Volim zabavljati publiku

Intervju: Igor Barberić, koreograf i redatelj mjuzikala



  • Video-intervju s pitanjima o predstavi Briljantin u GK
    Komedija u režiji i koreografiji Igora Barberića © KULISA.eu


    Razgovarao Zlatko Vidačković

    Plešete, pjevate, glumite, koreografirate, režirate – no kad vas netko pita čime se bavite, što ćete od toga staviti na prvo mjesto i zašto?

    Igor Barberić, foto: Danko VučinovićU mlađim danima, prije početka karijere, instinktivno sam želio nastupati ili na bilo koji način biti povezan s pozornicom ili nekim kreativnim poslom. U to vrijeme to možda nisam znao definirati, ali sam se sigurno kretao u tom smjeru. Kasnije, nakon nekoliko godina rada, postalo mi je jasnije da me zanima kreativnost i stvaranje, na koji god to način bilo trenutno dostupno. Naučio sam i da je bolje definicije i kategorizacije ostaviti drugima, onima kojima je to važno. Moj prvi posao po povratku u Hrvatsku bio je koreografski i tako me se ovdje definira od početka, iako sam punih deset godina prije toga uglavnom nastupao u mjuziklima, ponekad čak i bez plesanja. Održao sam i nekoliko kantautorskih koncerata na gitari i da li da se onda definiram kao šansonjer? Prestao sam se zamarati tim pitanjima i jednostavno se nastavio dalje baviti onim što me trenutno zanima ili mi dođe pod ruke. Zahvalan sam za sve prilike koje su mi se pružile i zadovoljan sam svojim putem i svojim odabirima, čak i ako su se katkad činili riskantnima ili pogrešnima. Volim raditi sve što sam do sada radio i to iz različitih razloga, ali generalno mogu reći da volim kazalište, volim zabavljati publiku, volim biti kreativan i volim biti svjestan svoje evolucije kroz kreativnost. E da, volim biti i klaun!

    U proteklih nekoliko godina radili ste više inozemnih produkcija velikih mjuzikala. Možete li nam približiti te predstave, kazališta u kojima ste radili i ono najzanimljivije iz vašeg rada na tim projektima?

    Kazalište u Brnu: KosaU inozemstvu sam uglavnom radio u gradskim kazalištima ili za turneje u privatnim produkcijama. Veći projekti bili su u gradskom kazalištu u Brnu - mjuzikli Kosa i Vještice iz Eastwicka, zatim njemačke turneje mjuzikla Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat, Rent, Jadnici i Kosa, nizozemska turneja mjuzikla Fame, a ove zime u Helsinkiju La Cage Aux Folles u švedskom gradskom kazalištu.

    Ravnatelja kazališta u Brnu upoznao sam prilikom suradnje na Priči sa zapadne strane u zagrebačkom HNK. U Brnu volim raditi i čest sam gost. Prvi tamošnji projekt bio je mjuzikl Kosa koji je prvi put izveden sa scenarijem iz filma za kojeg im je Milos Forman dao dozvolu. Svi koji znaju koliko su različiti mjuzikl i film, složit će se da je Formanova verzija jako dobra i da je genijalno obogatila ideju i glazbenu sliku originalnog mjuzikla. Kosa u Brnu bio je prvi projekt na njihovoj novoj velikoj sceni koja ima vrhunske tehničke uvjete koji me svaki put iznova ugodno iznenade.

    Turneje koje sam dosad radio bile su sve u privatnoj produkciji i za njih se uvijek održavaju audicije. Izabrana trupa tada radi samo za taj project, a najdraži projekt te vrste do sada bio mi je Fame u Nizozemskoj. Producenti su odlučili predstavu igrati na engleskom pa smo izvodače tražili na audicijama u Londonu. Tamo sam nekoliko puta držao audicije i svaki puta bio više nego zadovoljan s organizacijom casting agencije i jako dobrim kadrom koji se prijavljuje. Na kraju trodnevne audicije najčešće imam izabrane tri moguće postave ansambla za predstavu od kojih su svi jako dobri. Mogu si čak priuštiti i luksuz da trupu na kraju sastavljam po tipu i boji kose kako bi bila što šarolikija. O talentu gotovo da se više i ne raspravlja jer su svi dobri. Sam rad na predstavi Fame bio je pravi užitak. Plesači su bili jako brzi u učenju koreografije i izvodili su je stilski točno onako kako je zamišljena. To je luksuz kojeg baš ni nema u europskim gradskim kazalištima jer se radi s ljudima u angažmanu koji, iako znaju biti jako dobri, imaju ponekad problema stilski savladati materijal.
    FAME, privatna produkcija za turneju po Nizozemskoj
    Radio sam tri predstave u gradskim kazalištima u Skandinaviji i što me kod njih dojmilo jest nevjerojatno dobra organizacija i profesionalnost. Svaki čovjek radi svoj posao i radi ga dobro pa čovjek dođe na probu samo stvarati predstavu, a sve ostale stvari su rješene. A i ljudi su općenito ljubazni i komunikacija je lagana. Zvuči kao nešto što bi se trebalo podrazumijevati, ali nažalost nije uvijek tako. Tamo mi se prvi put dogodilo da su producenti mene ganjali po kazalištu da mi isplate dnevnice, a ne obrnuto.

    FAME, privatna produkcija za turneju po NizozemskojKoji su najveći izazovi režije mjuzikla?

    Smatram da je ključno dobro se pripremiti. Za mene to znači upoznati se do kraja s materijalom i odlučiti što je moja vizija i na koji način je želim pokazati. Kad znam što, gdje, kako i zašto u predstavi, onda mogu povesti trupu u tom smjeru i biti jasniji i snalažljiviji kada se stvore dileme ili prepreke u stvaranju predstave. To vrijedi i za mjuzikle, koji su većinom zabavljačkog karaktera pa se možda nekima čini da im se nije potrebno toliko posvetiti. Mislim da zabavljačko kazalište može zabaviti samo kada se ozbiljno shvati i profesionalno izvede.
    Izazov režije mjuzikla nije toliko u kreativnom radu koliko u praktičnom dijelu, pogotovo kada se ne radi u savršenim uvjetima i kada redatelj mora obavljati i poslove koje zapravo ne bi trebao pa stres oko predstave bude puno veći.

    Kakav je položaj koreografa, a kakav plesača u Hrvatskoj?

    Igor Barberić, foto: Danko VučinovićMogu govoriti samo iz svog iskustva i u svojoj branši – mjuzikli, estrada i televizija. Uvijek može biti bolje, pogotovo što se tiče uvjeta rada, ali mislim da posla ima dosta i da se kadar stvara polako, ali sigurno. Želja mi je da prestane netrpeljivost među plesačima i koreografima koje mi se čini da ima dosta. Scena nam je premala da si to možemo dopustiti, a tako nešto nije produktivno. Znam da svi žele da se za njih čuje, svi žele da ih se poštuje kao umjetnike, ali želimo to i za svoje kolege, bez obzira na to slažemo li se s njihovim uvjerenjima i djelovanjem.

    Možete li to usporediti s vašim iskustvima u radu u svijetu?

    Cabaret koncert Anna livePlesna scena je odvojenija. Dakle, plesač koji radi na suvremenoj nezavisnoj plesnoj sceni teško će se naći u mjuziklu. Ne samo zato što su to dva različita pojma, nego i zato što ga to vjerojatno i ne zanima. Isto vrijedi i za plesače koji plešu na televiziji i u spotovima, iako se između te scene i mjuzikla češće miješaju kadrovi. Mjuzikl je branša za sebe u kojoj svaki plesač mora i pjevati i glumiti i samo kao plesač možda i nije dovoljno snažan da bi nastupao na nezavisnoj sceni ili na često tehnički snažnoj televizijskoj sceni. Tako je stoga što je tržište puno veće i ima puno više ljudi u igri. 

    Na probiKoliko su kod nas važne audicije i kako ih vi pripremate?

    Audicije su važne čak i kada se čini da nisu. Primjerice, u slučaju da je kreativni tim već radio s glumcima koji dolaze na audiciju. Uvijek je dobro vidjeti glumca na audiciji u elementima iz predstave koja će se raditi. Primjerice, čitanje teksta ili izvedba koreografije stilski postavljene za komad i glasovnih sposobnosti unutar zadanih pjesama iz predstave. Time se dobiva ansambl izabran točno za tu predstavu, stilski i po tipu. Tako, primjerice, ako radimo mjuzikl Fame u kojem su svi na prvoj godini akademije, bilo bi dobro da tako i izgledaju i još uvijek imaju neobuzdanu energiju.

    Do koje prosječne dobi plesač može ostati na sceni?

    Ovisi što radi. Ako je član trupe u kojoj se intenzivno pleše ili se od njega traže vratolomije poput premetanja osam puta tjedno u mjuziklu, to će osjetiti na tjelu puno brže nego netko tko u plesnoj predstavi sjedi na kutiji ispred video-ekrana s projekcijama i izgovara monolog te tu i tamo ustane i napravi kontrakciju. Taj vjerojatno može raditi nešto duže. Mislim da je to i osobna stvar, koliko čovjek želi. Sreo sam kroz karijeru puno predivnih izvodača u dobi koja se već smatra neprikladnom za taj posao, ali su još uvijek žarili i palili. Voljeli su svoj posao.

    KosaKako održavate formu u razdoblju kad ne nastupate?

    Pa zapravo kada nastupam, održavam je bolje jer imam rituale ugrijavanja. Upjevavam se uglavnom ranije u danu, a u kazalištu se nastojim ugrijati tjelesno, mahom kratkim treninzima snage ili brzim kardio-treningom. Zvučat će možda smiješno, ali ove zime nas je petero u Helsinkiju nabavilo vijače i prije probe se kratko naskakali i ugrijali se brzo i učinkoivito. Što se tiče razdoblja kada ne nastupam, u zadnje vrijeme mi je ponovo omiljeno trčanje, a trenutno održavam i plesne radionice u centru TALA pa sam donekle u plesnoj formi.

    Koje projekte pripremate u narednom razdoblju, kod nas i u inozemstvu?

    Za sljedeću sezonu u kalendaru mi je trenutno samo Evita u Finskoj, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat u Beču i turneja Kose u Švedskoj. Od listopada sam opet u Zagrebu pa ako netko ima ponudu, neka se javi! Jedno je sigurno. Ne planiram se zatrpati poslovima jer sam naučio da to nije za mene i da tako ne funkcioniram dobro, ni kreativno ni zdravstveno.

    © Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 30. lipnja 2008.