Ako bismo se poslije izvedbe Verdijeve Traviate u prijenosu iz Metropolitana upitali: je li ona glazbeno-scensko ili scensko-glazbeno djelo, ne bih se začudila dvojbi u odgovoru. Ako je suditi prema odličnoj, impresivnoj režiji i izboru protagonistice – Natalie Dessay, onda je to scensko-glazbeno djelo. Francuska sopranistica zadivljuje svojim scenskim nastupom. Njezina gluma toliko je živa, iskrena i uvjerljiva da smo na kraju predstave čak uspjeli zaboraviti koliko nam je ostala dužna u pjevačkoj komponenti uloge. Ona je prvorazredna umjetnica kakvih danas nema baš puno, ali s punim uvjerenjem mogu reći da ne bih kupila tonski zapis ove njezine predstave. Bila je glasovno umorna, indisponirana, pa su oscilacije u tonu bile velike.
U prvom joj činu redatelj zahtjevima da se stalno penje i skače te hoda po naslonu naslonjača zacijelo nije pjevački pomogao. Ona ima još iz djetinjstva scensko i baletno iskustvo i njegove zahtjeve ispunjava s lakoćom, ali ipak nauštrb tonu, pa je u tom činu, za koji bi se reklo da kao koloraturni sopran ima bolje predispozicije, unatoč tome što je otpjevala visoki es, pjevački najmanje uspjela. Natalie Dessay ima idealnu figuru i lijepe noge pa je i to kao i spomenuto iskustvo redatelj obilato koristio tražeći igru kao u dramskom teatru, ali u prvome činu toga je bilo ipak previše. U nastavku takve vratolomije nisu više bile potrebne pa je i Natalie Dessay bila uspjelija i uvjerljivija, čak i opuštenija, a u trećem činu upravo fenomenalna. Tu smo joj sve oprostili, jer nas je potresla. S redateljskog gledišta ona je zacijelo idealna Violetta.
Šteta da je Natalie Dessay imala partnere potpuno različitog senzibiliteta od njezinog, pjevače koji su radili što je redatelj od njih tražio, ali to nije izviralo iz njih, bilo je samo naučeno i profesionalno izvedeno. Manje je smetalo kod mladog američkog tenora Matthewa Pollenzanija, jer je on najljepše pjevao i jedini imao pravu italianità. Bilo ga je lijepo slušati. Slavljen kao verdijanski bariton, Dmitrij Hvorostovsky nema upravo onu finoću i plemenitost fraze koja je tako karakteristična i potrebna za Verdija (slušajmo Furlanetta!) a i u njegovom izgovoru talijanskog češće promaknu ruski vokali. Hvorostovsky ima moćan, impresivan glas kao i lijep stas, ali previše se osjeća njegova samodopadnost.
U nizu malih posve neupečatljivih uloga, uz Anninu Marije Zifchak primijetili smo i Doktora Grenvila. Nikakvo čudo – tumačio ga je Luigi Roni koji je nekada pjevao glavne uloge. Nastup zbora bio je preagresivan, a ni onaj orkestra nije bio bitno bolji. Rekla bih, što zvuči pomalo čudno, da se dirigent Fabio Luisi bolje snalazio s Wagnerom, tj. više se za njega zauzimao, a kad je kao Talijan čuo takvo pjevanje, kao da je odustao.
Pozornost je, dakle, prema očekivanju, prvenstveno privlačila režija njemačkog redatelja Willyja Deckera, poznata već iz Salzburga. Traviata je, unatoč povijesnim kostimima na praizvedbi, suvremena i moderna opera pa je posve prirodno takvom je predstavljati. Naravno, ako tu koncepciju može iznijeti interpretkinja naslovnog lika, što u Deckerovom scenskom uprizorenju Natalie Dessay itekako može. Ima u toj režiji i nekih pojedinosti – kad se npr. tekst razilazi s radnjom – kad to zasmeta, ali u cjelini koncepcija je vrlo čvrsta. Decker je operu iščupao iz određenog vremena i učinio svevremenskom. Postigao je to s mnogo finih detalja, kao što je kobna prisutnost sudbine utjelovljena u liku Doktora Grenvila, veliki sat koji sugerira protok vremena, koje ili se zaustavi ili protječe poput života pa ga treba ugrabiti.
Crvena Violettina haljina u prvome činu i drugoj slici drugoga čina nasuprot bijeloj u prvoj slici drugoga čina i u trećemu vrlo je simbolična, a simbolika je još više naglašena kad je ta bjelina mjestimice pokrivena cvjetnim šarenilom zagasitih boja ili pak crnilom skore smrti. Pa i naslonjači u prvoj slici drugoga čina raskošno pokriveni tim istim cvjetnim šarenilom dok traje sreća, ili njezin privid, a kad je konačno uništena, nestaju, tj. Violetta ih povlači a time se i sama sunovraćuje u konačnu propast. Ostaje tek bjelina beznađa. I tu valja pohvaliti i sjajnu minimalističku scenu i kostime Wolfganga Gussmanna koji potpuno korespondiraju s režijom. Zaobljena scena s nevidljivim vratima kao da omeđuje život iz kojega nema izlaza, a pravokutni bridovi naslonjača kao da ga oštro sijeku.
Zbor je tretiran kao jedno tijelo, pa su muški i ženski likovi uniformni u kostimu i djelovanju. Taj je zbor razularen u prizoru ciganki i matadora, dolazi na scenu u prizoru karnevala, ali on je i tada samo okvir u kojemu se odvija Violettin život. On je tu tek kao promatrač, često s visine, rasapa i iskupljenja. Cijela je priča ispričana Deckerovom režijom prilično okrutna. Ali nije li to puno bliže Verdijevoj ideji od nekih često čak i pomalo sladunjavo prikazanih Traviata?! One su neosporno oku i uhu ugodnije. No Verdi je prevelik, genijalan umjetnik da ne bi znao što je stvaran život i nije ga nikad uljepšavao. Deckerova režija upravo potvrđuje glasovitu rečenicu Marcela Prousta da je „Verdi u Traviati uzdignuo Damu s kamelijama u kraljevstvo umjetnosti“.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. travnja 2012.
