Oni koji vole tradiciju i umorni su već od raznoraznih eksperimentiranja ne samo sa scenskim produkcijama nego i s glazbenim vodstvima klasičnih djela, mogli su odahnuti od toga i pogledati i poslušati Verdija, i to Verdija iz njegovih mladenačkih dana (Ernani, njegova peta opera, praizveden je 9. ožujka 1844. u Veneciji), koji zahtijeva vrhunske pjevače verdijance – a njih je, moramo nažalost ustanoviti – danas sve manje. Kako će se 2013. proslaviti 200. godišnjica Verdijeva rođenja s pjevačkim materijalom koji nam nude i najveća svjetska kazališta, vidjet ćemo. I čuti, naravno. Danas je procvat rossinijevskih i händelovskih pjevača s malim glasovima i vrhunskom tehnikom, ali rasnih verdijanskih glasova sve je manje. Ne rađaju se? Ili ne pogoduju industriji nosača zvuka? Ne znamo. Uglavnom, činjenica jest da bečka (ne turistička) operna publika žali za Ljiljanom Molnar-Talajić, koju smatraju posljednjim velikim verdijanskim sopranom. Redaju se fantastične metropolitanske izvedbe Rossinijevih opera. Svi pjevaju sve, zanatski su sjajno osposobljeni, nema više fahova, ali.....
Teatro Comunale u Bologni ponudio nam je izvedbu opere iz svibnja prošle godine, u kojoj je tih ali bilo, ali ipak ne toliko da ne bi ostalo ono bitno – Verdi. Verdi prekrasnih i nikad dosegnutih melodijskih fraza, velikih arija i velikih finala. Iskusni dirigent Bruno Bartoletti dobro zna što je Verdi, pogotovo onaj raniji, i zna kako voditi izvedbu da sve funkcionira, da pjevači mogu pjevati i da se zadrži velik, čvrst luk cjeline toliko karakterističan za skladatelja iz Busseta. Tu je također i iskusan redatelj Beppe di Tomasi, koji je karijeru počeo kao glumac a bio je i pjevač, dapače finalist na natjecanju Voci Verdiane u Parmi, pa i on vrlo dobro zna kako voditi pjevače na sceni i omogućiti im da pjevaju i logično glume a da ne izvode kojekakve vratolomije koje ne služe ničemu a ponajmanje vjerodostojnosti radnje.
Di Tomasi je uglavnom standardno riješio prva tri čina dobro raspoređujući ansambl i prepuštajući solistima da pjevačkim izrazom karakteriziraju svoje likove. No u četvrtom činu postigao je mnogo više. Maskirani zbor (neovisno o tome što je činu podnaslov La Maschera – a ta je maska zapravo Silva) jasno upućuje na lažni privid onoga što će slijediti: uništenje crvenim zastorom naznačene a neostvarene ljubavi Ernanija i Elvire. Nju će upravo fizički spriječiti stari, odbačeni Silva stupivši između njih. Tako im se prije neumitnog kraja ni ruke neće spojiti, a plavetnilo će probuditi nadu u moguću sreću u nekom budućem životu. Ako.
Ali taj Don Ruy Gomez de Silva u interpretaciji izvanrednog Ferruccia Furlanetta bio je upravo savršen. Nevjerojatno je da taj umjetnik i poslije 37 godina karijere ima netaknut glas, a da o vrhunskoj interpretaciji, uzornom belkantu, verdijanskoj frazi dugoga luka i suvereno svladanoj cabaletti te maestralnom scenskom držanju i glumi i ne govorimo. Ostali interpreti nisu na njegovoj razini – a i ne mogu biti, jer je on ipak sam svjetski top. No grčka sopranistica Dimitra Theodossiou dobitnica nagrade Verdi d' oro, svakako ulazi u red boljih soprana koji danas pjevaju Verdija. Njezin je glas možda za nijansu prelagan za ulogu Elvire, ali to nadoknađuje lijepim pianima, kultiviranim pjevanjem i sigurnim vođenjem iznimno za soprana zahtjevnih Verdijevih ansambl-finala.
Tenor Robero Aronica, koji je učio kod majstora verdijanskog pjevanja Carla Bergonzija, za sobom ima dvadeset godina karijere (debitirao je 1992. kao Vojvoda od Mantove u Rigolettu) i redoviti je gost najvećih svjetskih kazališta, ukazuje na problem današnjih verdijanskih tenora, točnije – pokazuje da su unatoč tome što imaju respektabilnu karijeru ipak daleko od glasovno raskošnog Del Monaca, jedinstvenog Corellija ili savršenog Pavarottija. On je tešku naslovnu ulogu uglavnom sigurno otpjevao, ali malo više vokalnog nijansiranja ne bi škodilo. Najmanje uspio bio je bariton Marco di Felice u također vrlo teškoj, visoko postavljenoj ulozi Don Carla, budućeg Carla V. On nema ni kraljevsko držanje niti kraljevsku frazu ni u finalu trećega čina, a kamoli u centralnoj frazi opere E vincitor de' secoli il nome mio farò. Nedostatak stvarne snage pokušao je nadoknaditi neobično brojnim upadanjem u falset. Zvučni zbor (zborovođa Lorenzo Fratini) i pouzdan orkestar Teatra Comunale u Bologni imali su verdijansku boju i ton.
I last but not least, autentična scenografija i prelijepi, raskošni i u boji bogati povijesni kostimi (scenograf i kostimograf Francesco Zito) dočarali su Španjolsku početka šesnaestog stoljeća i bili melem i užitak za oči umorne od današnjih, tobože modernih, ružnih, sivih i bijednih odjevnih predmeta koji nam kazališta većinom nude. Scenska rješenja potječu s izvedbe u Teatro Massimo u Palermu 1999. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. siječnja 2012.
