonći
Šitin

kritike

najavljujemo...