Crkvenjarkina Jenůfa

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić

  • Roman Sadnik (Laca Klemen), Zlatomira Nikolova (Burjeva), Tamara Franetović Felbinger (Jenůfa) i Zbor Opere; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Mirko Cvjetko

    Leoš Janáček nije skladatelj velika zamaha nego finih detalja. I dok se ponekad kod autora velike geste i uspiju sakriti neke izvedbene nedorečenosti, kod autora kakav je Janáček to je nemoguće. Nedovoljno minuciozno razrađena, Janáčekova partitura gubi ono najbolje i najljepše u njoj – ljepotu sitnih proplamsaja. A ta je ljepota sadržana upravo u detalju u vokalnim dionicama i u orkestru. Sjetimo se samo one sjajne izvedbe Iz mrtvog doma iz 1976., u kojoj je svaki detalj bio osmišljen i svi likovi bili do u tančine dorečeni!
    Roman Sadnik (Laca Klemen), Tamara Franetović Felbinger (Jenůfa);  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Mirko Cvjetko
    Toga je bilo malo u najnovijoj premijeri zagrebačke Opere! Teško je shvatiti zašto su za realizaciju Ljubavnog napitka ili La Bohème, koje vrlo dobro poznajemo i doista sami možemo prirediti, pozivani gosti, a za ostvarenje Jenůfe, koja je posve specifična, nisu? Sumnjam da bi ijedan češki redatelj dopustio mijenjanje mjesta i vremena odvijanja radnje, a da ne govorimo o preko svake mjere dobrog ukusa uvođenju seksanja na pačetvorinastom stolu, i o otkopčanu šlicu jednog od vodećih solista, što je već postalo zaštitnim znakom režija Ozrena Prohića (kamo je nestao njegov način pristupa riječkoj Adriani Lecouvreur?!). Adekvatna redateljskoj koncepciji bila su i ružna scenografska rješenja Branka Lepena, a poznajemo i bolja osvjetljenja Zorana Mihanovića. Kostimi Petre Dančević oscilirali su od elegantnih građanskih, koji ne pristaju u Janáčekovo seosko okružje, do onih koji loše odijevaju soliste.

    Ako je ijedan skladatelj čvrsto vezan uz ambijent odigravanja radnje, onda je to Janáček u Jenůfi. Mogli bismo ga nazvati slavenskim, češkim veristom. Dovoljno je čitati korespondenciju skladatelja s njegovom praškom Crkvenjarkom Gabrielom Horvatovom i vidjeti koliko je ustrajavao na svakom detalju života u svom toliko voljenom rodnom kraju, siromašnom ali ponosnom Lašskom. Najbolje ga utjelovljuje Crkvenjarka, koju nikako nije zamišljao u crnini, kako je danas postao običaj, što najbolje dokazuje slika amblemske Janáčekove Crkvenjarke Horvatove, a i prve interpretkinje toga lika u Hrvatskoj, Vike Engel, nastale pod budnim okom Milana Sachsa koji je, dozvolimo, kod nas ipak najbolje poznavao Janáčeka. No to je nuzgredno u obilju svega i svačega čega je bilo u scenskom uprizorenju predstave. Čak i televizor!
    Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Mirko Cvjetko
    Čemu čupati radnju iz njezina prirodnog vremenskog i mjesnog okruženja i određenja? Što znači elegantna Stara Buryja odjevena kao da se sprema ići u kazalište gledati Jenůfu, a ne u njoj biti blagi čimbenik mirenja kada radnja počinje dobivati neželjeni tok? Gotovo da je stavljaju uz bok Crkvenjarki. A to su dva bitno različita i bitno različito važna lika u operi. Naravno, snažna osobnost Zlatomire Nikolove jedina se mogla, makar kratko i u detalju, suprotstaviti Ivanki Boljkovac, koja je apsolutno dominirala predstavom. To je pokazao i aplauz na kraju.

    Naša nacionalna prvakinja ponovno je dokazala svoj golem umjetnički potencijal, koji je i ovdje jednako snažno, a možda i snažnije, došao do izražaja nego u njezinim dosadašnjim ostvarenjima. Ono što je pokazala kao mlada Santuzza, a potvrdila kao Elektra, razvilo se do punog sjaja kod zrele Crkvenjarke. Nijedan pokret nije bio suvišan, neprirodan ili neosmišljen. Hvatajući se ukoštac s likom koji se možda može razumjeti ali teško prihvatiti, pritom potpuno izbjegavajući vanjsko, posve se usredotočila na njegovo djelovanje iznutra. Pogled i tek lagani pokret govorio je puno, puno više nego nekakvo danas tako preferirano nemušto razbacivanje po sceni. Iz Ivanke Boljkovac izvirao je Janáček, čisti nepatvoreni, bolno iskreni Janáček kojega je ona osjetila i izrazila svojim nepogrešivim umjetničkim instinktom. Dopirala je do nas, uvlačila nas u djelo, i mi smo ga s njom doživljavali i proživljavali. U tome se i vidi prava umjetnica! Bravo, Ivanka! I epizoda Nede Martić kao Sučeve žene nije ostala nezapažena.
    Albert Bonnema (Števa Burja) i Ženski zbor Opere; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Damil Kalogjera
    Svi drugi, uključujući i protagonisticu, ostali su tu negdje. Nema im se što prigovoriti, ali ni posebno istaknuti. Tamara Franetović Felbinger korektno je otpjevala i odigrala Jenůfu, ali je po mom ukusu bila predramska, s premalo lirskih akcenata. Oba tenora gosta, Roman Sadnik i Albert Bonnema, solidno su donijela Lacu i Števu, iako nisu bili baš uvjerljivi mladi seoski momci. Niz sporednih uloga, nešto veća Karolka (o samoj koncepciji lika dalo bi se govoriti) Martina Klarić, Ana Zebić (Jano), Kristina Anđelka Đopar (Barena), Ozren Bilušić (Predradnik), Ivica Trubić (Sudac), Jelena Kordić (Pastirica) i Graziella Bracuti (Tetka) bio je također korektno izveden.

    Razvidno je bilo da vrstan dirigent Srboljub Dinić dobro zna što želi postići, ali očito nije imao na raspolaganju dovoljno vremena da to postigne onako kako je htio pa je suvereno vodeći izvedbu izvukao maksimum iz mogućeg. Zagrebački operni orkestar s dovoljno dugim pripremama može svladati wagnerijanske zahtjeve širokog luka, gdje se nešto i može provući, ali već kad se susretne s prozračnom belkantističkom partiturom u kojoj se sve čuje, kakav je Ljubavni napitak, izlaze na vidjelo njegovi nedostaci. Kod Janáčeka postaju vidljiva, tj. čujna, i njegova ograničenja. Istina, Janáček je vrlo težak za orkestar i gotovo nepremostiv za ansambl koji se s njim uopće nije susretao, ali to je trebalo predvidjeti.
    Neda Martić (Sučeva žena), Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka), Tamara Franetović Felbinger (Jenůfa), Jelena Kordić (Pastirica), Zlatomira Nikolova (Burjeva), Roman Sadnik (Laca Klemen); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Mirko Cvjetko
    Ukratko, kad se u repertoar uvrštavaju tzv. nestandardne opere – iako je Jenůfa danas u svijetu dio standardnog opernog repertoara – onda to ima smisla kad se napravi dobra predstava kao što je bio Hamlet. Nisam sigurna da će ovakva Jenůfa privući publiku. Voljela bih da se varam.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2012.
    foto © Mirko Cvjetko
    Tamara Franetović Felbinger (Jenůfa); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Leoš Janáček, Jenůfa, dir. Srboljub Dinić, red. Ozren Prohić, foto © Mirko Cvjetko

Piše:

Marija
Barbieri

kritike