Ljubav na prvi pogled
Manon Lescaut u povodu premijere u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci
-
Našao sam heroinu u koju vjerujem i zato ona neće moći a da ne osvoji srca publike.
Massenet je svoju Manon zamislio na francuski način s puderom i menuettima,
a ja na talijanski s očajničkim strastima.
Giacomo PucciniDok je Pietro Mascagni (1863-1945) svojom Cavallerijom rusticanom označio početak verizma u talijanskoj operi, postajući uzorom cijelom nizu manje nadarenih skladatelja koji su u težnji da budu što istinitiji često previše isticali istinu, jača umjetnička osobnost, Giacomo Puccini, krenuo je vlastitim putem. U prvim operama Le Villi (Vile) i Edgar još se tražio, u Manon Lescaut se našao, a s La Bohème je već stvorio vlastiti, samosvojan i prepoznatljiv stil.
Giacomo Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u Lucci, u Toscani, u obitelji glazbenika s tradicijom od pet generacija. Godine 1880. položio je s izvrsnim uspjehom prijamni ispit za Konzervatorij u Milanu. Skladbom Capriccio sinfonico uspješno ga je 1883. i završio. A onda se posvetio operi. Njegova prva opera – Le Villi – nije primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno, ali zahvaljujući prijateljima, djelo je uspješno praizvedeno 1884. u Teatro del Verme u Milanu, što je navelo drugog izdavača, Giulija Ricordija (1840-1912), da je otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. Susret s Ricordijem znatno je utjecao na Puccinijev život i karijeru. Uvjeren u njegovu nadarenost, Ricordi ga je mudro savjetovao i vodio. Puccini je kupio kuću u ribarskom mjestašcu Torre del Lago na jezeru Massacuccioli, gdje je mogao mirno raditi i družiti se s prijateljima scapigliatima. Proživljavao je buran, ali čvrst i trajan ljubavni odnos s Elvirom Geminiani. No trebalo je proći još nekoliko godina do njegove potpune afirmacije.
Neuspjeh Edgara, rađenog prema drami u stihovima Alfreda de Musseta (1810-1857), na praizvedbi 1889. u Scali zamalo je obeshrabrio Ricordija. Ipak mu je pružio još jednu priliku. Nakon tog neuspjeha Puccini se trgnuo uočivši da to nije bio pravi sadržaj za njega. Pročitao je roman Antoinea Françoisa Prévosta d' Exilesa (1697-1763), poznatog kao Abbé – opat – Prévost, Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta (Memoires et Avantures d' un Homme de Qualité qui s' est retirè du monde), čije je posljednje poglavlje tiskano u Amsterdamu godine 1731. Priča je to o ljubavi Chevaliera – viteza – Des Grieuxa i Manon Lescaut, koja je poslužila za osnovu opera, baleta i filmova. Dvadesetak godina poslije objavljivanja romana nastala je drama. Eugène Scribe (1791-1861) tu je temu uzeo za osnovu baleta za Jacquesa Halevyja i 1856. napisao je libreto za istoimenu operu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). No tek je Jules Massenet (1842-1912) svojom Manon 1884. postigao pravi veliki uspjeh. Puccini je u tom sižeu, daleko od svakidašnjice, koja je postala glavno obilježje njegovih kolega skladatelja verista, našao onu psihološku istinu za kojom će stremiti u cijelom svojemu daljnjem stvaralaštvu. Bio je još neiskusan i nije ga prestrašio uspjeh koji je Massenetova Manon nešto ranije postigla u Parizu.
A onda je počeo rad na libretu kakav operna povijest ne poznaje pa se u izdanjima Manon Lescaut imena libretista obično izostavljaju. Prvi je na njemu radio Ruggero Leoncavallo (1857-1919), koji se u to vrijeme još dvoumio bi li se bavio književnošću ili glazbom. Ali Puccini nije bio zadovoljan njegovim libretom, i od tada počinje njegovo, kako se obično kaže, maltretiranje libretista u težnji za pronalaženjem prave dramske situacije i prave riječi. Slijedio je u svoje vrijeme vrlo popularan dramski autor Marco Praga (1862-1929), koji je pristao na rad „iz prijateljstva i divljenja koje osjeća prema Pucciniju“. No Praga je bio prozni pisac pa Puccini versifikaciju povjerava mladom pjesniku i kritičaru Domenicu Olivi. Ali i dalje nije zadovoljan. Uskače i svojim mu savjetima pomaže sam izdavač Giulio Ricordi. A onda dolaze pjesnik i dramatičar Giuseppe Giacosa (1847-1906) i vrstan libretist Luigi Illica (1857-1919), koji će mu kasnije pribaviti tri izvrsna libreta. Ricordi traži da bude što manje sličnosti s Massenetovom operom i tek tada dolazi do konačne verzije libreta. Nijedan sudionik u tom radu nije htio sam prihvatiti autorstvo, i tako službeno Manon Lescaut nema libretista.
Manon Lescaut praizvedena je 1. veljače 1893. u Teatro Regio u Torinu. Dirigirao je slabo poznat Alessandro Pomè. Naslovnu je ulogu pjevala Cesira Ferrani, pravim imenom Cesira Zanazzio (1863-1943) koja će tri godine poslije u svojemu rodnom Torinu biti i prva Mimì. Puccini ju je opisao kao „idealnu Manon pojavom, talentom i glasom“. Tada vrlo popularan tenor sjajne karijere koju će prekinuti prerana smrt, Giuseppe Cremonini (1866-1903), bio je Chevalier Des Grieux. Achille Moro pjevao je Lescauta, a bas-bariton Alessandro Polonini (1844-1920) bio je Geronte di Ravoir. Opera je naišla na dobar prijam publike i kritike, što je bila prava rijetkost za praizvedbe Puccinijevih opera. Revidirana verzija opere izvedena je prvi put u milanskoj Scali godinu dana kasnije, 7. veljače 1894.
U Manon Lescaut Puccini je već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. U liku Manon stvorio je svoju prvu heroinu za kojom će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896., kad je počela i njegova suradnja s Arturom Toscaninijem (1867-1957), često prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna, Tosca (1900), Madama Butterfly (1904), opere La fanciulla del West (Čedo zapada, 1910), La Rondine (Lastavica, 1917), Il tabarro (Plašt), Suor Angelica (Sestra Angelica) i Gianni Schicchi (1918) te Turandot posmrtno 1926. Stvarao se njegov stil. Imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izljevima melodike u pretežito lirskim arijama i duetima, ali to nije nimalo utjecalo na slijed radnje nego se čvrsto stapalo u nedjeljivu cjelinu. Postigao je savršenu ravnotežu riječi, glazbe i scene. I izvanredno je vladao orkestrom s kojim je mogao stvoriti svaki ugođaj mjesta radnje i eksplicirati svaku emocionalnu situaciju. Jedan od najizvođenijih skladatelja i vrhunski majstor operne scene umro je u Bruxellesu nakon neuspjele operacije raka grla, 29. studenoga 1924. godine.
Osam dana poslije Manon Lescaut u Torinu, u Scali je praizveden Verdijev Falstaff. Kao da je osamdesetogodišnji genij simbolično predao najvrjedniji dio talijanskog opernog naslijeđa svojemu četrdeset pet godina mlađem sunarodnjaku.
Upravo je nevjerojatno koliko se toga dogodilo u opernom životu Italije, a i u povijesti glazbe uopće, od 1890. do 1893. godine. Golem uspjeh Cavallerije rusticane 1890., a dvije godine poslije i Pagliaccija, početak je novoga smjera – verizma; 1. veljače 1893. velik uspjeh Manon Lescaut na praizvedbi u Torinu označio je početak trijumfalne karijere Giacoma Puccinija. Osam dana kasnije premijera Falstaffa u milanskoj Scali zaokružuje genijalan opus Giuseppea Verdija. Oštroumni George Bernard Shaw, tada mladi muzički kritičar, godinu dana kasnije, 1894., nakon što je prisustvovao prvoj izvedbi Manon Lescaut izvan Italije, u Covent Gardenu u Londonu (Zadranin Antonio Pini-Corsi pjevao je Lescauta), izjavljuje: „Puccini mi se više nego itko od njegovih suparnika čini pravim Verdijevim nasljednikom.“
I Shaw je bio u pravu. Unatoč nespornim vrijednostima Cavallerije rusticane i Pagliaccija, ni Mascagni ni Leoncavallo nisu dali nova remek-djela. A Puccini je napredovao. I mnogo je onih koji se slažu da je on najbliži tome da bude Verdijev nasljednik, a nepobitna je činjenica da je jedan od najizvođenijih skladatelja i vrhunski majstor operne scene.
U Manon Lescaut Puccini se upravo rasiplje melodijama, premda neke posuđuje iz svojih ranijih skladbi. Već je posve razvidno njegovo izvanredno vladanje orkestrom. Majstor je u slikanju likova, ne samo protagonističkih nego i epizodnih, kojima daje karakterističnu boju. Ne štedi nadahnućem, impulzivan je, glazba teče. Ali je i vješt dramatičar – svaka riječ i svaki prizor imaju opravdanje. To je već zrelo djelo budućeg autora La Bohème, Tosce, Madama Butterfly, Giannija Schicchija i Turandot.
I nije čudo da je Manon Lescaut ubrzo postala sastavni dio repertoara velikih svjetskih pjevača i opernih kuća. U povijesti opernih događanja ostat će zabilježena prva izvedba opere u Metropolitanu 1907. s Rinom Cavalieri i Enricom Carusom u glavnim ulogama i Antoniom Scottijem kao Lescautom. Prva Manon Lescaut u Parizu bila je 1910. Lucrezia Bori. Lotte Lehmann i Alfred Piccaver bili su 1923. bečki Manon i Des Grieux
Prve izvedbe opere u Hrvatskoj bile su već dvije godine nakon praizvedbe, 1895., gotovo istodobno u Teatru nobile u Zadru i u Teatru Comunale u Rijeci. Riječka premijera bila je 25. travnja. Očekivao se Puccini, ali on je došao tek u subotu 4. svibnja. Riječke novine La Bilancia pisale su: „Gacomo Puccini nenaoružan čak niti dirigentskom palicom, nego doputovavši kao turist, osvojio je u tren udivljenje i naklonost naše publike, koja se u pokazivanju osjećaja mladome ali već velikom maestru, prepustila više deliriju nego oduševljenju. Giacomo Puccini dođe, vidje, pobjedi. U subotu navečer još prije nego se podigao zastor, općinstvo ga je htjelo vidjeti i zasuti pljeskom. Od toga trenutka ovacije su maestru bile frenetične.
Pljesku nije bilo kraja. Maestro je u subotu bio pozvan pred zastor čak 34 puta, a nakon izvedbe u nedjelju 5. svibnja 30 puta. U nedjelju je priređen banket s biranim uzvanicima koji su nazdravljali omiljenom gostu. Prije odlaska iz Rijeke Puccini je u ponedjeljak, 6. svibnja uputio kazalištu pismo u kojemu zahvaljuje izvođačima i svima onima koji su ga podržavali u gradu koji, kako je rekao, nije štedio pohvala i počasti“ (La Bilancia, 9. svibnja 1895).
Manon Lescaut u Rijeci je ponovno izvedena 1904., 1926. i 1934. Ovo je prva izvedba ansambla Riječke opere od njegova osnutka 1946. godine. Iz nepoznatih razloga opera nije uvrštena u repertoar kad je u njoj djelovao tenor kvaliteta Viktora Bušljete. Ta je odluka još čudnija ako poznajemo njegove odlične tonske zapise nekoliko odlomaka iz opere.
Prva hrvatska izvedba Manon Lescaut bila je 23. siječnja 1926. u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Margarete Froman s izuzetnim protagonistima Zdenkom Zikovom i Mariom Šimencom. U obnovi opere 1941. nositelji glavnih uloga bili su Nada Tončić i Josip Gostič, a na premijeri 1958. pod ravnanjem Demetrija Žebrea u režiji Stanka Gašparovića izvrsni tumači Prevost-Puccinijevih ljubavnika bili su Mirka Klarić i Piero Filippi. Velika interpretkinja Manon Lescaut u Bečkoj državnoj operi bila je Dragica Martinis. Pjevala ju je na premijeri u obnovljenoj zgradi u veljači 1956. godine.
Puccini je na Manon Lescaut radio tri godine. Posljednji je skladao treći čin, jer je on po svojoj strukturi bio malo neobičan. A upravo mu je taj čin izvanredno uspio. Roman opata Prevosta napisan je u obliku ispovijedi Des Grieuxa, i Manon je u njemu opisana isključivo njegovim očima. Naravno, opera ima drukčije zahtjeve i lik Manon morao je dobiti na značenju. Kod Masseneta je postao glavni. Puccini je u tom smislu bliži Prevostu i kod njega je Des Grieux glavni lik i jedan od najljepših tenorskih likova u cijeloj opernoj literaturi, jednako drag njegovim interpretima kao i publici. Puccini mu je darovao treći čin, koji je po svojoj koncepciji neobičan, ali majstorski skladan.
U četvrtom činu Puccini glazbenik prevladava nad Puccinijem dramatičarom, pa on djeluje malo neuvjerljivo. Glazba je lijepa, ali nikada poslije Puccini ne bi pustio svoju heroinu da sama u pustinji otpjeva svoju predsmrtnu ariju dok Des Grieux odlazi u potragu za vodom da bi joj ugasio žeđ.
Ansambl Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci pemijerno će izvesti Manon Lescaut 16. ožujka. U realizacji opere sudjeluju Gabriela Georgieva, Vedrana Šimić i Olga Kaminska (Manon Lescaut), Siniša Hapač i Tomislav Bekić (Lescaut), Branko Robinšak, Raul Gabriel Iriarte, (Davor Lešić) (Vitez Renato Des Grieux), Siniša Štork (Geronte di Ravoir), Sergej Kiselev (Edmondo, student), Mirko Čagljević (Gostioničar), Voljen Grbac (Učitelj plesa), Kristina Kolar (Ivanica Vunić) (Glazbenik), Dario Bercich (Narednik streličara), Ivan Kruljac (Martin Marić) (Užigač svjetiljki), Saša Matovina (Pomorski kapetan) i Marijan Padavić (Vlasuljar) te Zbor i orkestar Opere i članovi Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca. Opera se izvodi pod ravnanjem Nade Matošević u režiji Janusza Kice. Scenograf je Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, koreograf Žak Valenta, a oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović.
Predstava 17. ožujka bit će izvedena u sklopu 13. Gostičevih dana.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. ožujka 2012.
