Ugodna predstava

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ambroise Thomas, Hamlet, dir. Hervé Niquet, red. Michiel Dijkema

• 
  
  Prva hrvatska izvedba Hamleta (prva izvedba opere u Hrvatskoj bila je 1893. u Teatru Comunale u Rijeci) koju je HNK u Zagrebu upriličio u povodu dvjestote obljetnice rođenja njegova skladatelja Ambroisea Thomasa (1811-1896) predstavila je zagrebački operni ansambl u bitno boljem izdanju nego posljednja prošlosezonska premijera Trubadura. Naravno, Hamlet nije remek-djelo poput Trubadura – a remek-djela je najteže izvoditi, i ne ulazi u širi izbor najboljih opera uopće, ali ima svoje specifične izvedbene zahtjeve. To je djelo autora koji dobro poznaje zakone glazbene scene, koji je vješto prilagodio glazbu na isto tako vješto sročen libreto Michela Carréa i Julesa Barbiera, koji dobro poznaje i vodi glasove te ima osjećaj za dramske sukobe i situacije (duet Hamleta i Gertrude). Hamlet je djelo autora specifično francuskog stila i šarma. Tražiti u njemu duh Shakespeareova kapitalnog djela posve je izlišno, s velikim engleskim autorom ima zajednički tek osnovni zaplet ali s posve drukčijim krajem. Thomas nesporno dobro poznaje operni zanat i zna kako privući publiku svojom dopadljivošću. Ali ne i bitno više od toga.
  
  Najnovija zagrebačka operna realizacija uspjela je zahvaljujući u prvom redu dirigentu Hervéu Niquetu i ženskom dijelu pjevačkog ansambla. Niquet odlično poznaje stil francuske romantične opere pa je to bila jedna od stilski posebno uspjelih opernih realizacija u nas. Jasno znajući što hoće, postigao je to i od ansambla, naravno, u njegovim mogućnostima. Uspio ga je maksimalno pokrenuti pa nijedan njegov segment nije bio ispod razine kojoj bi nacionalna operna kuća trebala uvijek težiti, a u nekim segmentima bio je dosta iznad nje. Orkestar i zbor djelovali su uigrano, homogeno, s lijepim instrumentalnim solima, tonski ujednačeno i zaobljeno. Ženski dio pjevačkog ansambla potpuno je udovoljio nemalim zahtjevima partiture koja za četiri glavne uloge traži vrhunske pjevače i, po mogućnosti, odlične dramske glumce.
  
  Dubravka Šeparović-Mušović kao Gertruda ima sve to, iznimno je snažna, dominantna scenska osobnost, pjevački suverena, s odličnim visinama i toplom bojom glasa u cijelom registru. Ivana Lazar iskoristila je svoj velik arsenal koloratura – a u ulozi Ofelije ima ih u izobilju – i suvereno se njima šetala dajući u toj, bez sumnje svojoj dosad najboljoj ulozi na sceni, i dramski izraz. Muški dio ansambla nije nadilazio korektnost. Previše je živo sjećanje na savršenog Simona Keenlysidea u naslovnoj ulozi i zacijelo ga danas nitko ne može doseći pa to ne treba zamjeriti ni gostu Georgeu von Bergenu. On se trudio i svladao je ulogu – što je već mnogo kad se zna da interpreta toga lika nikada nije bilo u obilju, ali nije bio ništa više od korektnog i premalo izražajan. Gdje je nestao veliki hrvatski basovski potencijal koji bi u ovoj operi itekako mogao doći do izražaja?! Ozren Bilušić nije bas, a nema ni scensko držanje potrebno za kralja Klaudija. U nizu manjih uloga zamijetili smo Domagoja Dorotića kao Laerta, Sinišu Štorka i Stjepana Franetovića kao grobare te Tvrtka Stipića kao Marcela i Ivicu Trubića kao Duha mrtvog kralja.
  
  Scenska realizacija korespondirala je s glazbom. Nije bilo nikakvih uzleta ali ni promašaja. Nizozemski operni redatelj i scenograf Michiel Dijkema vodio je režiju suvislo i logično jasno crtajući karaktere likova i njihove međusobne odnose te dobro raspoređujući izvođače na sceni. Zanimljivo je rješenje da Ofelija dio prizora ludila pjeva pred zastorom. Rješenje pantomime s lutkama (Dušan Gojić, Kristijan Potočki, Silvio Vovk) te Duha mrtvoga kralja također nije nezanimljivo. Scena je vrlo funkcionalna, s uvijek efektnim bijelim stepeništem koje je redatelj vješto koristio, možda mjestimice preblještava (ali to nije u opreci s karakterom opere).
  
  Uspješno ju je slijedilo osvjetljenje nizozemskog oblikovatelja svjetla Basa Berensena. Njemačka kostimografkinja Claudia Damm odlično je proizvela kontrast s crnim kostimima svih sudjelujućih i bijelim Ofelijinim u prizoru ludila. Osobno, koreografija Lea Mujića mjestimice me asocirala na can-can. Sve pohvale dijelu zboristica koje su plesale i pjevale. Zamijetila sam i vrlo dobru dikciju pa se tekst mogao dobro razabirati. Ukratko, korektna izvedba bez uzleta u muškom dijelu ansambla, uglavnom ugodna za uho i oko.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. studenoga 2011.

Piše:

Marija
Barbieri