Doista mi nije jasno zašto je radnju Manon trebalo prebaciti iz dvadesetih godina 18. stoljeća u vrijeme kad je opera praizvedena, osamdesetih godina 19. I dok možemo razumjeti djevojku iz romana opata Prévosta koja u doba kad nema društvene jednakosti odlazak s plemićem u Pariz smatra životnim postignućem a ne samo zovom ljubavi, isti čin kao i ono što zatim slijedi, stoljeće i pol kasnije puno je dublje moralno srozava. Ako lišite Manon baroknog ambijenta, njezin oproštaj od stolića, koji je u stvari oproštaj od ljubavi s Des Grieuxom, i njegova priča o snu gube šarm i ne pristaju u ambijent rupe u potkrovlju – jer to nije stan – u koji su se smjestili mladi ljubavnici. No zaboravimo i to, kao i ružna scenografska rješenja (Chantal Thomas) koja su najbolja bila u posljednjem činu kada su jednostavnom linijom najuspjelije podcrtala konačan pad, a možda i otkupljenje (?) Manon. Kažimo stoički, kao što je to učinio interpret Des Grieuxa, poljski tenor Piotr Beczala u razgovoru u stanci: dokle god su sačuvani odnosi među likovima, ne smeta kada i gdje je smještena radnja.
Scenograf je mjesto odigravanja prvog čina pred gostionicom u Amiensu stavio u dubinu okruženu zidovima s pravokutnim rupama kao prozorima a na vrhu nizom kućica dječjih igračaka. Drugi čin odigrava se u potkrovlju kao nekom čardaku ni na nebu ni na zemlji. Des Grieux nije bio enormno bogat ali je sebi kao plemić zasigurno mogao priuštiti nekakav pristojan stan. Prva slika trećega čina i četvrti čin odišu ozračjem Trećeg carstva, s tim da se u kockarnicu hotela Transylvania spušta kao u podrum. I Manon pjeva kako je opija zveckanje zlata i njegov sjaj a obasipa se velikim papirnatim novčanicama! U drugoj slici trećega čina u samostanu St. Sulpice Des Grieux ima krevet iza stupa, a Manon dolazi u crkvu u vrlo dekoltiranoj bijeloj haljini. Posve razumljivo, završavaju na krevetu. Krevet u samostanskoj crkvi – doista zanimljiva ideja! I naposljetku je peti čin, sumoran kao što treba biti put u L'Havre, ali u svojoj likovnoj čistoći linija kao da želi dočarati iskupljenje frivolne heroine.
Redatelj Laurent Pelly kao kostimograf svoju je koncepciju obogatio nekim doista prelijepim i raskošnim kostimima. Radnju je vodio standardno, bez nekih posebno dojmljivih uzleta, ali ni padova. Sve je do kraja razrađeno, dorađeno, logično i uvjerljivo, prilično koncizno, bez nepotrebnih detalja. Manon u formi opére-comique, što znači s govorenim tekstom, s baletom u trećemu činu, u trajanju s dvjema stankama više od četiri sata, doimala se beskonačnom. Nije tome kriva izvedba, sve u svemu dobra, ali ne i posebno nadahnuta. Kao da se Fabio Luisi pri kraju sezone zamorio golemim zadaćama koje je u njoj imao. Orkestar je, naravno, odličan, zbor (zborovođa Donald Palumbo) također, a tumači malih uloga začuđujuće neizražajni, osim Christophea Mortagnea kao Morfontainea.
A tumači glavnih uloga? Anna Netrebko lijepo pjeva, iako joj je glas nakon poroda otežao pa joj krajnje visine (kojih u Manon ima u obilju) nisu tako lake kao prije. Odlično izgleda, dobro glumi – nema prigovora, ali ne doživljavam je kao Manon. Svijet je pun lirskih tenora koji silom hoće postati dramski pa na kraju često ne (p)ostanu ništa, a nema pravog lirskog tenora kakav je bio Nikolaj Gedda ili Fritz Wunderlich, ili kod nas Rudolf Francl, kakav je mogao biti Roberto Alagna da nije i on krenuo u teži repertoar pa pjeva Radamesa. Piotr Beczala je nesumnjivo dobar pjevač i dobar glumac, ali njegovo pjevanje dviju arija Des Grieuxa bilo je stilski primjerenije Puccinijevu istoimenom junaku nego Massenetovu.
Po mom ukusu bila je to premalo francuska Manon, premalo je u njoj bilo Masseneta koji osvaja svojom specifičnom bojom i šarmom.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. svibnja 2012.
