U sklopu ciklusa Metropolitan u Lisinskom 19. studenoga prenosila se opera Philipa Glassa Satyagraha, nastala prema libretu američke književnice Constance de Yong i samog skladatelja. Glassova opera neobično je, ali istodobno u potpunosti suvremeno ostvarenje. Riječ je o političkoj operi koja prati borbu Indijaca protiv britanske kolonijalne vlasti. U središtu je Mahatma Gandhi, premda on zapravo nije uvijek glavni lik – dapače, Richard Croft u ulozi Gandhija počinje pjevati tek pred kraj drugoga čina. Inače, Glass je napisao tri čina kojima je pratio Gandhijevu prošlost, sadašnjost i budućnost donoseći nekoliko slika iz različitih faza bivanja indijskog naroda: od mitološke bitke, preko otvorenog sukoba s kolonijalistima do budućnosti gledane kroz oči Martina Luthera Kinga.
Satiagraha na sanskrtu (koji je i jezik opere, što je bitno otežalo posao izvođačima, premda se to, zbog njihove nevjerojatne uvježbanosti, uopće nije primijetilo) znači pasivni otpor, što je bilo glavno načelo političkog nauka Mahatme Gandhija. Zahvaćena Glassovom glazbom, koja je, zbog igre malim repetitivnim obrascima, uvijek privlačna ali i hipnotička, opera je gotovo postala odrazom Gandhijeva naučavanja. Naime, temeljna premisa pasivnosti okupirala je sve izvođače: na sceni je pokret minimalan, slike se mijenjaju vrlo polako, a prijelazi iz jednog dijela prizora u drugi gotovo doslovno preslikavaju Glassovo načelo stvaranja glazbe. A opet, opera je postavljena i izvedena tako da niti u jednom trenutku gledatelj ne može skrenuti pogleda s protagonista, niti prestati se diviti glazbenim i vizualnim rješenjima.
Dakle, broj likova je minimalan, a uz Crofta nastupaju Rachelle Durkin (kao Miss Schlessin), Kim Josephson (kao Mr. Kallenbach) i Alfred Walker (kao Parsi Rustomji). Njihove su izvedbe zapanjujuće: lako poput pera, oni pjevaju kao da ne pjevaju glasom nego instrumentom ispreplećući se s dionicama Orkestra Opere Metropolitan pod vodstvom Dantea Anzolinija, kao da su sastavnim dijelom instrumentalnog, a ne vokalnog solističkog ansambla. Jednako tako funkcionira i Metropolitanov Zbor, koji je uvježbao Donald Palumbo: nema tu poskliznuća, loših tonova, pokušaja ili nepripremljenih situacija – sve je savršeno proračunato kako bi se Glassova glazba i uopće njegova zamisao opere, ostvarili na veličanstven način.
Pri tome su scenografska rješenja (a scenograf je Julian Crouch, koji je ujedno i asistent redatelja) ponekad zapanjujuće jednostavna. Novinski papir igra posebno važnu ulogu (u jednom se prizoru prikazuje štampanje novina Indijsko mišljenje) pa zgužvan postaje oružjem kojim gomila kamenuje Gandhija, a posebno oblikovan postaje dijelom velikih lutaka koje dodatno pojačavaju simboliku ionako snažno ispolitizirana sadržaja. Fascinantno je i kako se u posljednjem činu uz pomoć obične ljepljive trake scena dijeli, oblikuje i pretvara u mrežu koju treba tumačiti u okvirima borbe za prava rudara, pohoda na New Castle i prosvjeda protiv zakona o pristojbama.
Uglavnom, svaka je komponenta opere – ne samo kao iznimnog glazbenog djela, čiji muzički elementi moraju besprijekorno funkcionirati kako bi se moglo govoriti o njezinoj dobroj izvedbi, nego i kao vizualnog, dakle scenskog ostvarenja – uravnotežena s drugim komponentama, pažljivo osmišljena i u konačnici fascinantno realizirana. Svaki kotačić velike produkcije, koju je vodio redatelj Phelim McDermott, bio je izniman te je budio osjećaj zahvalnosti da putem izravnog prijenosa i obični smrtnici mogu pratiti jedan tako izniman umjetnički doživljaj.
© Irena Paulus, KLASIKA.hr, 24. studenoga 2011.
