Priča se da je Ljubavni napitak bogat dražesnim melodijama, šarmantnim motivima, istančanim i finim humorom, arijama, duetima i skupnim prizorima, u prozračnoj i profinjenoj instrumentaciji, nastao u samo četrnaest dana. Kazalište Canobbiana, koje je tridesetih godina devetnaestog stoljeća uz Scalu bilo najveće kazalište u Milanu, bilo je u velikoj neprilici jer skladatelj koji se bio obvezao napisati operu – a to je prema običaju već unaprijed bilo objavljeno publici – nije održao riječ. Preostala su samo dva tjedna da se ispravi ta nepredviđena neprilika. Impresario Alessandro Lanari nije više znao što raditi.
Tih je dana u Milanu boravio Gaetano Donizetti, izvanredan umjetnik, koji je odlično poznavao sve tajne zvuka, glazbenik koji je sve prenosio u lepršave melodije. Imao je tada 34 godine i za sobom 36 opera i prvi pravi trijumf – dvije godine ranije u Milanu praizvedenu Annu Bolenu. Impresario ga je zamolio da u što kraće vrijeme obnovi neku svoju staru partituru i priredi je za izvedbu. Ali Donizetti mu je odgovorio: „Nije moj običaj da krpam ni svoja ni tuđa djela! Ako Romani pristane, radije ću ti skladati novu operu.“ Impresario je pristao, a Donizetti se istoga dana obratio pjesniku Feliceu Romaniju i rekao mu: „Obvezan sam skladati jedan tekst u roku od četrnaest dana. Dajem ti rok od tjedan dana da mi ga pripremiš. Vidjet ćemo tko je od nas dvojice odvažniji!“
Felice Romani, koji je u svojoj karijeri napisao više od stotinu libreta – a teško da je koji od njih originalan po sadržaju – odmah se dao na posao. Obojica su započela s prelistavanjem knjiga i libreta radi izbora sadržaja dok se nisu zaustavili na komediji Ljubavni napitak – Le philtre poznatoga francuskog libretista Eugėna Scribea (1791-1861). Slučaj je htio da ih je na to djelo uputio budući tumač Belcorea na praizvedbi opere, glasoviti francuski bariton Henri-Bernard Dabadie (1797-1853), koji je nepunu godinu prije pjevao u operi istog naslova i sadržaja Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). Romani je izmijenio imena osoba i prilagodio radnju talijanskom načinu razmišljanja i doživljavanja. Protiv svoje volje, ali na Donizettijevu izričitu želju, ubacio je najljepši i najpoznatiji odlomak – ariju Nemorina iz drugoga čina Una furtiva lagrima (Jedna tajna suza).
Donizetti je bio naobražen, ali nije bio tip intelektualca i duboko se divio Romaniju, koji je to bio. Nije bilo lako surađivati s libretistom koji se time hvalio i bio svadljive naravi, ali klasično elegantni i dramaturški pogodni stihovi najboljega talijanskog libretista prve polovice devetnaestog stoljeća bili su najbolje nadahnuće Donizettiju da stvori i takvu glazbu. I 12. svibnja 1832., četrnaest dana nakon dogovora Donizettija i Romanija, pojavio se na sceni milanskoga Teatra della Canobbiana Ljubavni napitak (L’ elisir d’ amore) i ta vesela, nježna i graciozna opera bila je i ostaje sretan spomen na tradiciju starih talijanskih klasičnih majstora. Nemorina i Adinu pjevali su Gianbattista Genero i Sabine Heinefetter, o kojima ne znamo mnogo, Belcore je bio spomenuti Henri-Bernard Dabadie, a Dulcamara poznati bas onoga vremena Giuseppe Frezzolini (1789-1861)
Felice Romani, kojega sustavno spominjemo kao libretista rane talijanske romantične opere, rođen je u Genovi 31. siječnja 1788. Školovao se na tamošnjem sveučilištu i prevodio djela francuske književnosti. S kolegom s fakulteta pripremao je rječnik od šest tomova o mitologiji i antici, uključujući i keltsku povijest Italije. Romanijevo odlično poznavanje francuske književnosti očito je u mnogim njegovim libretima, a poznavanje klasične povijesti i mitova razabire se iz libreta za Bellinijevu Normu.
Romani je putovao po Španjolskoj, Grčkoj, Njemačkoj i Francuskoj, a 1814. našao se u Milanu i postao dijelom njegova književnog i glazbenog svijeta. Odrekao se mjesta dvorskog pjesnika u Beču i počeo karijeru opernog libretista. Napisao je dva libreta za njemačkog skladatelja iz Bavarske Johanna Simona Mayra (1763-1845) što mu je donijelo mjesto libretista Scale. Uskoro je postao najugledniji talijanski libretist svoga doba. Napisao je oko stotinu libreta. Usprkos zanimanju za francusku književnost odbio je raditi u Parizu. Gotovo po pravilu, Romani nije sam birao sadržaje svojih libreta. Pozorno je pratio događanja na francuskoj kazališnoj sceni i najčešće obrađivao sadržaje koji su ondje bili popularni. To mu je ponekad donosilo neprilike zbog nepoštovanja autorskih prava.
Glavninu libreta Romani je napisao za Bellinija i Donizettija, ali pisao je i za Rossinija i za Verdijevu operu Jedan dan kraljevanja, kad je uporabio libreto ranije napisan za češkog skladatelja Adalberta Gyrowetza (1763-1850). S Belinijem je upravo idealno surađivao. Njihova je suradnja ujedno bila i prisno prijateljstvo i Romani mu je s tugom napisao nekrolog duboko žaleći što su se pri kraju skladateljeva stvaralaštva razišli.
Godine 1834. Romani je postao urednikom časopisa Gazzetta ufficciale Piemontese, službenih novina Piemonta, u kojima je pisao književne kritike. S petogodišnjim prekidom zadržao je to mjesto do smrti u Monegliji, u Liguriji 28. siječnja 1865. Godine 1841. objavljen je izbor njegovih pjesama.
Gaetano Donizetti rođen je u Bergamu 29. studenoga 1797. Roditelji su ga poslali u besplatnu glazbenu školu gdje je učio pjevanje, glasovir i harmoniju kod, od 1802. kapelnika katedrale u Bergamu, Johanna Simona Mayra. Nastavio je naukovanje u Bologni kod svećenika oca Stanislaa Matteija (1750-1825). Godine 1818. vratio se u Bergamo i skladao prvu javno izvedenu operu Enrico di Borgogna. Bio je to početak nastanka golemog opusa od 568 brojeva, od toga sedamdesetak opera, kako ga je 1948. godine u prigodi stote godišnjice skladateljeve smrti sastavio talijanski muzikolog Guido Zavadini.
Prvi vrhunac Donizettijeva stvaralaštva bila je Anna Bolena, praizvedena s velikim uspjehom 1830. u Milanu. Slijedio je 1832. biser komične opere, Ljubavni napitak, te 1833. Lucrezia Borgia, praizvedena u Scali. Poslije praizvedbe Ljubavnog napitka glazbeni kritičar novina Gazzetta privilegiata di Milano u svom komentaru na praizvedbu istaknuo je velik uspjeh opere i napisao: „Publika je nakon svakog broja oduševljeno pljeskala, a Donizetti i svi pjevači na kraju predstave bili su stalno pozivani pred zastor da prime izraze počasti i pohvale publike. Neke manjkavosti libreta bile su ublažene pomoću glazbe – remek-djela buffo umjetnosti. Majstora pretovariti još većom slavom, bilo bi nepravedno prema operi; djelu nije potrebna nikakva pretjerana pohvala.“
Ljubavnim napitkom oduševljavao se i glasoviti strogi bečki kritičar Eduard Hanslick (1825-1904), koji je bio sve prije nego blagonaklon prema skladateljima, a Felix Mendelssohn-Bartholdy, jednom prigodom zamoljen da iznese svoje mišljenje o Ljubavnom napitku, rekao je: „Bio bih vrlo sretan da sam ga skladao.“
Sam Donizetti pisao je deset godina poslije vrlo uspjele premijere Ljubavnog napitka bratu svoje žene i dugogodišnjem prijatelju. „Smijem se, ali dobro znaš da me u dubini duše pritišće melankolija. Moje veselje samo je lažno blještavilo kojemu je cilj da je prikrije.“ Tako je Donizetti donio na scenu novi tip komične opere u kojoj nalazimo smijeh kroz suze, a to je humor koji izlazi iz srca koje zna za nježnost i osjećaje, iz duha punog živosti.
Nakon Anne Bolene, Ljubavnog napitka i Lucrezije Borgije Donizetti je postao poznat i priznat. Djela su mu se izvodila u svim velikim europskim kazalištima, čak i u Americi. Godine 1835. skladao je Luciju di Lammermoor prema romanu sir Waltera Scotta (1771-1832), koja je postala jednom od najizvođenijih opera uopće. Postigao je velik uspjeh i sljedećom operom, Roberto Devereux. No borba s napuljskom cenzurom postala je sve teža: opera Maria Stuart izvela se pod drugim naslovom, a Poliuta su odbili. Otišao je u Pariz i ondje nastaje nekoliko njegovih najuspjelijih djela: dramska opera Favoritkinja (La Favorite) te komične Kći pukovnije (La fille du régiment) i Don Pasquale. U Parizu je počeo pobolijevati od posljedica sifilisa. Gotovo nepokretnog odveli su ga u bolnicu za duševne bolesnike u Ivryju pokraj Pariza, a zatim potpuno paraliziranog i s potpunim gubitkom pamćenja u rodni Bergamo, u kojemu je umro 8. travnja 1848., navršivši tek pedeset godina.
Donizetti je skladao u razjedinjenoj Italiji poslije Napoleonova vremena, u kojoj su političke, socijalne i kulturne razlike bile goleme, a stanje u opernom životu ponižavajuće za skladatelja, što je lijepo opisao u komičnoj operi Le convenienze ed inconvenienze teatrali (Kazališne zgode i nezgode). Čvrstoćom karaktera, mješavinom hrabrosti i poštenja uspio je sebi izboriti mjesto i nametnuti se kao autor kojega je trebalo poštovati. Svojim skladateljskim radom povezao je dva genija talijanske opere, Rossinija i Verdija.
Donizettijev život i karijera tekli su suprotnim tokovima. Dok je bio slavljen i cijenjen kao možda najslavniji skladatelj vremena – Rossini se bio povukao, Bellini prerano umro, a Verdi je tek bio na početku – i europski su ga vladari obasipali najvećim počastima i odličjima – bio je član „Bečkih prijatelja glazbe“ i počasni član Francuske akademije (bio bi i stalan da je htio postati francuski državljanin), u osobnom životu pratile su ga tragedije. Melankolija je postajala sve jača, u kratko vrijeme umrli su mu otac, majka, troje djece i voljena žena Virginija. A i činjenica da nakon smrti Niccolòa Zingarellija (1752-1837) nije bio izabran za njegova nasljednika na napuljskome Konzervatoriju dodatno mu je zagorčila život.
U Napulju je petnaest godina djelovao kao dirigent i profesor na Konzervatoriju i smatrao je da mu to mjesto pripada, ali tamošnje vlasti, uključujući kralja, nisu bile tog mišljenja: zamjerale su mu prijateljstvo s filozofom i revolucionarom Giuseppeom Mazzinijem (1805-1872) i išle su tako daleko da su zabranile izvedbu njegova Poliuta neposredno prije premijere. Ogorčen, krenuo je tragom svojih slavnih prethodnika i došao u Pariz. Lutao je od Milana do Rima i Venecije i vraćao se u Pariz. Ponekad mjesecima nije ništa radio i trpio je jake glavobolje, a onda bi ga uhvatila stvaralačka groznica i u jedno bi poslijepodne skladao cijeli čin jedne opere. Stoga je i uspio stvoriti golem operni opus, naravno, različite vrijednosti, ali toliko važan da bi bez njega teško bilo zamisliti pojavu jednog diva – Giuseppea Verdija.
U doba skladanja Ljubavnog napitka Donizetti proživljava sretne godine. S Vincenzom Bellinijem natjecao se za krunu nasljednika Gioachina Rossinija. Kako je do tada uglavnom skladao za napuljska i rimska kazališta, iako mu je upravo Anna Bolena praizvedena u Milanu, razmaženo i zahtjevno općinstvo glavnoga grada Lombardije smatralo ga je južnjakom, što on, naravno, nije bio. Srce Milana bila je Scala, strast njegovih stanovnika opera, a godišnje se izvodilo nekoliko praizvedaba u nekoliko kazališta i nije bilo baš lako doživjeti priznanje u Milanu. A to je Donizettiju potpuno uspjelo u proljeće 1832., kad je, prema predaji, u dva tjedna skladao remek-djelo komične opere, točnije melodamma giocoso, Ljubavni napitak.
Ubrzo poslije praizvedbe Ljubavni napitak izveden je 1836. u Londonu, 1837. u Teatro civico u Rijeci i 1838. u New Yorku. Među njegovim najpoznatijim interpretima u 19. stoljeću bili su „švedski slavuj“ Jenny Lind i Talijanka Fanny Persiani, glasoviti talijanski bas francusko-irskog podrijetla Luigi Lablache, bariton Antonio Tamburini i tenor glasovne i scenske elegancije, Don Giovanni Matteo de Candia, poznat jednostavno kao Mario. Godine 1904. Ljubavni napitak izveden je u Metropolitanu sa slavnom Poljakinjom Marcellom Sembrich i Enricom Carusom. Zanimljivo je da je lirski Nemorino bio jedna od najpoznatijih uloga glasovitog dramskog tenora Carusa i posljednja koju je pjevao pred smrt. Slavni interpreti Nemorina poslije njega bili su Tito Schipa, Beniamino Gigli, Giuseppe di Stefano, Nikolaj Gedda i Luciano Pavarotti. Dodajmo da su naši tenori Krunoslav Cigoj i Tomislav Mužek bili izvrsni tumači toga naizgled jednostavnog a toliko privlačnog lika na kojemu se prepoznaje umijeće pjevanja.
Prva hrvatska izvedba Ljubavnog napitka bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 19. veljače 1887. u prijevodu Josipa Eugena Tomića. Očito nije imao uspjeha, jer je izveden samo dva puta. Trebalo je proći pola stoljeća do ponovne izvedbe opere 1936. pod ravnanjem Jakova Gotovca u režiji Margarete Froman i scenografiji Marijana Trepšea sa solističkim kvartetom iz snova koji su tvorili: mlada Nada Tončić, omiljeni zagrebački gost, talijanski tenor rodom iz Izmira, Christy Solari, veliki bariton Rudolf Župan, koji će nakon rata nastaviti međunarodnu karijeru, i Marijan Rus, koji je poslije otišao u Bečku državnu operu.
Sjećamo se vrlo uspjele premijere opere u Zagrebu 19. svibnja 1974. na prekrasnoj sceni Ivana Lackovića-Croate u kostimima Ike Škomrlj pod ravnanjem Mire Belamarića i u njegovoj režiji s uzornim solistima Brankom Beretovac, Krunoslavom Cigojem te Zlatkom Foglarom, Tugomirom Alaupovićem i Gordanom Marić.
Premijera opere u HNK-u u Splitu 31. listopada 2002. u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Vjekolava Šuteja s Tomislavom Mužekom u ulozi Nemorina također ulazi u odlične realizacije te omiljene opere u Hrvatskoj.
Ansambl Opere HNK-a u Zagrebu priprema premijeru opere 17. veljače u 19 sati. U realizaciji sudjeluju: dirigent Pietro Rizzo, redatelj Cesare Lievi, scenograf Luigi Perego i kostimografkinja Marina Luxardo, a uloge tumače Gorana Biondić, Marija Kuhar Šoša i Ana Zebić – studijska uloga (Adina), Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović i Nikša Radovanović (Nemorino), Marko Kalajanović i Matija Meić (Belcore), Ozren Bilušić i Giorgio Surian (Dulcamara) te Monika Cerovčec i Mia Domaćina (Giannetta).
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 28. siječnja 2012.
