Melodija govorene riječi
Jenůfa u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu
-
„U dramatskoj glazbi nisu važni samo tonovi, u njoj mora biti obuhvaćen cijeli život, u operi se mora postići istina, ljepota i bogatstvo dojmova.“ – govorio je veliki češki skladatelj Leoš Janáček, koji se nakon tri i pol desetljeća izbivanja vraća u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Vraća se s djelom koje je u tom istom kazalištu prvi put izvedeno vrlo brzo nakon glasovite izvedbe u praškom Národnom divadlu 1916. Prva hrvatska izvedba njegove opere Její Pastorkyňa (Njena pastorka) bila je, naime, već 29. lipnja 1920. Janáček je s naše scene odsutan od 1976. Te je godine gostovala beogradska Opera s Jenůfom, a zagrebačka Opera priredila je prvu hrvatsku izvedbu posljednje Janáčekove opere, Iz mrtvog doma. Janáček nije ni čest gost na koncertima pa je nova premijera zagrebačkog opernog ansambla tim vrjednija.
Leoš Janáček rođen je 3. srpnja 1854. u Hukvaldyju u Moravskoj u učiteljskoj obitelji s četrnaestero djece. Kao jedanaestogodišnjeg dječaka otac ga je poslao u samostan u Brno, gdje je učio glazbu i pjevao u zboru. Završio je Učiteljsku školu i počeo podučavati. S dvadeset se godina upisao u Orguljašku školu u Pragu i nakon što je položio državni ispit iz pjevanja, glasovira i orgulja, godine 1876. vratio se u Brno i nastavio djelovati kao nastavnik. Želja za znanjem odvela ga je 1879. na Konzervatorij u Leipzig i 1880. u Beč. Vratio se u Brno, gdje je razvio mnogostruku glazbenu djelatnost kao dirigent, instrumentalist, nastavnik, glazbeni kritičar i organizator glazbenog života. Proučavao je i književnost i filozofiju. Od 1881. do 1919. bio je upravitelj novoosnovane Orguljaške škole u Brnu. Njegovi prvi skladateljski pokušaji bili su zborovi i komorne skladbe, a imao je iza sebe dvije opere, Šarku (1887) i Početak romanse (1891), kad je kao već pedesetogodišnjak doživio praizvedbu treće – Její Pastorkyňe (Njena pastorka). Rad na Jenůfi, koji je trajao od 1894. do 1903., razdoblje je njegova umjetničkog stasanja i životne sazrelosti.
Poticaj za Jenůfu dala mu je drama Gabriele Preissove (1862-1946) Její Pastorkyňa, praizvedena 1890. u Pragu. Našao je u njoj tri teme koje su ga zaokupile – ljubomoru, smrt djeteta, krivnju i okajanje – te ljubavnu priču koja ih je obuhvatila. Njegova humanost, suosjećanje s čovjekovim slabostima, stradanjima i boli, vjera u moć opraštanja zatitrali su u doticaju s tim sižeom. Preissová, rodom Čehinja, došla je po udaji u Južnu Moravsku, koja je bitno zaostajala za sredinom u kojoj je odrasla. Seljački život bio je sve prije nego idiličan kakvim se prikazivao u romantičnim umjetničkim tvorbama toga doba. Preissová mu je pristupila vrlo iskreno i realistički. U svojem najpoznatijem djelu, Její Pastorkyňa, prihvatila se sadržaja, istodobno privlačnog i zabranjenog, nečega o čemu se ne govori – tabu teme. Crpeći iz dvaju stvarnih događaja – onog u kojem je mladić proparao obraz djevojci jer ga je odbila, i onog žene koja je usmrtila dijete svoje pastorke – spojila ih je i stvorila dva zanimljiva ženska lika, Kostelničku (Crkvenjarku) i Jenůfu. Siromašna djevojka koja ubija svoje izvanbračno dijete – što je pobuđivalo sažaljenje, ali i zahtijevalo obveznu kaznu, redovito smrtnu – bila je uvijek privlačna tema; Goethe ju je uzvisio u veliku umjetnost svojom Margaretom u Faustu. Ubojica neželjena djeteta redovito je bila majka koju je očekivala zaslužena kazna. A Preissová je počiniteljicom zločina učinila Crkvenjarku, ženu visoka kršćanskog morala koja je uz to bila ugledna osoba, i dala drami sretan kraj, što je pobudilo opće zgražanje.
Preissová je svoje junakinje okružila karakterističnim likovima iz svojega novog okruženja i pustila ih da govore svojim jezikom, a taj se prilično razlikovao od književnog češkog. I to je bio jedan od razloga zbog čega je Janáček posezao za djelima Gabriele Preissove: kao Moravac želio je dati adekvatnu glazbu svojemu moravskom narječju, želio je istaknuti narodno stvaralaštvo i na taj način pomoći afirmaciji češke misli u Moravskoj. Neprekidna težnja da uđe u samu bit narodnog stvaranja dovela ga je do toga da stvori vlastiti glazbeni jezik koji je čvrsto slijedio melodiju govorene riječi. Stvorio je realizam melodike.
„Melodija govorene riječi odraz je cjelokupnog stanja jednog organizma i svih faza njegove duševne aktivnosti, u njoj se ukazuje ljudsko biće u određenoj životnoj fazi – ona je prozor na ljudskoj duši. Bez nje nema istinitosti u umjetničkom djelu, poglavito dramskom. Kad mi se netko obratio, možda u prvi trenutak i nisam znao što mi je rekao, ali sam dobro zapamtio niz tonova. Odmah sam znao što da mislim o čovjeku; znao sam što osjeća, laže li, je li uzbuđen. Možda je razgovor bio konvencionalan, ali ja sam osjećao njegov unutarnji plač. Zvuk glasa, njegovo podizanje i spuštanje, ta melodija u ljudskom govoru, u glasanju svakoga živog stvora, za mene je bila najdublja istina. I pažljivo bih je bilježio. To je postala i moja krajnja potreba.“ S tog je polazišta Janáček prišao drami Gabriele Preissove, koja je svojom realnošću, ali i njemu toliko bliskom lirikom kao i dramatikom, udovoljavala svim njegovim zahtjevima, i sam je sastavio prvi češki operni libreto u prozi.
Razloge razmjerno dugom Janáčekovu radu na operi (devet godina) treba tražiti u njegovoj životnoj svakodnevici. Bio je zborovođa i orguljaš, učitelj glazbe u Učiteljskoj školi, ravnatelj Orguljaške škole i dirigent na koncertima Češke besede. Odbacio je prvotnu verziju prvoga čina, na kojemu je dugo radio, zatim je skladao njegovu konačnu verziju, a nekoliko je godina prošlo dok nije završio ostala dva čina, s kojima je bio gotov znatno brže. Otuda i određena stilska razlika između prvog i trećeg čina, koji ulazi u vrhunce Janáčekova stvaranja.
Janáček je Jenůfu posvetio svojoj 21-ogodišnjoj kćerki Olgi, koja je ležala na smrtnoj postelji u sobi blizu njegove, dok je on završavao operu. „Vezao bih Jenůfu crnom vrpcom bolesti, tuge i patnje za mojom kćeri Olgom i mojim dvoipolgodišnjim sinom Vladimirom.“ – rekao je. U kćerkin je lijes položio partituru drugoga čina s Jenůfinom molitvom i napisao: „...i još vjerujem“. Čvrsta, nepokolebljiva vjera još je jedna od Janáčekovih misli vodilja kroz život. Bol za djetetom, čiju je skoru smrt očekivao, intenzivno je prisutna u drugome činu opere. Prisutno je i Crkvenjarkino ispaštanje grijeha kao i podizanje Jenůfine i Lacine ljubavi na neku višu duhovno-emotivnu razinu. Uopće, kao da je glavni cilj opere prikazati preobrazbu ljudskoga bića kroz muke i bol, iskušenja i greške, jad i patnju. Ta iskušenja prolaze Crkvenjarka, Jenůfa i Laca, dok Steva ostaje tvrd poput kamena, bešćutan.
Praizvedba Její Pastorkyňe bila je u Brnu 21. siječnja 1904. Uspjeh je bio velik (opera je izvedena dvadesetak puta), ali se zadržao unutar lokalnih granica. Janáček je punih dvanaest godina čekao konačnu potvrdu svoje skladateljske vrijednosti. Dogodilo se to tek 1916. godine. U njegov umjetnički život ušla je Gabriela Horvátová.
Gabrijela Horvat, rođena u Varaždinu 1877., jedna je od najvećih hrvatskih pjevačica međunarodnog ugleda i jedna od najvećih hrvatskih umjetnica operne scene. Nakon školovanja na glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu debitirala je 1896. kao Siebel u Gounodovu Faustu. Zbog nesporazuma s tadašnjom upravom zagrebačke Opere otisnula se u svijet. Od godine 1903. do 1929. bila je prvakinja praškog Národnog divadla. Nastupala je do 1947. Zahvaljujući iznimnim glasovnim kvalitetama visokog dramskog mezzosoprana, urođenom scenskom temperamentu, izvrsnoj pjevačkoj školi i golemoj muzikalnosti, ostvarila je repertoar od dvjestotinjak uloga, u kojemu istaknuto mjesto zauzimaju likovi iz opera čeških skladatelja. Umrla je 1967. u Pragu, gdje je bila visoko cijenjena. Janáčekovo srce pripadalo je Jenůfi i uspomeni na preminulu kćer, ali njegov dramatski instinkt, cijelo njegovo biće bilo je ispunjeno Crkvenjarkom i njezinom interpretkinjom. Sačuvana je njihova prepiska i 1950. objavljena.
Janáček je zamišljao svoju Crkvenjarku kao relativno mladu četrdesetogodišnju ženu, ponosnu i dostojanstvenu, lijepu i lijepo odjevenu u bogato izvezenoj narodnoj nošnji. Horvátová je odgovarala tim zahtjevima, a svoju je suradnju s Janáčekom ovako opisala: „Učiti Kostelničku znači putovati s Janáčekom po Moravskoj. On je uporno tražio da se upoznam s načinom života i običajima njegova naroda u najsitnijim pojedinostima. Počeli smo naše putovanje u njegovim rodnim Hukvaldyma u pet ujutro. Bio je toliko ponosan na svoje siromašno ali prekrasno brdovito Lašsko. Trebali smo vidjeti svaki kutak toga kraja. Posjećivali smo ljude i kuće: najvažnije je bilo da ja upoznam seosku ženu Hudečkovu, kraljevska držanja, plemenitu i lijepu, koja mu je poslužila kao uzor za Kostelničku. Trebala sam je promatrati i proučavati. Išli smo u selo – bilo je to za vrijeme rata – kada su žene u znak žalosti nosile bjelinu: u crkvi su izgledale kao jato miroljubivih golubica. Trebala sam upoznati glazbenike iz Južne Moravske, mlade seoske djevojke na plesu i slično. A kakva se tek pozornost posvećivala njihovim lijepim narodnim nošnjama! ... On je bio moj prijatelj, moj umjetnički bog, moja sveta ljubav, i ja sam bila njegova. Bilo je dana kad se nismo ni trenutka odvajali. On je sa mnom razmatrao svoje planove i pitao me za savjet. Bila je to sasvim posebna umjetnička i ljudska veza između pjevača i skladatelja.“
Karel Kovařovic (1862-1920), skladatelj, dirigent i umjetnički ravnatelj praškog Národnog divadla, odbijao je Její Pastorkyňu uvrstiti u repertoar najvažnijeg češkog kazališta. Bila je to osveta, jer se Janáček nepovoljno izrazio o jednoj njegovoj operi. Kovařovic je naposljetku popustio, vjerojatno na nagovor Janáčekova učenika Cyrila Metoděja Hrazdire (1868-1926), koji je ravnao praizvedbom u Brnu. Hrazdira je povezan uz hrvatski glazbeni život, koji je znatno unaprijedio, djelovanjem, najviše u Splitu, i Zagrebu, u razdoblju od 1911. pa gotovo do smrti. Premijera opere u praškom Národnom divadlu bila je 26. svibnja 1916. Kovařovic je dirigirao, ali je prethodno izvršio neke zahvate u partituri, izbacio neke dijelove, često samo po koji takt, i djelomično reorkestrirao djelo. Takvu je partituru tiskala Universal Edition u Beču. Její Pastorkyňa postigla je golem uspjeh zahvaljujući uvelike i Hrvatici Gabrijeli, koja je u češkoj nacionalnoj glazbenoj svijesti sinonim za Crkvenjarku-Kostelničku.
Ubrzo je Janáčekova opera prokrčila sebi put na velike scene. Za izvedbu u Bečkoj dvorskoj operi 16. veljače 1918. češko-židovski pisac, skladatelj i novinar Max Brod (1884-1968) preveo je libreto na njemački i naslovio ga Jenůfa, i otada se preferira taj naslov opere. Naslovnu je ulogu pjevala slavna Maria Jeritza (1887-1982). Moravka, rođena u Brnu kao Mitzi Jedlička, Jeritza je zacijelo bila najautentičniji tumač naslovnog lika. Janáček je s tom izvedbom postao poznat i priznat i izvan granica svoje domovine i počeo je stjecati međunarodni ugled. Iste te, 1918., godine glasoviti njemački dirigent Otto Klemperer (1885-1973) ravnao je izvedbom opere u Kölnu, a njezina treća premijera bila je u Zagrebu već 29. lipnja 1920. u prijevodu Milutina Nehajeva, pod ravnanjem Milana Sacha u režiji Arnolda Flögla. Naslovnu je ulogu tumačila Milena Šugh-Štefanac, Crkvenjarku je pjevala pjevačica međunarodnog ugleda Vika Engel, Laca je bio budući slavni Josip Rijavec, a Steva Roman Lubienicki. Premijera opere 1924. u Berlinu pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta, Austrijanca Ericha Kleibera (1890-1956), oduševila je skladatelja. Iste se godine Jenůfa izvela i u Metropolitanu s Marijom Jeritzom. S vremenom je postala sastavni dio svjetskog opernog repertoara. Jedna od najvećih interpretkinja naslovnog lika bila je Sena Jurinac. U kasnijim godinama tumačila je Crkvenjarku. Ljiljana Molnar-Talajić pjevala je Jenůfu u sarajevskoj Operi, a Nada Puttar-Gold Crkvenjarku u Frankfurtu.
Ali trebalo je proći više od pola stoljeća poslije Janáčekove smrti, dok je 1981. Charles Mackerras u Pariškoj operi ravnao integralnom izvornom skladateljevom verzijom, da se ona 1982. snimi na češkom originalu (DECCA 421 852-2).
Nakon Jenůfe Janáčekova je slava rasla. Nezavisnost, koju je tadašnja Čehoslovačka stekla nakon Prvoga svjetskoga rata, davala mu je poticaj da razvije svu svoju stvaralačku energiju. Postao je počasni doktor filozofije na Sveučilištu u Brnu, što ga je osobito veselilo, profesor na praškom Konzervatoriju i akademik. Ali slava nije promijenila toga skromnoga čovjeka koji je osim u stvaranju glazbe najviše uživao u prirodnim ljepotama svojega rodnog kraja. Nevjerojatna energija kojom je zračio omogućila mu je da u dvanaest godina od praške izvedbe Jenůfe do smrti stvori još mnoga važna djela. Umro je od upale pluća u Moravskoj Ostravi 12. kolovoza 1928. godine.
Kao prvenstveno vokalni skladatelj Janáček je ostavio velik broj skladbi za zbor te za glas i glasovir. Posebno se među njima ističu obradbe moravskih narodnih napjeva. Na području vokalno-orkestralnih djela vrhunac je Glagoljska misa. Na području orkestralne glazbe najzanimljivija su mu djela rapsodija Taras Buljba, Laški plesovi i sjajna Sinfonietta. Na području komorne glazbe ističu se dva gudačka kvarteta. Ipak, svoja kapitalna djela dao je na području opere. Opera Sudbina nastala je 1904., ali praizvedena tek 1934., a sadržajno sasvim osebujna satira Izleti gospodina Broučeka na mjesec i u 15. stoljeće prema romanu pisca, novinara i pjesnika Svatopluka Čecha (1846-1908) nastala je 1914. i praizvedena 1920.
Nakon nastanka te opere u Janáčekovu životu dogodilo se nešto posebice važno što će bitno utjecati na daljnji tijek njegova života i umjetnosti. Već u šezdesetim godinama, 1917. godine zaljubio se u mladu, 25-ogodišnju ženu. Kamila Štösslová (1891-1935) bila je gotovo četrdeset godina mlađa od skladatelja, a oboje su bili u brakovima. To je bila s njezine strane neuzvraćena ljubav, ali s njegove toliko snažna da je uvelike nadahnula remek-djela posljednjeg razdoblja njegova života. Prvi glazbeni plod skladateljeva zanosa, ljubavi koja je trajala do kraja Janáčekova života bila je Katjá Kabanová, nastala prema drami Oluja Aleksandra Ostrovskog (1823-1886) i praizvedena 1921. Sa Štösslovom je izmijenio više od 700 pisama i ona su nadahnula njegov Drugi gudački kvartet, nazvan Intimna pisma. Dražesna komedija-balet-pantomima Mudra lija, praizvedena je 1924., a Slučaj Makropoulos prema komediji Karela Čapeka (1890-1938), praizveden je 1926. Potresna, pokatkad i brutalno realistička opera Iz mrtvog doma prema Dostojevskom praizvedena je poslije skladateljeve smrti, 1930. godine.
Izraziti glazbeni dramatičar Janáček popuštao je igri mašte i birao različite, pa i bizarne sadržaje, u rasponu od ruskog provincijskog života u 19. stoljeću do moravskog seoskog verizma i sofisticiranog Praga dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, od životinja iz moravskih šuma do sibirskog zatvoreničkog logora. Vješto ih je skladao u efektna jezgrovita glazbeno-scenska djela sa svojim posebnim vlastitim svijetom i atmosferom. Rijetka sposobnost da sa svega nekoliko nota stvori motiv koji će navijestiti ili promijeniti raspoloženje, jednostavna ali i snažna lirika, suosjećajna humanost i emotivni naboj, vitalnost i punokrvnost njegove glazbe lišene svega izvanjskog, u stalnom pokretu i mijeni, s vremenom su počeli osvajati svjetske pozornice. Janáček je već otrcani stil kasne romantike osvježio nacionalnim umjetničkim izrazom. Opirao se svemu starome i etabliranom. U središtu je njegova opusa čovjek, i njegova je umjetnost obilježena jednostavnom ljudskošću. Crpio je nadahnuće među običnim ljudima u njihovoj svakodnevici. Za njega je ljubav bila smisao života – čovjek ne može postojati bez nje. A čovjek otrgnut od prirode, koju je tako dobro poznavao i volio, bio mu je nezamisliv. Izražajnom harmonijom i instrumentalnom bojom za svaku izgovorenu riječ stvorio je djela koja i danas osvajaju svježinom i izvornošću. Njegove su melodije nadahnute, tonalnost uglavnom tradicionalna, ritmička faktura razvedena. Nikoga nije oponašao. Bio je i ostao svoj, vlastiti, prepoznatljiv.
Njena pastorka obnovljena je u zagrebačkoj Operi 7. prosinca 1933. Dirigirao je Lovro Matačić, režirao Josip Križaj. Glavne su uloge tumačili Vilma Nožinić, Ančica Mitrović, Božidar Vičar i Nikša Štefanini. Pod imenom Jenůfa premijerno je izvedena 7. ožujka 1946. Ravnao je Milan Sachs, redateljica je bila Margareta Froman a scenografiju je izradio Marijan Trepše. Glavne su uloge pjevali Zlata Gjungjenac, Vilma Nožinić, Josip Gostič i Mario Šimenc. Hrvatska radiotelevizija upriličila je 25. veljače 1995. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu sa svojim zborom i orkestrom uz sudjelovanje čeških gostiju u solistčkim ulogama pod ravnanjem Nikše Bareze poluscensku izvedbu opere.
Premijera Jenůfe u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu bit će u petak, 27. travnja. Realizirat će je dirigent Srboljub Dinić, redatelj Ozren Prohić, scenograf Branko Lepen i kostimografkinja Petra Dančević. Scenski pokret priređuje Blaženka Kovač Carić, a oblikovatelj je svjetla Zoran Mihanović. Uloge tumače Tamara Franetović Felbinger i Adela Golac Rilović (Jenůfa), Roman Sadnik i Tvrtko Stipić kao studijska uloga (Laca Klemen), Albert Bonnema i Stjepan Franetović (Števa Burja), Ivanka Boljkovac i Tiziana Fabriccini (Crkvenjarka) te Zlatomira Nikolova i Branka Sekulić Ćopo (Burjeva), Monika Cerovčec i Martina Klarić (Karolka), Ana Zebić (Jano), Kristina Anđelka Đopar i Marija Lešaja (Barena), Ozren Bilušić i Alen Ruško (Predradnik), Ivica Trubić (Sudac), Neda Martić (Sučeva žena), Jelena Kordić (Pastirica) i Graziella Bracuti (Tetka).
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. travnja 2012.