Spremajući se poslije Krabuljnog plesa skladati novu operu, Verdi je prihvatio ponudu Carskog kazališta u Petrogradu i odabrao kao siže dramu Don Alvaro ò La Fuerza del sino (Don Alvaro ili Moć sudbine) španjolskog dramatičara, pjesnika, ratnika i diplomata, Don Ángela de Saavedre, vojvode od Rivasa (1791-1865), objavljenu 1835. Drama je po strukturi vrlo neuobičajena, njezina se radnja proteže na pet godina, i odvija se između Španjolske i Italije sredinom 18. stoljeća, pomalo je okrutna i silovita. Prvi, drugi i četvrti čin događaju se u Španjolskoj a treći u Italiji. To je Verdiju omogućilo da obuhvati raznolike društvene slojeve i da stvori kontraste između šarolikosti naoko veselog vojničkog života s njegovim maskotama – Preziosillom, nabavljačima stoke – Trabucom s jedne strane, i smirene kontemplacije samostana s druge. Treći čin koji se događa u Italiji povezan je s bitkom kod Velletrija, mjestu jugoistočno od Rima, godine 1745., koja je ustvari bila pobjeda Španjolske i poraz Austrije.
Opera je priča o sudbini Don Alvara, sina španjolskog potkralja u Americi i posljednje pripadnice kraljevske loze Inka, i bratu i sestri ugledne ali osiromašene obitelji Vargas, Leonori i Don Carlosu. Njihovi se životni putovi isprepleću na najčudnovatije načine i, naravno, sve završava tragično. A te životne priče glavnih junaka koje karakterizira gotovo veličanstveno junaštvo ostvaruju se na povijesnom panou ratova koji su se u to doba vodili u Italiji protiv njemačkog osvajača. Ljubav, strast, mržnja, prijateljstvo – izraženi u narazličitijim konfliktnim situacijama bili su idealna tema za punokrvnog autora kakav je bio Giuseppe Verdi.
Verdi i njegov libretist Francesco Maria Piave (1810-1876), držali su se dosta vjerno Rivasove drame, u koju su unijeli tek male promjene. Glavni likovi i događaji slijede tijek dame. Nadahnuće za treći čin opere Piave i Verdi našli su u prvom dijelu veličanstvene Schillerove trilogije o kontroverznoj ličnosti njemačkog vojskovođe Albrechta Wenzela Eusebiusa von Wallensteina (1583-1634). Schillerovu trilogiju, izvedenu u Weimaru 1798., čine tri drame: Wallensteinov logor, Piccolomini i Wallensteinova smrt. Verdi je to djelo dobro poznavao i želio je da se iz Wallensteinovog logora (Wallensteins Lager) u libretu zadrži sve što je bitno za opis vojničkog logora, ali i replike fra Melitonea i Trabuca, koje vjerno slijede Schillera. Verdi je taj opis vojničkog života sa seljacima koji prose, regrutima koji se opiru, djevojkama koje prate vojnike, opskrbljivačima hrane, vjerno pretočio u glazbu. Upravo ti prizori, kao i oni poslije pred samostanom, te masovne scene, kako se običava reći, tako pune lokalnog kolorita, vrlo živopisne i uvjerljive, taj šarolik skup ljudi različitih zanimanja – koji ne utječu na razvoj dramske radnje - daju operi posebnu boju, onu za Verdija toliko karakterističnu tintu musicale.
Moć sudbine praizvedena je u Petrogradu prije stotinu i pedeset godina 10. (po novom kalendaru 22.) studenog 1862. Postigla je velik uspjeh. S naslovom Don Alvaro opera je 1863. izvedena u Rimu i u Madridu u nazočnosti vojvode od Rivasa; 1865. izvedena je u New Yorku i Beču, 1866. u Buenos Airesu.
A onda je Verdi pristupio reviziji opere za premijeru u Scali. Umjesto običnog orkestralnog uvoda skladao je jednu od najpoznatijih opernih uvertira uopće i dopisao sjajan zbor u drugoj slici trećega čina nakon arije Don Carla. U suradnji s libretistom Antoniom Ghislanzonijem (1824-1893) promijenio je finale – Don Alvaro se više nije bacao niz liticu nego je ostao živ. Premijera u Scali bila je 27. veljače 1869. Leonoru je pjevala skladateljeva omiljena pjevačica, „verdijanski dramski sopran par excellence“, Čehinja Teresa Stolz (Stolzová) (1834-1902).
Kao i veliku većinu opera talijanskih skladatelja tako je i operu Moć sudbine prva u Hrvatskoj upoznala riječka publika. Bilo je to 1880. u Teatro Comunale pod ravnanjem, po svoj prilici, Gaetana Ciminija (1852-1907) kojega se spominje u prepisci između Verdija i Boita kao dirigenta „doduše ne apsolutnog prvog ranga“ ali koji je „s uspjehom nastupao u vodećim talijanskim opernim kućama, izuzevši Scalu, i mnogim inozemnim kazalištima“. U Teatro comunale opera se ponovno čula 1894. godine. Prva izvedba opere u Hrvatskoj u izvedbi nacionalnog ansambla na hrvatskom jeziku bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 11. veljače 1882. pod ravnanjem Ivana pl. Zajca.
Prva izvedba opere u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ bila je 6. veljače 1965. Drigirao je Davorin Hauptfeld, režirao Dinko Svoboda. Nova premijera bila je 4. ožujka 1978. kada je svojim krasnim basovskim glasom na sebe skrenuo pozornost mladi Đorđo Surjan, a najnovija, koju ćemo gledati i slušati u Zagrebu, bila je 12. veljače prošle godine.
Apsolutno najveći hrvatski interpreti likova u operi Moć sudbine bili su oni koji iz teško shvatljivih razloga u tim ulogama nikada nisu nastupili u HNK-u u Zagrebu: tenor Tino Pattiera, jedan od najvećih između dvaju svjetskih ratova, protagonist Verdijeve renesanse u Njemačkoj, zatim slavna Leonora Metropolitana Zinka Kunc Milanov te dvije velike Leonore Bečke državne opere, Dragica Martinis i Ljiljana Molnar-Talajić, koja je istodobno u toj ulozi bila i zvijezda Arene u Veroni. Ljiljana Molnar-Talajić pjevala je Leonoru 1983. u Rijeci, a ostalo troje nije u toj operi uopće nastupilo u Hrvatskoj.
U subotu, 26. svibnja 2012. u 19,30 sati u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu gostovat će Opera HNK-a Ivan pl. Zajc Rijeka s predstavom opere Moć sudbine (La forza del destino) Giuseppea Verdija. Operom će ravnati Nada Matošević Orešković, redatelj je Ozren Prohić, scenografiju potpisuje Dalibor Laginja, kostimografiju Irena Sušac, koreografiju Maja Marjančić i oblikovanje svjetla Zoran Mihanović.
Solisti su: Siniša Štork (Markiz od Calatrave), Siniša Hapač (Don Carlo di Vargas, njegov sin), Olga Kaminska (Donna Leonora, njegova kći), Luis Chapa (Don Alvaro), Ivica Čikeš ( Gvardijan), Kristina Kolar (Preziosilla, mlada ciganka), Ozren Bilušić (Fra Melitone, Sergej Kiselev (Trabuco, gonič mazgi), Anamarija Knego (Curra, Leonorina sobarica), Mirko Čagljević (Načelnik Hornachuelosa), Dario Bercich (Vojni kirurg) i dr.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. svibnja 2012.
