Kad eliksira nema dovoljno

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gaetano Donizetti: Ljubavni napitak, dir. Pietro Rizzo, red. Cesare Lievi

• 
  
  Opet se potvrđuje stara istina – najteže je izvoditi opere rane romantike. Tu se sve čuje, sve je poznato i nikakav se nedostatak ne može pokriti. A pri tome treba imati osjećaja za taj stil, kao što je kod izvedbe Bellinijeve Norme pokazao dirigent Antonello Allemandi, kod Capuletija i Montecchija Zoran Juranić, a kod neponovljive Donizettijeve Kćeri pukovnije Loris Voltolini. Koliko je god u Kćeri pukovnije sve savršeno funkcioniralo i bilo šarma, elegancije i čistoće linije u dirigentskom vodstvu i izvedbi četvero gotovo bismo mogli reći – idealnih nositelja glavnih uloga te invencije u režiji Krešimira Dolenčića, toliko toga nije bilo u najnovijoj realizaciji Opere HNK-a u Zagrebu, Donizettijevu Ljubavnom napitku.
  
  Scena Luigija Perege i režija  Cesare Lievija za razliku od kostima Marine Luxardo (neopisivo ružna prva haljina Adine, a što tek reći o Nemorinovu zelenilu!) funkcionirali su. Koliko su lijepi bili – ovisi koliko su se kome svidjeli – meni su bili indiferentni. Daleko je to od nekadašnje scenografije Ivana Lackovića Croate i ljupke predstave dirigenta i redatelja Mire Belamarića, također u gotovo idealnoj podjeli uloga. No to su tempi  passati, prošla vremena. Ali od premijere Kćeri pukovnije prošlo je tek nešto više od deset godina!
  
  Ništa u ovom Ljubavnom napitku nije bilo idealno, počevši od dirigenta Pietra Rizza, koji može biti predstavljen kao „jedan od najdarovitijih dirigenata svoje generacije“, ali nije me u to uspio uvjeriti svojim osjećajem, točnije neosjećajem za stil ranog belkanta. Ljubavni napitak, opera je puna svježih i lijepih melodija, arija, dueta i skupnih prizora koje valja obojiti raznolikošću tempa i ugođaja. A i profinjene, nenametljive komike! Ovdje je manje-više sve bilo isto. Ni svirka orkestra nije imala  potrebnu lakoću i homogenost, kao ni cjelokupan nastup zbora (zborovođa Ivan Josip Skender).
  
  Iznimka je bio nastup ženskog zbora u drugome činu, koji je, zahvaljujući ponajprije Giannetti Monike Cerovčec bio i najbolji dio izvedbe. Uza nj i arija Nemorina, koju je Domagoj Dorotić, doista lijepo otpjevao. Monika Cerovčec oblikovala je svoju malu ulogu s mnogo scenskog šarma, a svojim lijepim, dobro postavljenim zvučnim sopranom dominirala je ansamblima. Dorotić bi likom i načinom glume možda bolje pristajao u fah romantičnih herojskih ljubavnika a ne pomalo nespretnog Nemorina. Njegov lijep glas i stas nesumnjivo upućuju na tenora s budućnošću u lirico spinto repertoaru. Ugodno ga je bilo slušati, pjevao je meko i zaobljeno, zvonko i svježe, s osjećajem za frazu i intrepretaciju. Nesumnjivo najbolje ostvarenje od kvarteta glavnih uloga!
  
  Marko Kalajanović kao Belcore kretao se u granicama korektnosti, ali ne i bitno više od toga. Giorgio Surjan veliki je znalac i pun iskustva, ali ne možemo se oteti dojmu da je čestim nastupanjem u fahu dramskog baritona izgubio onu svoju lijepu, punu basovsku boju potrebnu za Dulcamaru. Bez obzira na to koliko cijenim Mariju Kuhar Šošu, ne mislim da je dobar izbor za Adinu. Adina zahtijeva puniji lirski sopran, a samo se po sebi razumije da takav mora u dovoljnoj mjeri vladati i lirskim koloraturama. Tessitura (položaj) uloge za njezinu vrstu glasa prilično je nezahvalna. Tako je dolazilo do velikog glasovnog nesuglasja između gotovo spinto Dorotića i vrlo lagane, vokalno krhke Kuhar Šoše, koja osim toga nema dobru dikciju talijanskog jezika.
  
  Sve u svemu, predstava ansambla koji baš ne njeguje rani talijanski belkanto (a bilo bi to vrlo dobro i korisno da se postigne visoka razina čistog skupnog muziciranja), možda i prihvatljivih ali ne baš oduševljavajućih scenskih rješenja i vrlo heterogenih solističkih dometa.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. veljače 2012.
  foto © Mirko Cvjetko
  
  Gaetano Donizetti
  Ljubavni napitak
  dirigent Pietro Rizzo
  redatelj Cesare Lievi
  premijera 17. veljače 2012.
  scenograf Luigi Perego, kostimografkinja Marina Luxardo, oblikovatelj svjetla Roger Vanoni, asistent dirigenta Ivan Josip Skender, asistentica redatelja Jasna Žarić, asistent scenografa Luca Filaci, asistentica kostimografkinje Tea Bašić, prijevod libreta Jasna Žarić, zborovođa Ivan Josip Skender
  izvode: Marija Kuhar Šoša, Gorana Biondić, Ana Zebić (Adina), Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović, Nikša Radovanović (Nemorino), Marko Kalajanović, Matija Meić (Belcore),  Giorgio Surian, Ozren Bilušić (Dr. Dulcamara), Monika Cerovčec, Mia Domaćina (Giannetta)

Piše:

Marija
Barbieri