Premda je Charles Louis Ambroise Thomas (Metz, 5. kolovoza 1811 – Pariz, 12. veljače 1896) skladao cijeli niz opera, doživljavao velike uspjehe i trpio neuspjehe, bio priznat ili odbačen, poglavito poslije smrti, postao je i ostao poznat prvenstveno po svojoj operi Mignon. No u novije se vrijeme sve više izvodi Hamlet. Thomas je kao student pariškog Konzervatorija dobio 1832. nagradu Prix de Rome. Skladao je nekoliko uglavnom komičnih opera, među kojima se pamte Le Caïd, Le songe d' une nuit d' été i Psyche. Operu Le Songe d' une nuit d' été (San ljetne noći), ali ne prema Shakespeareu nego o njemu, skladao je 1850. I ta je opera, u kojoj su glavni likovi Shakespeare, sir John Falstaff i kraljica Elizabeta, imala priličan uspjeh!
Onda su došli Mignon i Hamlet. Mignon, praizvedena 1866. u pariškoj Opéri Comique, do autorove je smrti izvedena više od tisuću puta, a do kraja Drugoga svjetskog rata broj njezinih izvedaba dosegao je dvije tisuće. Hamlet, praizveden dvije godine poslije, 1868. u Opéri, nije postigao tolik uspjeh, ali stotinu izvedaba u šest sezona dokazuje da je opera svojedobno bila vrlo popularna, a tri stotine do kraja stoljeća pokazuju da se i to djelo s mnoštvom lijepih melodija, poglavito lirskog ugođaja i s dvjema iznimno zahtjevnim glavnim ulogama može uvrstiti u uspjelija glazbeno-scenska postignuća francuske glazbe 19. stoljeća.
Nakon što je 1871. postao ravnatelj Konzervatorija, Thomas je skladao tek jednu veću operu – Françoise de Rimini. Godine 1894, u povodu tisućite izvedbe Mignon, dobio je Veliki križ Legije časti kao prvi skladatelj kojemu je dodijeljeno to visoko odličje. Charles Gounod, Camille Saint-Saëns i Georges Bizet imali su jači osobni stil, ali Thomas je bio vješt u skladanju opera i od njega se moglo učiti. Iako nije baš bio izvoran, to mu je osiguralo popularnost i put do srca slušatelja.
Francuski duh tako jasan i precizan teško je mogao prihvatiti Shakespearea, unatoč tome što su u 18. stoljeću prosvjetiteljstva objavljena tri prijevoda Hamleta. Engleskog su autora smatrali stranim – aristokrati duha znali su njegovu vrijednost, ali bio im je i ostao stran. Trebao se pojaviti Hector Berlioz, trebalo je 1828. u pariškom Théâtreu de l'Odéon doživjeti uprizorenje engleskog djela u engleskom izvorniku – što je, uostalom, bilo sudbonosno u Berliozovu životu, jer je interpretkinja Julije i Ofelije, englesko-irska glumica Harriet Smithson, postala njegova muza i supruga – i zanimanje je za Shakespearea poraslo, no uglavnom samo u sadržajnom smislu. Duh je i dalje ostao tuđ. Kakva razlika od Verdija, koji je odmah u svojem Macbethu četrdesetih godina 19. stoljeća uspio prodrijeti u duh engleskog velikana! A da ne spominjemo njegove Otella i Falstaffa, savršenu sintezu glazbe i engleskog stiha!
Trebalo je proći dosta vremena da glasovita Comédie Française odbaci prijevod Hamleta u gotovo parodiji Jean-Françoisa Ducisa i prihvati ozbiljnu verziju Alexandrea Dumasa Oca. Bila je to svojevrsna adaptacija drame koju su 1847. priredili Dumas i pisac Paul Meurice. Afirmaciji Shakespearea na francuskoj sceni pomogli su veliki glumci i glumice privučeni snagom koja zrači iz njegovih likova. Zacijelo najveći dramski lik – Hamlet – osvojio je tako jednoga od stupova Comédie Française, slavnoga Jean-Sullyja Mouneta, poznatog kao Mounet-Sully, i još slavniju, božansku Saru Bernhardt.
Thomas se šest godina bavio Hamletom. Libreto opere temelji se na istoimenoj Shakespeareovoj tragediji i na njezinoj francuskoj adaptaciji iz pera Dumasa i Meuricea. Libretisti Jules Barbier i Michel Carré, koji su, s francuskog stajališta gledano, uspješno pretočili u operni libreto roman Wilhelm Meisters Lehrjahre (Naukovanje Wilhelma Meistera) Johanna Wolfganga von Goethea za Thomasovu Mignon i njegova Fausta za Gounoda, na isti su način to učinili sa Shakespeareovim Hamletom. Iz njega su izbacili sve što ne bi odgovaralo francuskom ukusu, izbacili su iz teksta nezgodna mjesta i ublažili ponekad grub jezik genijalnog engleskog dramatičara.
Kritičari su uglavnom hvalili njihovu vještinu u tome smatrajući da su spretno skratili Shakespeareovu tragediju. Neki su, doduše, prigovarali da je libreto izopačena verzija izvorne tragedije – no oni su bili u znatnoj manjini. Najgora je, za anglosaksonsko govorno područje upravo strašna, bila izmjena – Hamlet na kraju ne umire nego postaje kralj. Dodana je Hamletova zdravica glumcima, koja je postala i najpoznatiji odlomak opere. Naravno da je popularnosti opere pridonijelo to što su na opernom nebu sjajile velike pjevačice blistave tehnike pjevanja, koje su svoje od prirode lijepe glasove s lakoćom šetale po virtuoznim koloraturama uloge Ofelije.
Hamlet je praizveden 9. ožujka 1868. u pariškoj Opéri. Naslovnu je ulogu tumačio uz Gilberta Louisa Dupreza, koji je prvi pjevao visoki C iz prsnog registra, vjerojatno najznačajniji francuski pjevač 19. stoljeća, bariton Jean Baptiste Faure (1830-1914). Sjajan vokalist, s glasom velika raspona i tembra violoncella, veličanstveni pjevač-glumac, i sam ljubitelj umjetnosti pa je imao vrijednu zbirku slika, nije nadahnuo samo Thomasa da za njega sklada Hamleta. Za njega je Verdi napisao Posu za francusku praizvedbu Don Carlosa, Wagner Wolframa u Tannhäuseru. Ofeliju je pjevala slavna Šveđanka Christine Nilsson (1843-1921). U pet godina od praizvedbe operu su u repertoar uvrstili London, Leipzig, Budimpešta, Bruxelles, Prag, 22. ožujka 1872. Academy of Music u New Yorku, Petrograd, Berlin i Beč.
Prva engleska izvedba Hamleta u Londonu bila je 19. lipnja 1869. u Covent Gardenu. Ofelija je bila također Christine Nilsson, a u naslovnoj ulozi nastupio je glasoviti engleski bariton najdulje i najopsežnije karijere u 19. stoljeću, Charles Santley (1834-1922). Opera je, na talijanskom jeziku, izvedena samo jedanput i odbačena kao neprihvatljiva glazbena transpozicija Shakespearea. Lako je pretpostaviti da englesko općinstvo nije moglo prihvatiti Hamleta u stilu francuske romantične opere sa sretnim krajem. I tada je nastao tzv. coventgardenski finale, u kojemu se duh Hamletova oca ne vraća, a Hamlet ubija najprije Klaudija pa sebe. No nema naznaka da je tada i izveden. Ujesen 1869. hrvatski slavuj Ilma de Murska (1834-1889) preuzela je Ofeliju. Murska i Santley nastupali su u Hamletu u Londonu i na gostovanjima. Murska je završila bečko razdoblje karijere, u kojemu je bila jedna od najsjajnijih zvijezda, oproštajnom predstavom 10. kolovoza 1873. u vrijeme Svjetske izložbe u prvoj predstavi Hamleta u bečkoj Dvorskoj operi.
Poslije Christine Nilsson i Ilme de Murske velike su Ofelije bile Škotlanđanka, naturalizirana Amerikanka, Mary Garden, koju su nazivali operna Sarah Bernhardt, Kanađanka Emma Albani, Australka Nellie Melba, Francuskinja Emma Calvé te Talijanke Luisa Tetrazzini i Amelita Galli-Curci.
Kao što je Ofelija bila izazov za pjevačice virtuozne tehnike koloratura, tako je i Hamlet bio izazov za baritone koji su imali sve – i glas i stas i virtuoznu tehniku i eleganciju i stil. Najprije su to bili Francuzi. Za Faureom je došao bariton prekrasna glasa i sjajan glumac, kojega su smatrali njegovim nasljednikom, Jean-Louis Lassalle, pa još jedan velikan prošlosti, Victor Maurel, kojemu je Verdi povjerio Jaga na praizvedbi Otella i Falstaffa, pa poznat po vrhunskom pjevačkom umijeću i izvrsnoj glumi, Maurice Renaud, i naposljetku Martial Singher. Za Francuzima su slijedili Talijani, kralj baritona Mattia Battistini, poznat po glasovnoj ljepoti i virtuoznoj pjevačkoj tehnici, prema mnogim mišljenjima posljednji majstor belkantističkog stila, te Titta Ruffo najveličanstvenija baritonskog zvuka koji se ikada čuo, pa je prozvan voce del leone (glas lava).
Jedan od najslavnijih interpreta Hamleta bio je i hrvatski bariton Josip Kašman (1850-1925), koji je svjetsku karijeru postigao kao Giuseppe Kaschmann. Pjevao ga je u sezoni 1879./1880. u Teatru Real u Madridu, u sezoni 1881./1882. u Teatro San Carlos u Lisabonu, 1884. i 1907. u Teatru del Liceo u Barceloni. Kritičari na Pirenejskom poluotoku smatrali su Hamleta njegovim caballo de batalla, što bismo mogli prevesti kao ulogu u kojoj je doživljavao najveće uspjehe. Godine 1887. pjevao ga je s velikom francuskom umjetnicom Emmom Calvé u Veneciji. Kašman je nastupio i u prvoj izvedbi Hamleta u Metropolitanu, točnije s ansamblom Metropolitana, u prvoj sezoni njegova djelovanja, 21. veljače 1884., u Music Hallu u Cincinnatiju na talijanskom jeziku. U Metropolitan se vratio 4. prosinca 1895. U novije vrijeme operu su vratili u život američki baritoni Sherrill Milnes i Thomas Hampson, a britanski bariton Simon Keenlyside, koji je oduševio u izravnome prijenosu iz Metropolitana, danas je njegov vodeći svjetski tumač.
Svi su navedeni pjevači i pjevačice bili zvijezde koje su samom svojom pojavom privlačile publiku. Suvišno je reći da su savršeno vladali pjevačkom tehnikom kako bi mogli udovoljiti iznimnim zahtjevima svojih uloga. S pojavom Wagnera i verizma pri kraju 19. stoljeća počeli su se postavljati drukčiji zahtjevi na glas, a sama je pjevačka tehnika nazadovala pa je Hamlet nakon Thomasove smrti počeo padati u zaborav. Nakon Prvoga svjetskog rata praktično je nestao s repertoara. Tek se pojavom Marije Callas poslije Drugoga svjetskog rata vratilo zanimanje za taj repertoar, koji možda ne sadrži djela iznimne glazbene vrijednosti, ali posve sigurno sadrži uloge golemih pjevačkih i glumačkih zahtjeva.
Zanimanje za operu naglo je poraslo nakon 1980. i počele su se nizati izvedbe u Beču, Ženevi, San Franciscu, Amsterdamu, Karlsruheu, Washingtonu, Tokiju, Parizu, Toulouseu, Moskvi, Pragu, Londonu, Barceloni i Metropolitanu. Prva izvedba Hamleta u Hrvatskoj bila je 1893. u Teatru Comunale u Rijeci. U hrvatskoj operi Hamlet nije izveden, ali su dvoje Hrvata, kao što smo već rekli, bili vrhunski svjetski interpreti likova Ofelije i Hamleta – Ilma de Murska i Josip Kašman.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. studenoga 2011.
