Odlaze hrvatski operni velikani. U svom rodnom Trstu umro je Piero Filippi, jedna od najvećih glazbeno-scenskih ličnosti hrvatske pozornice, nezaboravan Sergej, Herman, Menenije, Samson, Des Grieux, Pinkerton, Canio, Don José, Mehmed Sokolović..... Iznimnom snagom svoje umjetničke osobnosti ispunjao je scenu, i u srcima onih koji su ga slušali i gledali ostavljao neizbrisiv dojam. Tko od nas dok je nedavno gledao Manon Lescaut u riječkoj Operi nije uzdahnuo za njegovim Chevalierom des Grieuxom u Zagrebu 1958. godine?! On i Mirka Klarić u naslovnoj ulozi bili su gotovo idealni tumači Puccinijevih junaka. Tko ih ne pamti i iz one sjajne Katarine Izmajlove? Tko se ne sjeća Filippija kao Menenija na praizvedbi Koriolana Stjepana Šuleka ili veličanstvenog Samsona na premijeri Samsona i Dalile? Je li mogao itko ostati neosjetljiv na patnje njegova Hermana? A tek Canija?
Piero Filippi rođen je u Muggiji pokraj Trsta 29. lipnja 1927. Želju za pjevanjem pokazao je još kao šesnaestogodišnjak, kad je 1944. počeo pjevati u zboru Teatra Verdi u Trstu. Nikada prije nije učio pjevanje, a došao je na audiciju uglednom zborovođi Robertu Benagliju, koji ga je uzeo u zbor i povjeravao mu male uloge. Počeo je zatim ozbiljno učiti pjevanje kod maestra Mira Lozzija. Kad je poslije došao u Zagreb, nastavio je učiti kod Marije Borčić i njih je smatrao najzaslužnijima za svoju pjevačku naobrazbu.
Na početku karijere Filippi se smatrao baritonom i učio je baritonske uloge, a onda ga je iskusni Benaglio postavio u druge tenore. Slučaj je htio da je Opera HNK-a u Osijeku tražila tenora, a jedan je znanac preporučio 26-ogodišnjeg Filippija, i on je 6. travnja 1954. debitirao kao Pinkerton u Puccinijevoj Madame Butterfly, još jednoj ulozi koje će poslije postati nezamjenjiv interpret. Nije bio zadovoljan svojim prvim nastupom. Naglašena samokritičnost ostala mu je vrlinom tijekom cijele karijere, a povremeno mu je i zasmetala. I kad je stvarao najbolje kreacije, uvijek je pronalazio nešto zbog čega nije bio zadovoljan. Ali to i jest vrlina onih pravih! Dirigent Lav Mirski ponudio mu je angažman. U prvoj sezoni nastupanja u Hrvatskoj, u Osijeku, Rijeci i Splitu, svladao je nekoliko velikih uloga: uz Pinkertona, i Puccinijeve Rodolfa u La Bohème i Luigija u Plaštu pa Edgarda u Luciji di Lammermoor, Don Joséa u Carmen, Alfreda u Traviati i Turiddua u Cavalleriji rusticani.
Na preporuku Nade Puttar-Gold ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu, Milan Sachs, pozvao ga je u Zagreb, i u Operi koja će postati njegova matična kuća prvi put je nastupio 18. ožujka 1955. kao Don José. Upravo je nevjerojatno, i danas u našem opernom životu nezamislivo, s kolikom je brzinom Piero Filippi svladavao ulogu za ulogom, a to je mogao zahvaljujući velikoj muzikalnosti i pamćenju muzičkog teksta kao i glasu lirico-spinto tenora s čvrstim srednjim položajima. Nije trebao forsirati glas, što je boljka gotovo svih mladih tenora. U dvije godine nastupio je u petnaest uloga. Zanimljivo je da je u prvim godinama pjevao razmjerno dosta Verdija, najprije u listopadu 1955. Alfreda pa godinu dana nakon toga Manrica u Trubaduru, kojega je zadržao u repertoaru do 1974. Na obnovi Falstaffa u ožujku 1958. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Koste Spaića pjevao je Fentona (bio je Fenton i u sljedećoj obnovi opere 1963.) te 1962. Don Carlosa. Na Splitskom ljetu pjevao je Ismaelea u Nabuccu.
Prva premijera u kojoj je Piero Filippi nastupio u svom zagrebačkom angažmanu bila je u veljači 1957. Angélique Jacquesa Iberta. Tumačio je Engleza. Bila je to izvrsna predstava pod ravnanjem Demetrija Žebrea u režiji Vlade Habuneka s Mirkom Klarić u naslovnoj ulozi, kada je zagrebačka Opera počinjala osuvremenjivati repertoar. Mlada sopranistica i mladi tenor, koji su iste godine došli u zagrebačku Operu postali su jedinstven par hrvatske operne scene u drugoj polovici 20. stoljeća, prototip glazbeno-scenskih umjetnika koji nisu glumili nego doživljavali svoje likove.
Sljedeće, 1958., Filippi je nastupio u dvjema premijerama koje ostaju u sjećanju, u svibnju u Puccinijevoj Manon Lescaut s Mirkom Klarić u naslovnoj ulozi pod Žebreovim ravnanjem i u listopadu na praizvedbi Koriolana Stjepana Šuleka pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka, kada je kritika njegovu interpretaciju Menenija ispratila u superlativima. Bilo je posve jasno da je 31-ogodišnji Filippi cjelokupnošću svojih glazbeno-scenskih kvaliteta postao nositelj repertoara. No i okolnosti su djelovale vrlo poticajno. Kad mu je na kreaciji Canija u Leoncavallovim Pagliaccima čestitao veliki Josip Gostič, i kad je s njim u alternaciji pjevao Hermana u Pikovoj dami, Cavaradossija u Tosci i Pjera Bezuhova u Ratu i miru – bilo je to priznanje za kojim bi mnogi težili.
I još u jednome približio se Gostiču, u broju otpjevanih uloga, njih 21, u operama hrvatskih autora. Nekoliko je ostvario i na praizvedbama: uz spomenutog Menenija pjevao je Čovjeka-Adama u Adamu i Evi Silvija Bombardellija i Marka Pola u istoimenoj operi Ive Tijardovića. Budući da danas nije uobičajeno da naši pjevači baš redovito tumače uloge u djelima hrvatskih skladatelja, navest ćemo još neke uloge u operama naših autora koje je pjevao Piero Filippi: Mića u Eri s onoga svijeta, Dalion u Dalmaru i Petar u Mili Gojsalića Jakova Gotovca, Stanko u Povratku i Adel u operi Adel i Mara Josipa Hatzea, Niko u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Vukosav u operi Ljubav i zloba i Porin Vatroslava Lisinskog, Hellwing u Ognju i Nesreća-Markiz-Đavo u Postolaru iz Defta Blagoja Berse, Juranić i Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana Zajca te još niz uloga u djelima novijeg datuma, operama Opsadno stanje Milka Kelemena, Judita, Požar u operi i Marulova pisan Borisa Papandopula, Ferdinand u Šulekovoj Oluji, i Richard Treći Igora Kuljerića. Ostvario ih je na sceni, u koncertnim izvedbama ili na audio i video zapisima Hrvatske radiotelevizije.
Piero Filippi bio je sudionik jednog od najvećih događaja u našoj novijoj opernoj povijesti – premijere opere Katarina Izmajlova Dmitrija Šostakoviča 1964. u nazočnosti autora. Dirigent Milan Horvat, redatelj Kosta Spaić, protagonistica Mirka Klarić, Filippi, Tomislav Neralić i brojni drugi solisti doživjeli su slavlje. S tom elitnom predstavom zagrebačke Opere Filippi je gostovao u Napulju, Amsterdamu, Haagu, Genovi, Bologni, a individualno u Trstu. Sa Sergejem i Samsonom, kojega je poslije ostvario, doživio je najveće uspjehe, a osobno su mu najbliži bili Herman u Pikovoj dami i Canio. Za njih je 1966. dobio Nagradu Milka Trnina. Imao je istančan osjećaj za verističku glazbu, no i za Puccinija, koji nije pravi verist, ali pjevaču-umjetniku pruža velike mogućnosti i veliko zadovoljstvo. U talijanskom repertoaru ostvario je još Jasona u Medeji Luigija Cherubinija, u njemačkom Maksa u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera, u suvremenom za koji je imao poseban afinitet, Petera Grimesa Benjamina Brittena. Pjevao je i Fausta, Andréa Chéniera, Stevu u Janáčekovoj Jenůfi, Indijskog gosta u Sadku Rimski Kosakova.
Kad se ansambl HNK-a 1969. uselio u obnovljenu zgradu, Filippija su čekale nove zadaće. Približio se opusu Richarda Wagnera i pjevao Walthera von Stolzinga u Majstorima pjevačima i Erika u Ukletom Holandezu. Na premijeri Saint-Saënsove opere Samson i Dalila 1971. zablistao je kao Samson uz Ružu Pospiš-Baldani. Godine 1976. ostvario je izvrsnu kreaciju Luke Kuzmiča na premijeri opere Leoša Janáčeka Iz mrtvog doma.
U zagrebačkoj Operi gotovo da nije bilo opere u kojoj Piero Filippi nije pjevao. Otprilike dvije trećine od osamdesetak likova koje je tumačio ostvario je u kazalištu čiji je stalni član bio od prvog nastupa 1955. do odlaska u mirovinu 1983. A nastupao je i poslije odlaska u mirovinu, češće u manjim ulogama. Pjevao je mnogo u Zagrebu, ali i drugim našim opernim kućama i na festivalima. Pjevao je i do osamdeset predstava u sezoni, ponekad svakodnevno, a ponekad i dvije predstave u jednom danu. S ansamblom zagrebačke Opere gostovao je na Holland festivalu, u Ateni, Wiesbadenu, po Italiji. S ansamblom ljubljanske Opere ostvario je lik Andreja u Vrtlogu slovačkog skladatelja Eugena Suchona, koji je posebno volio, te Golicina i Andreja u Hovanščini, sa sarajevskom Operom pjevao je Sergeja u Katarini Izmajlovoj, s beogradskom Dimitrija u Borisu Godunovu i Hermana u Pikovoj dami. Individualno je gostovao po talijanskim gradovima, Trstu, Bologni, Parmi, Reggio Emiliji, Ferrari, Ravenni, Bresciji. Na snimci Sadka u izdanju gramofonske tvrtke Philips zabilježen je kao Foma Nazarič.
Piero Filippi bio je velik umjetnik, ali i srdačan čovjek, rado viđen u društvu i voljen i cijenjen od svojih kolega, s kojima je održavao trajne veze sve dok ga je zdravlje poslužilo. Umro je 7. travnja u Trstu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. travnja 2012.
