Hamlet nastavlja osvajati

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ambroise Thomas, Hamlet, dir. Hervé Niquet, red. Michiel Dijkema – druga podjela

• 
  
  Zagrebačka Opera očito je puno bolje sreće kad posegne za operom nestandardnog repertoara kao što je prije nekoliko godina bio slučaj s Razgovorima karmelićanki, a u novije vrijeme s Mazepom i Parsifalom (jer se i on baš ne izvodi tako često), nego kad se prihvati željeznog repertoara, kao što je bio slučaj s La Bohème i Trubadurom. Tako je Hamlet stigao gotovo nepoznat, već je na premijeri stasao a u daljnjim predstavama kroči sigurnim koracima prema uspjehu sezone. Potvrđuju to prepuno gledalište i pristigli autobusi i posjetitelji koji ponovno dolaze na predstavu. Pa se postavlja pitanje: zašto samo pet izvedbi, dok primjerice Orašar dobiva dvije dodatne.
  
  Izvedba s drugom podjelom uloga učvrstila nas je u uvjerenju da je to dobra predstava u svim segmentima, uočili smo još neke zanimljive redateljske zamisli (Michiel Dijkema) i ponovno zamijetili odličnu dikciju. Pjevači tako dobro izgovaraju tekst da se svaka riječ razumije i dojam je da dobro znaju što pjevaju. A doista dobro znaju jer sami dobro interpretiraju i dobro reagiraju na partnera. I to bez nepotrebnih bacanja po sceni, penjanja po ljestvama ili konopcima, skakanja po sanducima, s čudnim rekvizitima! I u stilski primjerenim kostimima. Možda ovaj i ovakav Hamlet bude putokaz.
  
  Izvedba s drugom podjelom potvrdila je i znalačko dirigentsko vodstvo Hervéa Niqueta, koji je izvedbi dao štih dobrog teatra. Zvuk orkestra i zbora puno je čišći nego inače. Druga podjela donijela je nove protagoniste i jedno pravo iznenađenje – Goranu Biondić u ulozi Ofelije. Nikada je prije nisam čula a ostavila me je bez riječi. Ofelija iz snova! U početku je nestašno djevojče, u postupnom razvoju dolazi do zrele djevojke i naposljetku do toliko impresivnog i potresnog prizora ludila. Pjevački besprijekorna (jedan malo manje lijep ton zaista je zanemariv), s glasom prepunim boja, topla, muzikalna, scenski svježa a opet suverena – ljepše se ne može poželjeti. Velik glazbeno-scenski talent!
  
  A kad bas raskošna glasa, u kojemu jednako lijepo zvuče visine i dubine, pjeva Klaudija – a to je bio Luciano Batinić – onda je već sam njegov nastupni prizor impozantan, a možda melodijom najbogatija arija Je t' implore, ô mon frère zazvuči u svoj ljepoti velikih basovskih ariosa. To je doista bio kralj!A kraljević Hamlet bio je Davor Radić. Iz njega uvijek zrači neka posebna energija koja liku daje uvjerljivost. On je uvijek tu, osjećamo ga i kad ga ne vidimo – što je velika kvaliteta, preduvjet za kreaciju uloge, pogotovo naslovne. Radić se k tome spremno uhvatio ukoštac s njezinim velikim pjevačkim zahtjevima i uspješno ih premostio.
  
  Kristina Kolar bila je muzikalna Gertruda lijepa glasa i decentne glume. Ali ne možemo se oteti dojmu da je sopran. Sve visoke tonove, kojih u ovoj ulozi ima na pretek, pjevala je s velikom lakoćom, u punom sjaju, dok joj je u dubokom registru glas gubio boju. Vjerujem da je njezina budućnost u sopranskom repertoaru. Nikša Radovanović kao Laert i Marko Cvetko kao Marcel bili su manje uvjerljivi od svojih premijernih tumača, a o ostalima je već bilo riječi.
  
  Trebalo bi sve poduzeti da ovaj zagrebački Hamlet izađe iz zagrebačkih okvira i krene na put ne samo po Hrvatskoj nego i šire.
  
  Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 3. prosinca 2011.

Piše:

Marija
Barbieri