Sjaj domaćih zvijezda

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Parsifal , dir. Saša Britvić, red. Kurt Josef Schildknecht – novi solisti

• 
  
  Kad se jednom predstava dobro postavi na scenu, kad u njoj sve štima, onda je to zalog da će se dulje održati u repertoaru. Naravno, uz pretpostavku da se uvijek nađu dobri solisti. Takav je slučaj s Parsifalom, premijerno odlično postavljenim prošle godine. Premda smo bili iznenađeni što predstavom nije ravnao Nikša Bareza, njegov prošlogodišnji asistent Saša Britvić više se nego dobro snašao. Dobro je vodio izvedbu i postigao dobar protok. On i svi drugi sudionici, orkestar HNK-a uz orkestar Oružanih snaga RH, zbor, solisti u manjim ulogama, a poglavito oni u glavnima bili su toliko dobri da su izmamili aplauz kakva se već dugo ne sjećam u zagrebačkoj Operi. Stjecao se dojam da uživaju u vlastitom nastupu, a to se prenosilo na publiku, koja je pak uživala u njihovu. Teško je vjerovati da je to isti ansambl koji je tjedan dana ranije izvodio Nikolu Šubića Zrinjskoga! No ne smijemo zaboraviti da vodeći solisti u ovom Parsifalu imaju veliku kvalitetu, ali i iskustvo nastupanja na inozemnim pozornicama, što se itekako osjeća, ponajprije u njihovu sugestivnom nastupu. Oni stoje iza svojih likova pa ih mogu prenijeti i slušateljima odnosno gledateljima.
  
  U solističkoj postavi bila su dva nova imena, naš prvak Luciano Batinić u golemoj ulozi Gurnemanza i bugarski dramski bariton Anton Keremidtchiev u ulozi Klingsora. Keremidtchiev je pokazao glasovnu moć i svježinu, dok je glumački još ponešto nedorečen. Batinić je u punom sjaju zasjao u svojemu dosad zacijelo najvećem i najtežem pjevačko-scenskom podvigu u karijeri. To nije bio samo Batinić krasna glasa nego Batinić umjetnik koji se pokazao dostojnim tumačem te složene uloge. Gurnemanz ima pjevački možda najljepše dijelove u operi, fraze u zaobljenom luku, i to našem prvaku vjerojatno nije bila najteža zadaća, težina je prvenstveno u samoj duljini uloge. Rekla bih da je puno teže bilo ovladati njemačkim jezikom i dikcijom te smislom teksta, uvjerljivo ga prenijeti i pritom zadržati prividni vanjski mir. Još je to teže bilo u trećemu činu, u kojemu je sve to dodatno trebalo prilagoditi ponašanju starca. Batinić je i tu promjenu izvrsno donio. Njegov je glas zazvučao svom svojom puninom i bogatstvom, njegova je rečenica bila inteligentna i razumljiva, gluma sugestivna i primjerena. Ukratko, Gurnemanz kakvoga se već na prvom nastupu može poželjeti. A kako li će se tek razviti kad ga bude pjevao nekoliko puta!
  
  A to je učinila Dubravka Šeparović Mušović pa je njezina Kundry bila još bolja, još reljefnija, još raznolikija u mijenama tog zagonetnog lika nego lani, nekako zaobljenija, toplija. Zadržala je sve besprijekorne kvalitete prošlogodišnje kreacije, ali se još više razvila. Divno je bilo slušati i gledati ovo dvoje naših umjetnika, koji su briljirali u društvu dobro poznatog izvrsnog letonskog bas-baritona Egilsa Silinsa kao Amfortasa, koji nam je opet ponudio svu ljepotu baritonskog glasa, i američkog herojskog tenora Johna Charlesa Piercea, koji je u svoju kreaciju unio više plastičnosti pa nije bio samo vokalno-scenski impozantan Parsifal nego nekako ljudskiji, dostupniji.
  
  I svi nositelji malih uloga dali su odličan doprinos predstavi pa ih valja navesti redom, ponajprije djevojke-cvjetove, koje su izvedbi dale poseban vokalni sjaj: Ivana Lazar, Tamara Franetović Felbinger, Valentina Fijačko, Marija Kuhar Šoša, Helena Lucić Šego i Vedrana Šimić, štitonoše: Ana Zebić, Gorana Biondić, Domagoj Dorotić i Hrid Matić te vitezove grala: Zrinko Sočo i Siniša Štork, kao i impresivnog, ozvučenog Ivicu Trubića u ulozi Titurela. Visokoj kvaliteti izvedbe pridonijeli su orkestar s ujednačenom zvučnošću instrumenata koji su bogatim preljevima bojili ovu zanosnu partituru. Ujednačen zvuk krasio je i moćan zbor, pogotovo njegov muški dio (zborovođa Nina Cossetto). Šteta što mu je u trećem činu malo popustila koncentracija.
  
  I što je posebno zanimljivo, režija se nije raspadala, kako se zna dogoditi kad predstava ne igra dulje vrijeme (to se ne bi smjelo dogoditi, ali se događa), nego je djelovala bolje i sustavnije (redatelj Kurt Josef Schildknecht), osim mjestimičnih neistodobnosti pokreta. Priviknuli smo se na njegovu koncepciju, a njegovo redateljsko umijeće nikada nije bilo upitno, dapače. Naravno, nije sve bilo savršeno, ali dobra predstava i jest ona u kojoj nije sve savršeno, a sve savršeno funkcionira. Da nam je više takvih!
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. travnja 2012.

Piše:

Marija
Barbieri