Gotovo dupkom ispunjena kula Kamerlengo u Trogiru dočekala je i urnebesno ispratila proslavljene ruske umjetnike mezzosopranisticu Elenu Zarembu i basa Alexeia Tanovitskog koji su, uz suradnju pijanistice Olge Cikoburove, nastupili u okviru programa Opera selecta a u organizaciji Udruge Sv. Jakova na dobrotvornom koncertu čiji je prihod išao Zakladi Ana Rukavina. Bila je to glazbena večer koja se ne zaboravlja i koja se bogatstvom i kvalitetom izvedenog programa može bez pretjerivanja staviti uz bok najzanimljivijih glazbenih izvedbi ovog ljeta u cijeloj Hrvatskoj. Program je bio prilagođen ukusu široke publike na otvorenom prostoru, ali dovoljno atraktivan da je bio i istančano ogledalo vokalne i stilske kulture odavno međunarodno priznatih umjetnika čije biografije bilježe brojne nastupe na najprestižnijim pozornicama svijeta.
S izrazitim smislom za koncertnu stilizaciju program je znalački podijeljen u dva dijela: u prvom je izvedeno deset ruskih romansi, a u drugom osam opernih arija. Vodilo se računa o kontrastima, rasporedu biranih skladbi, raznovrsnosti osjećaja, temperamentu i predispozicijama pjevača tako da se pokažu sve njihove mogućnosti, unutarnji doživljaji, ljepota glasa ali i vanjski efekti. Razumije se da su ruske romanse, manje poznate okupljenoj publici, izazvale poseban interes i odmah uputile na dragocjenost rafiniranih interpretacija, odnjegovanu muzikalnost i zvučnost glasa ali i elemente vokalne tehnike u osvajanju tonova različitog registra.
Duga je i bogata povijest ruskih romansi koja je prolazila kroz razna iskušenja ali je uvijek ostala vjerna iskazivanju ljubavi, kao rezervat za sanjare, zanesenjake, ali i odsjaj najdublje intime, od razočaranja, rastanka, tuge i očaja do naslućivanja zlosretnog kraja. Veliki ruski pjesnici i skladatelji tragali su za tajnama romanse, pokušavali dodirnuti magiju u svakidašnjoj drami života, a svoju su pozornost usmjeravali na naoko male stvari poput skromnosti i prezira, raskoši i taštine koje su se gubile pred zanjihanim krošnjama dubokih ruskih šuma... Maloj antologiji skladatelja od Čajkovskog, Malaškina, Rahmanjinova, Musorgskog, Rimski-Korsakova i Rubinštajna umjetnici Zaremba i Tanovitski prišli su ne samo primjerenom komornom stilizacijom nego i takvim vokalno-tehničkim umijećem koje je zahtijevalo posebnu psihološku boju glasa za gotovo svaku izgovorenu riječ.
Dok je Tanovitski imao nešto čvršći ton i intenzivniji zvuk koji je podcrtavao doživljaj, neku sudbinsku crtu s mjestimice forsiranim visokim tonovima, ali uvijek s obzirom na poruku pjesnika i skladatelja (Prorok, Mefistova pjesma o buhi), Zaremba je davala svojoj interpretaciji više dinamičkog i psihološkog nijansiranja, jasnoću dikcije i glazbene inteligencije s virtuoznom primjenom piana kao odlikom koja dolazi do posebnog izražaja (Ne pjevaj ljepotice, U šutnji tajnovite noći). Ukratko, dva sjajno impostirana glasa koji demonstriraju značenje intonacije, tempa, ritma, akcenta, dikcije i dinamike.
Klavirska suradnja Olge Cikoburove davala je ne samo sigurnu ritmičku i harmonijsku podršku nego i nerijetko meka poetska raspoloženja koja su pratila stil i ritam pjevača povezujući sve u finu interpretativnu cjelinu. Moguće bi dojam bio i bolji, da je na velikom otvorenom prostoru glasovir bio dijelom i ozvučen, jer bi podrška bila zamjetnija. Značajan prinos uspjehu tog dijela koncerta dao je sjajan glumac Joško Ševo, koji je govorio uglazbljene stihove velikih pjesnika, u velikom luku od bola do ljubavi, ukopan, svečan, daškom vjetra dodirnut, još jednom neponovljiv. Šteta da u programu nisu tiskana i imena pjesnika među kojima su i oni najveći od Tolstoja do Puškina.
Drugi dio programa pripao je opernim arijama od Čajkovskog, Rimski-Korsakova, preko Verdija, Rossinija i Donizettia do Gounoda, Saint-Saënsa i Mozarta. Podrška glasovira nije mogla zamijeniti orkestar, unutrašnji doživljaj je sužen ili dramski prenaglašen, virtuoznost belcanta zamijenjena je često većim volumenom i intenzitetom glasa, bilo je i dilema odgovara li pojedina arija (uloga) pjevaču i je li barem dodirnut karakter lika koji se interpretira. U kuli Kamerlengo vrućina je učinila svoje što je utjecalo na koordinaciju glasovira i vokalne linije, koncentraciju, a mjestimice i gubitak kontakta s publikom. Forsiranja u pojedinim arijama utjecala su na čistoću intonacije, talijanski jezik bio je manje razumljiv, slabio je intenzitet i ponegdje se osjetila monotonija. Unatoč svemu, Tanovitski donosi zanimljivog Gremina, njegov je Banco opor, a Mefistova serenada i arija Don Basilija unatoč bravurama ispunjene su snažnim akcentima s nešto manjom elokvencijom i vokalnim figurama. Zarembi je svakako bliža Lelina pjesma u Snjeguročki Rimski-Korsakova od arije Carmi iz Mozartove La Betulia liberata, senzualna i izvrsna Dalila otvorila je svoje lažno srce, a Leonora u Favoritkinji ostala nedorečena. Umjetnica nije skrivala unutarnje emocije pa je ukusnom gestom i mimikom, cijelom figurom diskretno upozorila na svoj scenski talent. Svemu je na kraju biljeg dala Habanera nenadmašne Carmen koja je podigla publiku na noge i pokazala tko je nova carica stare kule Kamerlengo!
Stotine oduševljenih posjetitelja radosni nestaju u noć koja je ovim velikim koncertom upisala Trogir u mapu moćnih glazbenih centara koji će, nadamo se, na duže vrijeme povezati daleke ruske stepe i miris mora.
© Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 8. kolovoza 2012.
