Prava premijera

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić

• Upravo je nevjerojatno koliko tri dana mogu značiti u stasanju jedne predstave! A od petka do ponedjeljka Jenůfa se oblikovala u pravu premijeru. Bučan i nervozan premijerni prvi čin oslobođen je nepotrebne nervoze, orkestar je počeo dobivati boju (iako treba još puno raditi, razraditi i dotjerivati svoju svirku), zbor (zborovođa Ivan Josip Skender) se skladnije uklopio, solisti su međusobno bolje komunicirali. Sve je djelovalo prirodnije, bili smo uvučeni u glazbu i u scensku radnju – što se osjetilo i pri završnom aplauzu.  
  
  Adela Golac Rilović bila je glasom i stasom, pjevanjem i glumom, mogli bismo reći, idealna Jenůfa, lijepa seoska djevojka u koju su zaljubljena dva momka, skromno siroče koje se i u sjeni stroge pomajke zna na svoj način boriti za sebe. Bilo je u njezinu nastupu potrebne dramatike ali i lijepih, toplih lirskih fraza. Tonska zaobljenost i unutar nje dramatsko profiliranje lika daje njezinoj Jenůfi ljepotu kreacije koja se razvija, raste, dosiže vrhunac dramskog izraza, a onda doživljava katarzu, smiruje se i blagim optimizmom gleda u budućnost. Lijepa glasa, muzikalna, pjevački savršeno sigurna, emotivno bogata, donijela je rijetko cjelovitu, potresnu kreaciju i potpuno zavladala scenom. Takva Jenůfa poticajno je djelovala na partnere pa su se i oni uzdigli stepenicu više. Bilo je posve razvidno zašto je Laca (Roman Sadnik) tako zaljubljen u nju.
  
  Dok je pjevački i umjetnički potencijal naše prvakinje dobro poznat, pravo iznenađenje priredio je Stjepan Franetović kao Števa. To je bio Števa! Bogat, samodopadan, razmažen, obijestan, miljenik djevojaka, i na kraju osramoćen i odbačen. A pritom glasovno moćan, pjevački suveren i glumački sugestivan! Franetović svakim novim nastupom otkriva svoje mogućnosti i valja nam se nadati da će dobivati nove prilike i sve veće i odgovornije zadaće.
  
  S takvim partnerima Ivanka Boljkovac je svoju hvaljenu Crkvenjarku obogatila novim detaljima. U prizoru sa Števom u drugom činu otpjevala je nekoliko toplih, mekih, vrhunski muzikalnih fraza uzvišene ljepote. Zlatomira Nikolova zaoblila je svoju Burjevu i tako bila bliža Janáčekovu liku. Bolje smo uočili svježu ljepotu tona i sigurnost Ane Zebić u ne baš lakoj ulozi Jana. Jelena Kordić kao Pastirica pokazala je da je jedna od najtalentiranijih predstavnica najmlađe pjevačke generacije u nas, na koju valja ozbiljno računati. Monika Cerovčec (Karolka) sve je bolja i bolja.
  
  Htjeli to priznati ili ne, operu nose solisti. Kad su oni dobri i uvjerljivi, mnogo se toga nedobrog proguta. A kad uz njih ansambl vodi dobar dirigent koji ga zna nadahnuti, kao što je Srboljub Dinić, onda predstava dobiva pravi tijek. Pa, ako sam rekla za premijernu izvedbu kako sumnjam da će takva Jenůfa privući publiku, danas kažem kako vjerujem da je ovakva kakva je bila reprizna, hoće.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. svibnja 2012.
  foto © Mirko Cvjetko
  

Piše:

Marija
Barbieri